U prosincu su donesene izmjene i dopune Poslovnika Vrhovnog suda, pri čemu je osnovna svrha bila odrediti sastav proširenog vijeća Građanskog odjela Vrhovnog suda RH i način donošenja odluke trinaest sudaca koji ga čine. Prošireno vijeće Vrhovnog suda RH novi je institut parničnog procesnog prava koji je uveden posljednjom Novelom Zakona o parničnom postupku 2022. godine i još nije primijenjen u praksi.

O utjecaju novog pravnog instituta na pravosuđe razgovarali smo s profesoricom Pravnog fakulteta u Zagrebu, Aleksandrom Maganić.

Koji se cilj želi ostvariti uvođenjem proširenog vijeća kao sredstvom za usklađivanje sudske prakse?
Jedan od problema koji postoje na sudovima, pa i na Vrhovnom sudu RH je kako osigurati ujednačavanje prakse unutar suda. Riječ je o prilično složenoj problematici između prava suca na neovisnost i slobodu odlučivanja s jedne strane i potrebe da takvo odlučivanje ne dovede do pravne nesigurnosti s druge strane. Tako naznačene koordinate morale bi omogućiti sucima i vijećima Vrhovnog suda RH da u şvojim odlukama mogu odstupiti od ustaljene prakse.

Zbog toga, ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda RH ili da praksa Vrhovnog suda RH nije jedinstvena, neće samo o tome odlučivati, već će odluku prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda RH. Radi se o odluci koja bi zbog toga što je donesena u proširenom vijeću trebala imati veću vrijednost od odluke koja se donosi u sastavu vijeća petorice. Međutim, nigdje nije navedeno kakav je njezin učinak prema sucima koji nisu sudjelovali u tom vijeću.

U obrazloženju Konačnog prijedloga ZID ZPP-a 22 samo je šturo navedeno da se na taj način sprječava razvoj neujednačene prakse različitih vijeća Vrhovnog suda RH u povodu revizije. Zbog toga se prošireno vijeće odnosi samo na ujednačavanje prakse različitih vijeća Vrhovnog suda RH, ne i na druge oblike ujednačavanja sudske prakse.

Kakav je odnos između postojećih modela ujednačavanja sudske prakse – opće sjednice odjela i proširenog vijeća?
U Hrvatskoj je i prije uvođenja proširenog vijeća postajalo i još postoji ujednačavanje prakse putem odjelskih sjednica prema Zakonu o sudovima. Tako bi Građanski odjel Vrhovnog suda RH trebao odjelsku sjednicu sazvati kada postoje razlike u shvaćanjima između vijeća ili sudaca, ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja.

Sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda RH čine svi suci toga odjela (trenutačno ih je 20, a uskoro će ih biti 22), pri čemu je za održavanje sjednice potrebno da je prisutna natpolovična većina svih sudaca, a odluka se donosi natpolovičnom većinom glasova svih sudaca Građanskog odjela. To znači da je za donošenje pravnog shvaćanja u postojećim uvjetima dovoljna prisutnost 11 sudaca i odluka donesena od strane tih 11 sudaca.

Pravna shvaćanja donesena na odjelskim sjednicama obvezatna su za sve suce i sva vijeća toga odjela. Zbog tog vezujućeg učinka, koji ima paranormativni karakter, zajedno s drugim kolegama profesorima podnijela sam Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu suglasnosti odredbe čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima, jer su ta pravna shvaćanja poput norme, akta koji ima vezujući učinak i djeluju prema svima sucima odjela, bili oni suglasni s njime ili ne.

Ustavni sud nije smatrao da je takav oblik ujednačavanja sudske prakse po bilo čemu sporan. Aktualno o tome odlučuje i Sud Europske unije. Prošireno vijeće, kao novi model ujednačavanja sudske prakse na Vrhovnom sudu čine trinaest sudaca. Poslovnikom je određeno da ga čine pet sudaca iz vijeća koje želi odstupiti od ranijeg pravnog shvaćanja, tri predsjednika vijeća, sudac evidencije, predsjednik Građanskog odjela i tri suca odabrana abecednim redom koji se određuje za svaki predmet.

Prvo pitanje koje se nameće jest osigurava li takav sastav potpuno objektivno i transparentno odlučivanje. Što se odnosa odjelske sjednice i proširenog vijeća tiče, kao različitih oblika ujednačavanja sudske prakse, čini mi se logičnim da ako bi se željelo odstupiti od pravnog shvaćanja prihvaćenog na odjelskoj sjednici koje ima obvezujući učinak, da bi se od tako zauzetog pravnog shvaćanja moglo odstupiti samo na odjelskoj sjednici.

Razlozi tome nalazili bi se u postojećim odredbama Zakona o sudovima koji predviđaju da bi se od ranije prihvaćenih pravnih shvaćanja moglo odstupiti na sjednici sudskog odjela. Sličnu odredbu sadrži i Poslovnik Vrhovnog suda RH.

Postoje li slični pravni instrumenti u drugim državama Europske unije?
Ako to rješenje usporedimo s rješenjima koja postoje u drugim komparativnim sustavima, primjerice njemačkom, jer nam se on često čini kao model uzor, uočavamo znatne razlike. Tako Nijemci ne dopuštaju da u njihovom Velikom vijeću, koje ima sličnu ulogu u ujednačavanju sudske prakse kao i prošireno vijeće, sudjeluje vijeće koje želi odstupiti od dotadašnjeg pravnog shvaćanja u punom sastavu, jer na taj način ono donosi prevagu u vijeću i odlučivanju.

Njihov je pristup sastavu vijeća apsolutno objektivan i transparentan – iz svakog vijeća za građanske stvari (ima ih 13) sudjeluje po jedan član, a predsjednik vijeća je predsjednik Saveznog visokog suda. Sastav vijeća se određuje unaprijed za cijelu godinu Godišnjim rasporedom poslova, a na taj način su određeni i zamjenici tih članova.

Inače, u donošenju Godišnjeg rasporeda sudjeluje prezidij koji se sastoji od predsjednika suda i 10 sudaca. Nasuprot tome, u Hrvatskoj Godišnji raspored poslova Vrhovnog suda donosi predsjednik Vrhovnog suda RH nakon pribavljenog mišljenja Opće sjednice. Zbog toga je u Hrvatskoj predsjednik Vrhovnog suda RH glavni kreator Godišnjeg rasporeda poslova.

Koje su posljedice odluke pravnog shvaćanja proširenog vijeća? Je li obvezujuće za sve suce Vrhovnog suda i nižih sudova?
Vrlo oskudan zakonski tekst o djelovanju proširenog vijeća ne daje odgovore na postavljeno pitanje. U parničnom postupku napušten je vezujući učinak revizijskih ukidnih odluka s obrazloženjem da će odluke Vrhovnog suda RH djelovati uvjerljivošću argumentacije. Zbog toga ne očekujem da bi odluke proširenog vijeća imale vezujući učinak.

Ako bi se prihvatilo rješenje koje postoji prema njemačkom modelu, odluka koju je donijelo Veliko vijeće neposredno djeluje prema vijeću koje je željelo odstupiti od takvog pravnog shvaćanja, a posredno i prema drugim vijećima. Međutim, ono nema vezujući učinak sukladno kojem bi sva vijeća morala prihvatiti promjenu pravnog shvaćanja bezuvjetno.

Trenutačno u hrvatskom pravu vezujući učinak imaju samo odluke donesene u oglednom sporu i postupku kolektivne pravne zaštite. Naravno, tu su i pravna shvaćanja izražena u odlukama Ustavnog suda, Europskog suda za ljudska prava i Suda EU. Konačno, tu je i učinak pravnog shvaćanja zauzetog na odjelskoj sjednici.

Koji se kriteriji moraju ispuniti za osiguravanje nepristranosti suđenja? Kojim aktom se to uređuje i kako se određuje sastav vijeća?
Sastav proširenog vijeća određen je Poslovnikom Vrhovnog suda RH. U komparativnoj usporedbi, sastav Velikog vijeća u Njemačkoj određen je Zakonom o ustrojstvu sudova. Čini mi se da određivanje sastava vijeća zakonom ima veću vrijednost od određivanja sastava vijeća podzakonskim aktom.

Navela sam i zašto smatram da bi njegova sastav trebao izgledati drugačije. Zalagala bih se i za slučajni odabir sudaca koji će biti članovi toga proširenog vijeća, s jednakom zastupljenošću svih vijeća koja odlučuju u građanskim stvarima, dakle po tri člana iz svakog od četiri vijeća koje Građanski odjel ima i predsjednik suda ili predsjednik Građanskog odjela. Tako određen sastav proširenog vijeća i njegovi zamjenici trebali bi biti određeni Godišnjim rasporedom poslova za tu godinu.

Smatram da bi to bio transparentan i objektivan sastav. Budući bi se odluke proširenog vijeća od 13 sudaca donosile u prisutnosti svih članova vijeća natpolovičnom većinom, u odluci koju bi to vijeće donosilo morali bi biti navedeni suci koji su u donošenju te odluke sudjelovali. U slučaju spriječenosti pojedinog člana vijeća, naveden je sudac koji ga zamjenjuje.

Stranke u postupku u povodu revizije o kojoj bi odlučivalo prošireno vijeće morale bi biti upoznate sa sastavom koji će u tom predmetu odlučivati kako bi eventualno zbog sumnje u njegovu pristranost mogle prigovoriti njegovom sastavu.

Ovo je vrlo važno kako bi bile ostvarene sve pretpostavke nepristranosti suda (u našem slučaju proširenog vijeća) odnosno svakog suca koji to vijeće čini ponaosob. ESLJP je u nizu svojih odluka koje se odnose i na Hrvatsku, ustanovio kriterije koji moraju biti ispunjeni.

U predmetima Ramljak protiv Hrvatske ili Malić protiv Hrvatske utvrđena je povreda prava na nepristrani sud jer suci koji su sudili, unatoč tome što su bili svjesni osobnih srodničkih veza sa strankama ili punomoćnicima u postupku, nisu tražili da ih se iz tih predmeta izuzme. Te je okolnosti ESLJP ocijenio bitnim u prosuđivanju nepristranosti suda.