Nakon višegodišnjih analiza, promišljanja i medijskih spekulacija, nacionalna naftna kompanija Ina sljedećeg tjedna trebala bi donijeti odluku o budućnosti rafinerija.

Kako ekskluzivno doznajemo, ta tema trebala bi se naći na dnevnom redu sastanka Uprave sljedećeg tjedna, a temeljem provedenih analiza najizglednije je kako će biti donesena odluka o prestanku rafinerijskih aktivnosti u Sisku. Na taj način rafinerija nafte u Sisku faktički bi prestala postojati, postojeći skladišni kapaciteti bili bi prenamijenjeni u logističko-distributivni centar, dok bi na ostatku prostora bila zasnovana neka nova proizvodna djelatnost, te tako umanjeni negativni efekti gašenja djelatnosti prerade nafte. Kako se doznaje, ta opcija ocijenjena je kao ekonomski najracionalnija varijanta restrukturiranja rafinerijskog biznisa Ine koji već nekoliko godina posluje s gubicima. Sve daljnje aktivnosti Ine u tom segmentu poslovanja u budućnosti bi bile koncentrirane u riječkoj rafineriji, koja bi u toj varijanti krenula u drugu fazu modernizacije vrijednu oko 400 milijuna eura. Moguća odluka o gašenju sisačke rafinerije zasigurno će izazvati pravu buru u tom gradu, ali i u ionako napetim odnosima hrvatske vlade i MOL-a.

Rafinerija nafte Sisak danas zapošljava oko sedamsto radnika, a nakon radikalnih rezova koje je prije nekoliko godina doživjela sisačka željezara, gašenje rafinerije bio bi težak udarac za ionako devastirano gospodarstvo tog nekoć jakog industrijskog središta. Upravo to je razlog zašto je poslovanje rafinerije Sisak oduvijek bilo i prvoklasno političko pitanje, a sve hrvatske vlade u zadnjih 10-tak godina odlučno su odbijale mogućnost da se ta proizvodnja ugasi. Tog socijalnog momenta svjesni su u Ini, pa se zbog toga intenzivno radi na razvoju mogućnosti za pokretanje neke nove proizvodne djelatnosti na području rafinerije, čime bi dio radnih mjesta bio spašen. Trenutno se ne može doznati koje bi to djelatnosti bile, osim neslužbene informacije da se razmatraju četiri varijante. Ipak, sudeći po dosadašnjim stavovima koje su o mogućnosti zatvaranja rafinerija iznosili vladini dužnosnici i njezini predstavnici u kompaniji, teško je očekivati da će Vlada prihvatiti ovu odluku. Indikativna je činjenica da je tek prije nekoliko tjedana Vlada od arbitražnog suda pred kojim vodi postupak proitv MOL-a zatražila izricanje privremene mjere kojom bi MOL-u bilo zabranjeno do kraja arbitražnog postupka donositi odluke o zatvaranju rafinerija.

Sud je taj zahtjev odbio, utvrdivši kako se neće miješati u operativno upravljanje kompanijom, ali naloživši MOL-u da Inom upravlja u skladu s najboljim komercijalnim interesima kompanije. Utoliko, budu li MOL-ovi predstavnici u kompaniji donijeli ovu odluku bez suglasnosti hrvatske strane – a to je mogućnost koju temeljem upravljačkog modela imaju – za očekivati je da će Vlada tu odluku pokušati stopirati putem arbitraže, tvrdeći kako se radi o potezu koji nije u interesu Ine. Dakako, MOL će tvrditi suprotno, a svoje stavove vjerojatno će argumentirati teškom situacijom koja proteklih godina postoji na europskom rafinerijskom tržištu. U samo sedam godina, od od 2005. do 2012. iskorištenost kapaciteta europskih rafinerija pala je s 90 na 75 posto. U regiji gdje posluju Inine rafinerije situacija je još gora – u zadnjih pet godina potražnja je smanjena za milijun i pol tona, a samo u Hrvatskoj potrošnja naftnih derivata pala je gotovo za trećinu.

Inine rafinerije danas posluju sa stopom iskoristivosti od 30 do 40 posto, a uz visoku stopu proizvodnje crnih derivata niske vrijednosti, jasno je da status quo dugoročno nije održiva opcija. Kako riječka rafinerija s instaliranim kapacitetom obrade od 4,5 milijuna tona zadovoljava cjelokupnu potrošnju Hrvatske i još trećinu ima slobodnu za izvoz, u trentunim okolnostima koncentrirati se samo na taj objekt čini se kao ekonomski realna odluka. Ipak, osim što podrazumijevaju i tešku socijalnu komponentu, odluke o gašenju kompleksnih proizvodnih postrojenja – poput rafinerije nafte – teške su jer su, u većini slučajeva, ireverzibilne – jednom ugašena proizvodnja teško se može ponovno pokrenuti. Upravo taj argument, a s obzirom na arbitražne sporove koji traju – Vlada će vjerojatno korisiti da bi, barem privremeno, zaustavila odluku o gašenju proizvodnje u Sisku. 

Zašto se gasi rafinerija Sisak?

1. Kriza europskih rafinerija
Gospodarska recesija, visoka cijena nafte i sve manja upotreba lož ulja bacile su europske rafinerije u minus. 

2. Pad domaćeg tržišta
U Hrvatskoj se trenutno troši oko 3 milijuna tona derivata, dok Inine rafinerije imaju instalirani kapacitet od 7,7 mil. tona.

3. Konkurencija u regiji
Paralelno s padom tržišta konkurencija u regiji raste. Ina je znatan dio BiH tržišta izgubila nakon početka rada rafinerije Bosanski Brod, dok je pritisak sve jači i zbog modernizirane rafinerije u Pančevu. 

4. Kašnjenje modernizacije
Ključ slabe konkurentnosti Ininih rafinerija jest kašnjenje modernizacije. Posljedica toga jest da domaće rafinerije proizvode visoki postotak 'crnih proizvoda' poput mazuta, što rezultira gubicima.

5. Gubitak tržišta
Zlatno pravilo rafinerijskog poslovanja jest da je jedinična cijena rada niža što je kapacitet veći. Kako su Inine rafinerije predimenzionirane samo za Hrvatsku, veća utilizacija mogla se osigurati većim izvozom, a infrastruktura za izvoz osigurati kroz vlastitu maloprodajnu mrežu na stranim tržištima. Ipak, to se nije dogodilo.