Znate onu, koliko je radnika potrebno da promijene žarulju? U Hrvatskoj tri, u Njemačkoj – jedan. Nije samo vic, nego i ilustracija jaza produktivnosti domaće radne snage prema europskoj gospodarskoj lokomotivi. Fenomen slabe produktivnosti godinama je bio argument poduzeća zašto nemaju prostora za izdašnije plaće unatoč manjku radnika.

Onda kopernikanski obrat: iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) poručuju da je produktivnost povećana te da ekonomija može podnijeti i snažniji rast plaća. Što se to dogodilo da je produktivnost rada u Hrvatskoj odjednom na steroidima? “Lanjski te ovogodišnji snažan rast plaća ima uporište u produktivnosti rada.

Hrvatska je u 2021. te 2022. godini ostvarila neuobičajeno snažan realni rast produktivnosti po radnom satu od 11,7%, odnosno 3,7%, što je opet rezultat većih investicija u efikasnost realnog sektora i kvalitetnijeg upravljanja”, primijetio je nedavno HUP u publikaciji Fokus tjedna koji potpisuje glavni ekonomist Hrvoje Stojić.

Za radnike optimistična poruka: “S obzirom na realni rast ukupnih primanja zaposlenih od 8,4% u 2021. te pad od 0,9% u 2022. godini, kao i očekivani realni rast produktivnosti u narednim godinama po stopi do 3%, evidentno je da ekonomija može podnijeti i snažniji realni rast plaća prije nego što on postane inflatoran, suprotno nekim popularnim komentarima u medijima”.

Suigra lepeze boljki

U vremenu kad središnja banka apelira na tvrtke da ne dižu plaće i ne podgrijavaju inflacijski motor, takva ocjena većini onih koji rade za plaće predstavlja melem za uši.

Hrvatska je lani na razini trogodišnjeg prosjeka, od 2020. do 2022., “po prvi puta od svoje samostalnosti ostvarila brži rast produktivnosti (+2,7%) u odnosu na CEE zemlje (+1,8%)”, podcrtava Stojić. Snažan realni rast produktivnosti poklopio se s porastom izvoza roba i usluga u 2021. i 2022. (36 posto, odnosno 25 posto) “što potvrđuje rast konkurentnosti ekonomije uslijed pojačanog uključivanja u globalne lance vrijednosti uoči pristupanja europodručju”.

Priča o produktivnosti, naravno, kompleksnija je od infantilne teze da hrvatski radnici ne rade dovoljno. Suigra je to lepeze boljki domaćeg gospodarstva; od neadekvatnog obrazovanja, kronično nedovoljnih ulaganja u istraživanje i razvoj (72 eura u odnosu na njemačkih 913 eura), tehnološki zastarjelih tvrtki, loših institucija, nefunkcionalnog pravosuđa i regula države do potkapacitiranog menadžmenta.

Svjetska banka je utvrdila da je Hrvatska po produktivnosti među EU zemljama – posljednja. Iako je primjetan porast u zadnja dva desetljeća te se smanjuje jaz prema Njemačkoj, i dalje su potrebna ona famozna tri radnika za istu dodanu vrijednost kao jedan njemački. Upravo je to produktivnost rada: dodana vrijednost po zaposlenom.

Zaostajanje djelomice odražava slab pomak odrednica produktivnosti rada, uključujući poslovnu dinamiku, konkurentnost, menadžment i upotrebu tehnologije, podcrtava Svjetska banka. “Čak i da Hrvatska ima isti sektorski sastav kao Njemačka, bila bi 57 posto manje produktivna”, brutalno iskreno ocjenjuju. Raskorak s Njemačkom (čak 90 posto) je posljedica razlika u produktivnosti pojedinih sektora, a tek desetak posto može se objasniti strukturom ekonomije.

Najbliži europskom lideru smo u nekretninskom sektoru te smještaju i pripremi hrane, gdje jaz ne doseže ni 10 posto. Najveći raskorak ima sektor vodovoda, odvodnje te gospodarenja otpadom, no blizu su mu ICT i proizvodnja. Radnik u hrvatskom proizvodnom sektoru proizvede oko jedne četvrtine dodane vrijednosti koju proizvede njemački proizvodni radnik. Mnoge uslužne grane s visoko razinom znanja i izvoznim potencijalom, poput ICT-a, gube konkurentnost iako su ključne za poticanje budućeg rasta.

Razloga za optimizam vidi glavni ekonomist Svjetske banke u Hrvatskoj Josip Funda. “Ako pogledamo podatke o produktivnosti rada u posljednjih pet godina, Hrvatska je doista ostvarila najveći rast među svim gospodarstvima CEE, osim Poljske. Zanimljiva je, međutim, sektorska distribucija tog rasta. U sektorima proizvodnje i građevinarstva bilježimo stagnaciju produktivnosti, dok tržišne usluge bilježe značajan rast, posebice ICT sektor te sektor stručnih, znanstvenih i tehničkih usluga”, kaže Funda. Nastavlja da se “čini da su oba ta sektora iskoristila pandemiju da se reorganiziraju s rastom koji će stvarno započeti 2021. Bolja organizacija, poboljšano upravljanje vremenom osoblja i usvajanje novih tehnologija mogli bi objasniti barem dio ovih trendova”, ističe Funda.

Priča o produktivnosti kompleksnija je od infantilne teze da hrvatski radnici ne rade dovoljno/G. Kovačić/PIXSELL

‘Greedflacija’ i u Hrvatskoj

Za Željka Lovrinčevića s Ekonomskog instituta rast produktivnosti je iluzoran. Računica po zaposlenom gleda dodanu vrijednost koja je suma profita, amortizacije, troškova, plaća i poreza. “Nije porasla proizvodnost hrvatskih radnika nego cijene i profiti. Radi se o ‘greedflaciji’, inflaciji zbog pohlepe koja nije imanentna samo Hrvatskoj”, ističe Lovrinčević.

“Imate isti fenomen kao kod hiperinflacije; ekonomija pada, sve pada, a vi imate rast. To je prvi feler računice koja ne uključuje inflacijsku priču, drugim riječima, dodanu vrijednost bi trebalo umanjiti za inflaciju”, kaže. Drugi problem je kriva slika koju priča o produktivnosti priča. U hipotetskom primjeru, objašnjava, ako postoje dvije tvrtke na tržištu koje ostvaruju sličnu dodanu vrijednost, a jedna od njih prestane poslovati, pa druga ostaje monopolist i digne cijene, ostvarivat će višu dodanu vrijednost po broju zaposlenika i bilježiti skok produktivnosti – na papiru.

“Ono što se događa kod nas je posljedica rasta cijena i marži. Produktivnost rada je problematična u većini sektora na svim razinama, uključujući menadžersku. Nisku produktivnost Hrvatske dobrim dijelom kompenzira renta. Zato se tolika količina kapitala slijeva u nekretnine, a u suštini smo kao društvo neuspješni”, smatra Lovrinčević. Skokom cijena i marži objašnjava činjenicu da su nekretnine i turizam (smještaj i restorani) uz bok njemačkima. Ne smatra, međutim, da je produktivnost rada najlošija u gospodarenju vodom i otpadom već da su to javne usluge s reguliranim niskim cijenama.

Daleko od toga da je produktivnost tema samo u Hrvatskoj, o njoj se gorljivo raspravlja i u eurozoni. Za tvrdoglavi porast cijena, ponajprije temeljnih inflacijskih pritisaka, koje isključuju volatilne energente i hranu, Europska središnja banka na čelu s Christine Lagarde prstom upire u rast plaća iako one zaostaju za inflacijom. Premda je nedavno Frankfurt sramežljivo dao do znanja da su korporativni profiti bili glavni motor inflacije, najnovije reteriranje prema plaćama razočaralo je neke ekonomiste. Takva retorika de facto znači da ECB poziva radnike da preuzmu teret visokih cijena, istovremeno odbijajući propitivati eksploziju profitnih marži.

“Nadali smo se da će to promijeniti, ali ECB zapravo ne želi razgovarati o profitu i uporno krivnju za inflaciju pripisuje radnicima i traži od njih da i dalje nose na svojim leđima dio tereta”, objavila je na Twitteru profesorica ekonomije i makrofinancija na sveučilištu u Bristolu Daniela Gabor. Brojke s terena ipak ocrtavaju drugačiju sliku jer troškovi rada po satu, uključujući plaće, kaskaju za rastom cijena odražavajući eroziju kupovne moći građana.

Koliku maržu kompanije naplaćuju teže je pronaći (barem u Europi), no podaci Refinitiva ilustriraju da je ona od pandemije skočila oko 20 posto, na 10,1 posto u prvom tromjesečju ove godine. Nakon što je objavila najnovije podizanje kamatne stope za dodanih 0,25 posto u lipnju, Lagarde je rekla je neke tvrtke ostvaruju veliku dobit, posebno u sektorima gdje potražnja nadmašuje ponudu, ponovno za inflaciju okrivivši visoke troškove rada, odnosno produktivnost.

Kamen temeljac reformi

Što Hrvatska može učiniti da se, barem djelomično, po produktivnosti rada odlijepi od dna? “Kod privatnog sektora, fokus bi trebao biti na usvajanju tehnologije i stalnim poboljšanjima u istraživanju i razvoju i vještinama zaposlenika. Vlada to može podržati kroz različite sheme financiranja, mimo onoga što je trenutno dostupno iz različitih EU fondova, kao i kroz porezne poticaje”, smatra Funda. Dodaje da kod javnog sektora “deregulacija, promicanje konkurencije i ubrzanje ulaganja u ljudski kapital, od obrazovanja u ranom djetinjstvu do prekvalifikacije odraslih trebali bi biti kamen temeljac programa reformi za promicanje rasta produktivnosti rada i sektorske transformacije hrvatskog gospodarstva”.

“Nastave li se pozitivni trendovi produktivnosti, to će povoljno utjecati na životni standard jer će si poduzeća moći priuštiti daljnje povećanje realnih plaća. Također, relativno visok trenutačni rast produktivnosti rada u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama sugerira da bi proces konvergencije dohotka koji se nedavno ubrzao mogao zadržati takav zamah ako se rast produktivnosti nastavi”, kaže Funda. Dok za razliku od središnje banke domaći poslodavci mijenjaju retoriku, ne skrivaju da bi rado vidjeli porezno rasterećenje rada za snažniju konkurentsku poziciju. Suštinski je produktivnost pitanje dugoročnog rasta, a njega nema bez reformi.

Ne dogode li se one dubinske, a ne kozmetičke kojima vrvi Nacionalni plan oporavka i otpornosti, rast BDP-a će s vremenom pasti na 1,1 posto do 2050. Takav neće biti dovoljan da uhvatimo vlak s razvijenom Europom i dohodak po stanovniku neće imati snage premašiti 80 posto prosjeka EU 27. Već umjereni “paket” reformi povećao bi BDP za 0,6 bodova do 2050., a ambiciozni za 1,4 boda godišnje. U konačnici, imamo izbor hoće li zemlja ostati odlazni peron za Zapad ili postati perspektivno mjesto za život. Odluka je na nama.