Naljutio je vlasnik Boškinca Boris Šuljić ovih dana sve one koji su se zakačili za tu kuglu sladoleda od 5 eura, dok kukaju kako Hrvati više nemaju gdje na more a da ne bankrotiraju. Ta kuglica sladoleda nam je svako ljeto mjera za kvalitetu života u zemlji koja živi od turizma, cijedi resurse i jako malo stvara, i to se sve podupire poreznim i ostalim politikama. I na to se osvrnuo Boris Šuljić, zagrabivši malo dublje od sladoleda.

Nije tu Šuljić presudan, niti je prvi koji je ukazao na niz temeljnih problema koji rasturaju ne samo djelatnost od koje živi puno Hrvata. A kao vlasnik održivog projekta boutique hotela i Michelinom nagrađenog restorana na dalmatinskom otoku ima puno kredita za iznijeti stav o statusu hrvatskog turizma. Samo ovakvi poduzetnici znaju koliko borbe u Hrvatskoj treba prevaliti da se radi s ovakvom kvalitetom, od zakona i provedbe do nabave, staffa, infrastrukture…

Pa kaže da Hrvatska mora biti još skuplja destinacija, ali usto i bolja, kako bi se uz što manje masovke napravio kvalitetan proizvod uz veći prihod, i bolju kvalitetu života lokalnog stanovništva koje će si moći priuštiti i kvalitetno stanovanje i sladoled.

A to se svakako neće dogoditi bez zaokreta u prostornom planiranju i poreznoj politici i regulativi, koji podupiru i hrane apartmanizaciju i bujanje segmenta koji ima najkraću sezonu i najmanji prihod po gostu, ma koliko porasle cijene smještaja u apartmanima, a usto potiče rast cijena stambenih nekretnina i iseljavanje. Porezna politika i regulativa ni na koji način u Hrvatskoj ne motiviraju razvoj poduzetništva mimo apartmana, ulaganje u mali hotel i dalje se ne isplati, kratka sezona povećava probleme nedostatka radnika i radi ogroman pritisak na zaradu u ta dva mjeseca poslovanja. Sve su to problemi o kojima se dugo priča no ne radi se konkretno ništa ne poduzima.

No, kad su u pitanju cijene, treba imati na umu da gosti nisu budale i da žele vrijednost za novac, i nikako se ne žele osjećati oderano. Ova godina pogotovo za Hrvatsku je godina pohlepe, polakomili su se i trgovci i pružatelji usluga na svim razinama, iskoristivši inflaciju i euro da vrate gubitke iz korone. Potrošači imaju puno pravo žaliti se na tu kuglicu sladoleda, kao i druge cijene koje su podivljale, a bez podizanja kvalitete, i tražiti povoljniju ponudu.

Dapače, zbog nedostatka osoblja mnoge su usluge pale na kvaliteti i porast cijene od 50 posto i više stoga je dodatan problem, i vidjet ćemo kako će to utjecati na promet i imidž hrvatskih odredišta. Dakle, na žalost ovo nije podizanje cijena koje priželjkujemo, na temelju podizanja kvalitete proizvoda.

I kamo će onda hrvatski turisti, s hrvatskim standardom? Istraživanja pokazuju da većina hrvatskih gostiju ljetuje kod familije i prijatelja, dio ih ima vikendice na moru (koje još i renta). Sve više nas putuje u inozemstvo i na ljetovanje, ove godine se više nego ikada razmatra Albanija koja trenutačno ima investicijski i turistički uzlet.

Neće vam isprazniti džepove

Pet europskih destinacija u kojima možete ljetovati za upola manje novca nego u Hrvatskoj

No dugoročno, najodrživije bi nam bilo podići standard koji će nam omogućiti to famozno ljetovanje, a to opet možemo postići uvođenjem reda i u turizam, smanjivanjem ovisnosti o turizmu, razvojem poduzetništva u drugim segmentima, i to ne samo u glavnom gradu, poticanjem stanovnika na useljavanje, a ne iseljavanje…

U skorijoj budućnosti, a pogotovo s obzirom na probleme s kadrovima, možda bi se u nekom obliku u većem broju mogao vratiti koncept radničkih odmarališta, koji već uvode neke kompanije da bi motivirale svoje radnike. Uz očuvanje najboljeg u obiteljskom smještaju, širu hotelsku i hostelsku ponudu koja će ići na tri zvjezdice, ponudu produženog smještaja, bolje ponude za digitalne nomade…sve je izvedivo kad se uvede red.