Ivo Špigel široj javnosti postao je poznat kao suosnivač i predsjednik Zagrebačkog inkubatora poduzetništva, prvog regionalnog startup inkubatora.

Paralelno djeluje kao član brojnih radnih grupa i inicijativa koje surađuju s tijelima javne uprave na poboljšanju uvjeta poslovanja malih i srednjih poduzetnika. O tome kako se baviti poduzetništvom iskusio je kao suosnivač, a danas član Uprave Perpetuum Mobilea, uspješne domaće informatičke tvrtke u kojoj je jedan od investitora i fond SEAF. 

Koliko je u razvoju poslovne klime u Hrvatskoj pomogla Europska unija?
Unija je dala sjajan izgovor hrvatskim političarima da naprave ono što bi Margaret Tatcher napravila neovisno je li Velika Britanija u EU ili nije. Zar stvarno mislite da se brodogradnja nije mogla riješiti prije 20 godina, samo da su to političari željeli? Ili zar ne mislite da se brodogradnja ne bi rješila još dva desetljeća da nismo ušli u EU? Politici odgovaraju vreće bez dna. Da se razumijemo, ni EU političari nisu bajni i nije ni EU takav da mu se ne može prigovoriti, ali očigledno je da kad nacionalnim političarima stvorite okruženje u kojem se moraju natjecati, čak i narod u Hrvatskoj može profitirati. Ali, naravno, treba znati da je EU samo prilika i da nema garancije. Mi smo dosta toga prilagodili standardima EU i nadamo se najboljem. No, vidimo da dok Njemačka blista, Grčka, koja je također u EU, tone.

Kakva su vaša očekivanja od članstva u EU?
Ako pogledamo što se dogodilo nakon pristupanja pojedinih zemalja EU, možemo zaključiti kako je, recimo, Irska najviše napredovala od ulaska u EU. Iako je prije nekoliko godina upala u probleme zbog tržišta nekretnina i financijskog sektora, sasvim je sigurno da iz krize izlazi brže od drugih zemalja koje su ekonomski snažnije. Grčka je pak na drugom polu. A tamo je jer je uvjerljivo najlošije iskoristila sve prilike koje joj je pružila EU. Loše su se pripremili. Imaju prevelik javni sektor koji je k tome potpuno neefikasan, te potpuno korumpirano društvo. Oni tvrde da im je za krizu kriva Angela Merkel. No, ja smatram da su si krivi sami.Treba li uopće govoriti o tome kojoj od ova dva primjera više nalikuje Hrvatska? Korupcija nam je još uvijek nešto normalno. Naše kompanije su slabo prisutne na međunarodnom tržištu i ono je slabo prisutno ovdje. Stopa nezaposlenosti mladih je slična onoj u Grčkoj, a javni sektor posluje po identičnim principima. Možda treba biti optimist i vjerovati da ćemo mi, unatoč svim sličnostima s Grčkom, ipak proći drugačije. Možda da, ali poduzetnici trebaju biti i realni.

Suvlasnik se tvrtke u IT industriji. Očekujete li jaču konkurenciju i internacionalizaciju u sektoru?
U IT industriji to ne očekujem. IT kompanije iz EU su i dosad mogle raditi ovdje, ali kako smo malo tržište – nisu. Tržište se neće povećati pa ne vidim da će se išta bitno promijeniti nagore. Štoviše, mislim da će se situacija samo poboljšati jer će biti više EU fondova za poduzetnike. Do sada su novac iz EU fondova primarno dobivali država i poljoprivreda. Od 1. srpnja to više nije tako.

Treba li IT biti strateška industrija? 
Ja nisam najbolji sugovornik za ovu temu jer osobno sam vrlo skeptičan prema ideji nacionalnih industrija. U pravilu, ono što će biti proglašeno strateškom industrijom, za to država kaže da će subvencionirati. Imali smo takav eksperiment s brodogradnjom i poljoprivredom. Ne bih volio da nam i IT tvrtke izgube priliku da budu konkurentnije.Naravno, kad nešto od toga proglasite strateškom industrijom imate veće mogućnosti da djelujete na primjerice visoko opterećenje rada, primarnog troška IT industrije u Hrvatskoj. No, mislim da je to u globalu više štete nego koristi. I Francuska i Velika Britanija imale su svoje nacionalne IT tvrtke. Danas nitko ne zna ni kako se zovu. Toliko su bitne i velike.

Što je po vama potrebno domaćoj IT industriji?
Bitno je da država prestane blokirati IT industriju. Već 20 godina slušamo priče kako je IT važan za hrvatsko gospodarstvo, ali paralelno cijelo to vrijeme vidimo kako država samo sprečava razvoj naše industrije. Nije se mnogo promijenilo ni danas. I danas imate državne agencije koje rade poslove koje bi država mnogo jeftinije mogla naručivati na tržištu i tako otvarati poslove za domaće poduzetnike i jačati njihove kapacitete, kako lokalno tako i za izvoz. Država se u tih 20 godina pokazala kao nezainteresiran korisnik IT proizvoda i usluga. Nemate naznaka što država treba, pa da se IT tvrtke takmiče koja će to najbolje razviti i ponuditi. Nešto se u posljednjih godinu dana o tome govori, ali tek treba vidjeti kako će se to realizirati. Poduzetnicima u IT-u ne treba strateška titula, već da im se omogući da praktično dobiju prilike za uspjeh.

Hoće li moći do novca, posebno startupi?
Imamo Bicro. Uz sve svoje nesavršenosti on se pokazao kao odličan model kanaliziranja javnog novca u R&D u javnom i privatnom sektoru i tako pozivanja visokotehnoloških industrija, među inima i IT-ja. To vjerujem da će ostati jer tako to radi i EU. Štoviše, mislim da Bicro treba dodatno ojačati da još više može pomagati startupima, i to ne samo u IT-u, već i u biotehnologiji, nanotehnologiji itd.

Zašto je u Hrvatskoj pojam startupa, kad se govori o gospodarstvu, posebna tema koja kao da nema veze s "velikim industrijama"?
Startupi, ali i općenito male i srednje tvrtke, su iznimno važne za gospodarstvo. One u svim zemljama zapošljavaju najviše radnika i čine najveći dio gospodarske dinamike pa i razvoja. Treba se podsjetiti da su sve velike korpoarcije krenule jednom kao male tvrtke. Da su rasle i gradile svoj uspjeh i upravo zato što im je to bilo omogućeno, danas su tako velike.Nažalost, kod nas je poduzetništvo prije bilo jako ograničeno, a u posljednjih 20 godina možda i jesmo na papiru, ali nismo mentalno izašli iz tih ograda. U Hrvatskoj se i danas njeguje mentalitet velikosti kad se govori o kompanijama. Zato ključne sugovornike u procesu promjena, poput političara i medija, interesiraju samo velike brojke. U takvim uvjetima lako se gubi iz vida da su mali poduzetnici zapravo oni koji su "najveći". Ali stvaranje poticajnog okruženja za male i srednje poduzetnike nije isto kao za najveće. S najvećima se možete dogovoriti licem u lice. Male poduzetnike čine tisuće lica i njima takav dogovor znači neka strukturna reforma, koja im svima poboljša rad. No, nju nije jednako lako provesti kao mjere iz dogovora licem u lice. Uspjeh strukturne promjene znači da ne morate brinuti o korupciji, da je državna uprava efikasna itd. Zato možemo imati Poduzetnički impuls, ali ako nemamo efikasan pravosudni sustav,  što vam vrijedi da dobijete poticaj koji pretvorite u posao koji ne možete naplatiti nekoliko godina ili nikada? A ta neefikasnost znači život i smrt samo za male i srednj poduzetnike, ne i velike. U SAD-u, koji ima najjaču startup scenu na svijetu, postoji zakon koji obvezuje velike kompanije da kod plaćanja prvo moraju pokriti dugovanja prema malim dobavljačima.

Može li se pojedinca naučiti poduzetništvu?
Angažiran sam u Zagrebačkom inkubatoru poduzetništva i ne bih to radio da ne mislim da se u ljudima može probuditi ta iskra.  Možete svladati vještine koje vam mogu pomoći da postanete dobar poduzetnik. Znači možda nemate temperament, ali ste svladali vještinu pregovaranja i razumijete se izvrsno u financije. To vam mogu biti sasvim dovoljni aduti da uspijete.  

Jesu li političari ti koji mogu potaknuti poduzetništvo?  
Način na koji se društvom upravlja utječe na to koliko se ono pasivno ili aktivno postavlja spram određenih pitanja, pa tako i poduzetništva. No, ne vjerujem da te promjene mogu provesti političari, pa čak i na ključnim mjestima. 

Smatrate li da u Hrvatskoj poslovnu klimu treba mijenjati  mjerama koje više nalikuju evoluciji ili revoluciji?
Postoji više modela i samo treba odlučiti koji ćemo uvesti i raditi na tome. Irska i Nizozemska dobar su primjer zemalja u kojima je postignut vrlo širok društveni konsenzus koji je doveo do izlaska iz krize. Irska je to napravila 70-ih i 80-ih. Tada su sve ključne skupine u društvu postale suglasne oko toga da nešto treba promijeniti. Složili su se da je država u dubokoj krizi i da se iz nje ne može izvući sitnim pomacima. Promjene su bile suštinske, svi su se nečeg trebali odreći da bi uspjeli, ali danas ubiru plodove toga. Ima i drugi put, poput onoga što je napravila Margaret Tatcher u Velikoj Britaniji. Osobno nisam sklon takvom rješenju, ali ona je pokazala da se i na taj način može izvući zemlja iz krize. Tatcher je imala veliku odlučnost i političku umješnost, a ona joj je i trebala jer za reforme nije bilo društvenog konsenzusa. Sukobila se sa sindikatima i političarima koji su željeli zaustaviti privatizaciju, te radnicima koji nisu željeli mijenjati način života. Ona se postavila autoritativno i reforme je provela džonom.

Što može uspjeti u Hrvatskoj?
Mislim da je očito da nama treba kombinacija. Mi nemamo suglasnost društvenih elita da su promjene nužne. Kad se oko nečega i suglase, spremni su žrtvovati sve ostale osim sebe. S druge strane, nije moguć ni model Velike Britanije, jer se niti jedna vlada nije iskazala s odlučnosti da provede ključne promjene. To se prelama preko gospodarstva. Preskupa država ne želi smanjiti broj zaposlenih, a da bi postojala, porezima satire gospodarstvo. Ne želi ni raditi na efikasnosti jer se onda previše zamjera sindikatima. Poslodavcima su ruke zavezane jer oni su već morali i otpuštati i poboljšavati efikasnost. U takvim uvjetima ne očekujem da ćemo tako skoro izaći iz krize.

Zašto onda radite sa startupima u ZIP-u? Kao da ih vodite po dasci na piratskom brodu kako bi ih pustili u more puno morskih pasa?
Poduzetnici, a i ja sam jedan od njih, po prirodi su optimisti. A kako smo svi u istom sosu, možemo si barem međusobno pomoći kad je već klima takva kakva jest.

Znači li to da ne vidite pomake?
Baš suprotno. Mislim da se pokušava napraviti dosta. Vlada je napravila neke pomake, ali kako nedostaje istinske odlučnosti za reforme, nema ni istinski fenomenalnih mjera. Nedostaju nam takve mjere na papiru, a najviše nam nedostaju u provedbi. Rezultat su jako slabi pomaci. Mislim da društvo treba obrazovati da bi shvatilo u kakvoj smo situaciji. Primjerice, premijer je nedavno rekao da je u zadnjih nekoliko godina u realnom sektoru izgubljeno 170.000 radnih mjesta i, osim poslodavaca, nitko se na to ne ljuti. No, kad počne pričati o stvarnoj potrebi da se plaće u državnoj službi smanje za 3 posto, onda dobiva prijetnje štrajkom i opće blokade države.

Logika birokracije  

U državnoj upravi jedan od glavnih problema za postizanje veće efikasnosti je neinformatiziranost. Što usporava informatizaciju?

Nedostatak win-win situacije. Kad vam trgovac ponudi neki proizvod i vi ga kupite, oboje ste zadovoljni. Vi ste dobili proizvod, a trgovac je zaradio. No, kada IT tvrtka ponudi nekoj instanci državne uprave neko rješenje, oni nisu zainteresirani. Znaju da će im to rješenje donijeti veću efikasnost i smanjiti troškove, ali prodaju je nemoguće dogovoriti.I onda shvatite da je to stoga što voditelj nekog odjela u javnom sektoru ili državnoj upravi veću efikasnost i smanjenje troškova ne promatra kao i vi. On to vidi kao smanjenje broja zaposlenika i manji budžet njegovog odjela. Kad tome dodate birokratski mentalitet, koji kaže da sa što više ljudi zapovjedate i što imate veći budžet, to ste i važniji, onda je lako zaključiti zašto do kupnje nije došlo. To je suprotno od onoga što birokracija želi. Nije uvijek tako, ali Vlada je ta koja treba promijeniti uvjete zbog kojih službenici tako razmišljaju. Dok toga nema teško je očekivati drugačiju javnu upravu.

Poduzetnik i aktivist

 Otkud kod vas takav žar za razvoj startup zajednice?

To je stvar temperamenta. Na neki način to je povezano i s mojom  sklonosti za politički aktivizam. U pogledu startupa, ključno je razgovarati o poduzetništvu, a poduzetnik postaješ kad uvidiš da postoji potreba koja nije zadovoljena na tržitu. Takvih potreba ima i u društvu. Nekome je to vidljivo, a nekome ne. Već 20 godina slušamo priče kako je IT važan za hrvatsko gospodarstvo, ali paralelno cijelo to vrijeme vidimo kako država samo sprečava razvoj naše industrije, kritičan je  Ivo Špigel iz IT tvrtke Perpetuum Mobile