Katarina Ivkić slabovidna je osoba od rođenja,i studentica pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Velika joj je želja u budućnosti svojim radom u pedagogoji pomagati slabovidnim i slijepom osobama u boljoj integraciji u društvo.

S kakvim ste se problemima do sada susretali tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja?
Osnovnu školu pohađala sam u Županji. U prva tri razreda učiteljica je bila odlična i blagonaklona prema meni. Imala sam čak posebno prilagođen stol za pisanje koji se mogao podizati. Često sam se susretala s problemima kao što su nedovoljan broj uvećanih udžbenika i knjiga za lektiru. U petom sam razredu počela pisati na Brailleovom pismu koje me je podučavala profesorica Andrea Fajdetić iz Odjela integracije Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek". Naime, dvadesetak defektologa bilo je u tom odjelu i odlazilo na terene, zapravo, u različite dijelove Hrvatske kako bi pomogli nama, slijepim i slabovidnim osobama da se suočimo sa svojim teškoćama i prevladamo sve preprekeU srednju sam školu išla u Zagreb u "Vinko Bek", školu koja je specijalizirana za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece i mladeži. Ondje sam imala prilagođene knjige na Brailleovom pismu. Naučila sam orijentaciju i kretanje, vještine koje su mi potrebne za svakodnevni život, rad na računalu te išla na različite aktivnosti poput dramske skupine, plivanja, kuglanja, pjevanja, plesne skupine i veslanja. Pohađala sam program za poslovnog tajnika koji se nije uopće razlikovao od redovnoga, samo smo imali više sati stručnih predmeta zbog vida. No, veliki problem bio je nedovoljan broj udžbenika i knjiga na Brailleovom pismu. Primjerice, moj prijatelj iz županjske gimnazije čitao je djelo Život je san, Petra Calderona della Barce koje meni nije bilo dostupno na Brailleovom pismu ili u audio-obliku, već na starom magnetofonu. No, nosila sam se s tim problemima kao i svi slijepi učenici diljem Hrvatske. 

Koliko razumjevanja imaju studenti i kolege za vas na fakultetu? Kakav je njihov odnos prema vama?
Kao što znamo, sve dolazi od kuće pa tako i humanistički odgoj. Neke kolege i kolegice vrlo često pitaju treba li mi pomoć, dok se neki uopće ne osvrću na to. Idem bez problema na terenske nastave, uhvatim se pod ruku za onu kolegicu ili onog kolegu koji su voljni pomoći mi da dođemo do određene škole ili vrtića. Idem i na ples u jednu dvoranu blizu mojeg fakulteta pa i tu ima kolega s drugih odsjeka koji mi žele pomoći. Odem često s njima na kavu ili do tramvajske stanice kad završi ples pa pričamo i tako stječem različita prijateljstva. Sve u svemu, nikoga ne molim, već tko voli, nek izvoli pa će mu/joj se sve to vratiti. 

Zašto ste se odlučili baš za studij na Filozofskom fakultetu? Odakle interes?
Ljubav prema Filozofskom fakultetu javila se još u osnovnoj školi jer su me uvijek zanimali jezici ili društvene znanosti. Često sam gledala kvizove i razmišljala kako ću i ja jednog dana doći na kviz s Filozofskog fakulteta puna znanja i sposobnosti. Fakultet je odličan za stjecanje komunikacijskih sposobnosti, za učenje mnogih stranih jezika te za stjecanje znanja iz područja različitih odsjeka uzimajući i birajući izborne kolegije koji su ponuđeni na početku svakog semestra. Pedagogiju volim jer jednoga dana želim raditi na boljem odgoju i obrazovanju slijepih osoba, a razlog tome je nedovoljan broj defektologa i stručnih suradnika koji se nama bave. 

Koliko je fakultet koji pohađate prilagođen osobama s invaliditetom? Mislite li da bi se nešto još trebalo mjenjati, izgraditi, kupiti?
Filozofski je fakultet jedan od najprilagođenijih fakulteta u Hrvatskoj. Ima nekoliko dizala za osobe u kolicima koja također u sebi imaju govornu podršku i tipke brojeva na Brailleovom pismu. Profesori su prilagodljivi i znaju postupiti prema nama, osim što je problem našeg fakulteta mala neorganiziranost, ali to se da riješiti. Što se toga tiče, mogu reći da sam prezadovoljna. 

Kakvi poslovi vas zanimaju? Gdje se vidite u budućnosti?
Poslovi koje bih htjela raditi su oni u kojima ima mnogo komunikacije s ljudima i mnogo "akcije". Voljela bih konstantno biti u pokretu. Kao što sam navela, voljela bih raditi na boljem odgoju i obrazovanju slijepih osoba i na njihovoj boljoj integraciji u redovnom sustavu osnovnog i srednjeg školstva te svladavanja prepreka; od onih vezanih uz komunikaciju s njihovim vršnjacima do onih problema s obitelji. 

S kakvim ste se problemima susreli do sada u procesu traženja posla ako ste ga tražili? Kako ste ih riješili?
Nisam nikada tražila posao jer sam tek druga godina studija, ali sam u srednjoj školi pohađala stručnu praksu u Centru za socijalnu skrb. Moje mentorice na početku nisu znale kako postupiti sa mnom i koji mi posao dati, ali kada su me nakon tri dana vidjeli kako se snalazim, kako pišem i kako štambiljam različite spise, bile su oduševljene i nisu više marile ni za kakve brige, već su mi dale mnoge poslove da radim. Što se tiče traženja posla, nadam se da problema neće biti jer pokušavam često svoje stečeno znanje nadopuniti radionicama koje organiziraju različite udruge i volontiranjima. Namjeravam položiti ACDL, informatički tečaj koji omogućuje priznanje o polaganju svih Microsoftovih programa, što će mi olakšati zapošljavanje. Osim toga, već sada govorim engleski, iz kojeg također mislim ići na ispit kako bi dobila svjetsku diplomu, njemački, talijanski i švedski te sam učila finski pomoću Youtubea. Voljela bih još naučiti španjolski i ruski. Nadam se da će moje kompetencije pomoći pri traženju posla, ali to, na žalost ne mogu sa sigurnošću reći. Moram samo nadopuniti da ovih dana volontiram na Festivalu jednakih mogućnosti, što mi također poboljšava iskustvo i stečeno znanje.

Problemi mladih

Što se po vašem mišljenju još može učiniti kako bi se javnost upoznala s problemima mladih s invaliditetom?

Potrebno je održati mnoge radionice u osnovnim školama u svim hrvatskim gradovima te učenike staviti u uloge slijepe osobe, osobe u kolicima i osobe s nekim drugim oštećenjima kako bi upoznali probleme s kojima se mi susrećemo i naše vrijednosti i razbili stereotipe i predrasude o nama. Potrebno je još prilagoditi mnoge fakultete koji nisu prilagođeni. Dakle, treba postaviti rampe, dizala, govorne podrške u njima. U gradovima koji imaju autobusne i tramvajske linije potrebno je također uvesti zvučnu podršku, a najviše se mora i sredinom osobe s invaliditetom jer upravo tu postoje barijere, predrasude i stereotipi koji zadavaju mnoge poteškoće i dodatne nedostatke osobe s invaliditetom. Neke osobe s invaliditetom mogu poboljšati svoje postavljanje prema samome sebi i drugima kako bi ih ljudi bili u mogućnosti odlično prihvatiti kao što sam prihvaćena ja i bez problema živim s tri kolegice u studentskom domu i idem na putovanja s prijateljima. Stoga, potreban je trud obiju strana kako bi se došlo do zajedničkoga cilja – ravnopravnosti različitih.