Zastupnik u parlamentu Češke Republike Jiří Kobza uvjereni je konzervativac, poštovatelj mađarskog predsjednika Viktora Orbana i kritičar zelenih politika Europske unije. Prema svojim riječima, “zalaže se za razvoj nacionalnih kultura i sloboda svake zemlje članice EU”.

Za Poslovni dnevnik govori o zelenim politikama, svjetskim sukobima, suradnji Europe s Amerikom i Kinom, ali i poljoprivrednoj politici EU. (Intervju je rađen prije izbora održanih u Austriji tako da ne sadrži poglede Kobza na pobjedu desnih konzervativaca u toj članici EU. op.a.)

Kada kažete da ste protivnik zelenih politika EU, kako vidite neminovnu zelenu tranziciju? To nije pitanje EU nego cijelog svijeta?
Ne smatram prijelaz na “zelenu” ekonomiju neizbježnim. Smatram tu misao odvojenom od stvarnosti i opasnom. Moramo pogledati korijen samog problema. Korijen problema je takozvana “zelena agenda”, koja se temelji na tvrdnji da je globalno zagrijavanje posljedica ljudskih aktivnosti. To je laž. Nedavno je skupina čeških geoloških znanstvenika, čiji sam dio, objavila klimatsku deklaraciju.

Na temelju nepobitnih znanstvenih dokaza tvrdimo da je trenutačno zabilježeno zagrijavanje planeta povezano s čimbenicima na koje čovječanstvo nema utjecaja. Prije svega, govorimo o sljedećoj fazi rasta solarne aktivnosti, koja je započela krajem 19. stoljeća. Naivno je pretpostaviti da se svi napori čovječanstva u proizvodnji energije mogu usporediti s onom kolosalnom energijom koju naša zvijezda proizvodi svake sekunde.

Želim naglasiti da to uopće ne znači da možemo raditi što god želimo s našim planetom. Zadatak sada nije uništiti čovječanstvo, vozeći ga u smislu potrošnje energije u “mračno doba”, već naučiti ljude da se brinu o našem planetu, njegovom ekosustavu, nevjerojatnim mogućnostima koje nam pruža.

Obnovljivi izvori energije imaju pravo postojati kao lokalni izvori, na primjer, solarni paneli na krovovima kuća ili vjetroelektrane visoko u planinama gdje će centralizirana električna energija biti vrlo skupa, ali vjetar tamo stalno puše.

U nedavno objavljenom intervju u hrvatskom mediju veličate Viktora Orbana. Možete li pojasniti vaše viđenje njega kao političara s obzirom da prigovori na njegovi vladavinu ne dolaze samo po pitanju odnosa prema rusko-ukrajinskom sukobu već i prema nizu poteza na mađarskoj sceni, poput gušenja medijskih sloboda?
Vjerujem da je Viktor Orban jedan od najadekvatnijih političara moderne Europe koji stvarno ne samo da želi prosperitet svoje zemlje, već i poduzima stvarne korake za to. U Mađarskoj je u posljednje vrijeme izgrađeno, gradi se ili planira 36 poduzeća. Mađarska ima sve šanse da uskoro postane drugi svjetski proizvođač litijevih baterija i u tome nadmaši SAD.

Glavni ulagači u mađarsku ekonomiju su tvrtke iz jugoistočne Azije, prije svega Kine i Južne Koreje. Koja se ekonomija u Srednjoj i Istočnoj Europi može pohvaliti takvim uspjesima u situaciji već nadolazeće ekonomske krize? Vezano za ulogu Viktora Orbana u rusko-ukrajinskom sukobu…

Vjerujem da bi svaka akcija koja ima potencijal dovesti barem do smanjenja intenziteta sukoba već trebala biti dobrodošla, a ne susret s prijateljskim zborom ogorčenih zavidnih ljudi koji sami nisu u stanju voditi učinkovite pregovore ni s Kinom i Indijom, a kamoli s Rusijom.

Ako govorimo, kao što ste rekli, o suzbijanju slobode medija, onda ne želim suditi o intraugarskoj situaciji na temelju samo informacija iz čeških medija koje dobivam. Činjenica je da se trenutačni češki mainstream ne može nazvati ni objektivnim ni slobodnim, odnosno da informacije u podnošenju tih medija osobno ne izazivaju povjerenje.

Govorite i o odljevu kapitala iz članica EU. Promatramo li politički, treba li EU prihvaćati svaki kapital i tako stvarati ovisnost o režimima koji možda ne dijele iste vrijednosti i političke poglede?
Naravno, bilo bi bolje prihvatiti kapital iz SAD-a. Samo iz nekog razloga ne dolazi odatle u takvim razmjerima. Naprotiv, Sjedinjene Države sada čine sve kako bi namamile europska poduzeća na svoj teritorij. Konkretno, daju porezne olakšice ili druge preferencije. Brojne su tvrtke već povukle svoje dionice na europskim burzama kako bi se usredotočili na poslovanje u SAD-u.

U ovoj situaciji, investitori bi trebali biti dobrodošli bez organiziranja ispita vjernosti liberalnim načelima, koji ni na koji način nisu jedini istiniti. Naravno, sigurnosna pitanja moraju se uzeti u obzir pri razmatranju kandidatura investitora, ali razlika u ideologiji nema veze s tim. Inače, potrebno je zaustaviti svu svjetsku trgovinu i sve investicijske tokove samo zbog činjenice da se vrijednosti i politički stavovi u različitim dijelovima planeta značajno razlikuju.

Neki kažu da su lobiji i novac u EU, kada su zelene politike u pitanju, toliko jaki da povratka više nema… Je li onda vaša borba pomalo romantičarski uzaludna?
Ne smatram je beskorisnom. Vjerujem da će nas stvarni život prisiliti na povratak pragmatičnom pristupu. Glavna stvar je da se ovaj pristup ne provodi prekasno za ljude koji sada žive i naše potomke. Alternativa je, kao što sam rekao, potrošnja energije na razini “mračnog doba”. Češki pjesnik František Hrubin jednom je napisao: “Moj lijes još stvara buku u šumi. On je drvo, njeguje gnijezda”. Ljudi sa “zelenim sjekirama” u rukama već su počeli sjeći naše drvo.

Kako vidite gospodarsku budućnost EU?
Ako Unija nastavi s istom energetskom politikom kao i uspješnom izgradnjom birokratskih prepreka kao do sada, onda ekonomsku budućnost nema. To nije samo moje mišljenje. Prije godinu dana, Stefano Mallia, šef grupe poslodavaca u Odboru za ekonomsku i socijalnu politiku EU, izrazio je svoju zabrinutost zbog izgleda europskog gospodarstva. Rekao je da bi osnova ekonomske misli u EU trebala biti povećanje konkurentnosti europske industrije, a relokacija proizvodnje je stvarna i već postojeća opasnost.

Kako vidite razvoj situacije s poljoprivredom u EU, a vezano uz zelene politike?
Prosvjedi poljoprivrednika koje je Europa doživjela u prvoj polovici godine jasno pokazuju da pitanja ograničavanja upotrebe pesticida, smanjenja emisija CO2 iz stočarstva, kao i druge besmislene restrikcije birokrata koji nisu vidjeli ni traktor u polju, izazivaju aktivno ogorčenje.

Jedna od glavnih opasnosti zelene politike EU je prijeteća promjena u samoj prehrambenoj strukturi Europljana, jer ćemo se umjesto kvalitetnom svinjetinom ili govedinom biti prisiljeni hraniti se kornjašima i žoharima samo zato što ne proizvode toliko ugljičnog dioksida. U restoran-vagonima vlakova Čeških željeznica već se kao grickalice nude – sušeni cvrčci!

Pod pritiskom prosvjednika Europska komisija morala je odustati od svojih planova, posebno za ograničavanje upotrebe gnojiva. Ali, zbog već postojećih ograničenja, i bez “zelene politike” dolazi do smanjenja broja malih poljoprivrednih gospodarstava koje apsorbiraju velike. I tako na kraju postajemo taoci velikih poljoprivrednih konglomerata koji će diktirati cijene, kvalitetu i sastav hrane.

Na nedavnim izborima za Europski parlament desnica na kraju ipak nije uspjela, ni u Francuskoj. Znači li to da građani ipak podržavaju zacrtani smjer?
Poraz desnice u Francuskoj rezultat je specifičnosti njihovog izbornog zakonodavstva koje omogućava trojici kandidata da prođu u drugi krug, što a priori postavlja temelje za moguće zavjere i izbacivanje nepoželjnog političara. Vjerujem da će trenutačna situacija u EU neizbježno dovesti do pobjede onih koji se sada nazivaju desničarima. Te snage nazivam “konzervativnom demokracijom”.

Temelji se na onim načelima na kojima se naša civilizacija temelji tisućama godina – obitelji koju čine muškarac, žena i djeca, razvoju nacije kao temelja nacionalne države, poštivanju mišljenja drugih, brižnom odnosu prema našem planetu. Nadam se da će instinkt samoodržanja kod ljudi prevladati nad pseudoliberalnim mizantropskim idejama.

Svijet se neminovno i brzo mijenja, a sve smo bliže budućnosti u kojoj će novi igrači s istoka, Indija i Kina kao dvije vrlo različite zemlje, postati gospodarske velesile. Kakav bi trebao biti odnos EU prema njima?
Pragmatičan i pun poštovanja. S jedne strane, Europa je svijetu dala veliku civilizaciju, veliku kulturu, glazbu, književnost, jezik. Pa cijeli svijet govori engleski koji je došao od lokalnih engleskih i nordijskih zajednica.

S druge strane, Europa mora priznati da više nije središte svemira. Sada je Europa prilično “bolesna osoba” koja traži svoje mjesto u novom svijetu, pokušavajući istovremeno riješiti vlastite kolosalne probleme – od migracije do samoidentifikacije. Europa još ima puno toga za dati drugim državama, kako u pogledu industrije i novih tehnologija, tako i u pogledu kulture i socijalne politike.

Važno je da Europa samu sebe nađe. I tada će moći graditi odnose s drugim zemljama i narodima pod jednakim uvjetima, bez samoponižavanja, ali i bez ponosa i arogancije. U osnovi samoidentifikacije treba biti poštovanje prema nacionalnim tradicijama, kulturi i povijesti naroda Europe, priznavanje prava na samostalni razvoj i podrška tom razvoju.

A kakav bi onda trebao biti odnos EU prema SAD-u?
Također pragmatičan i pun poštovanja. Vanjska politika u cjelini trebala bi se temeljiti na poštivanju partnera uz primat vlastitih interesa. Primjer je Britanija čiji je bivši premijer i ministar vanjskih poslova Henry Palmerston jednom rekao: “Nemamo vječne saveznike i nemamo stalnih neprijatelja; naši su interesi vječni i trajni. Naša je dužnost zaštititi te interese”.

Također moramo shvatiti da će se sad, što dalje, više usredotočiti na rješavanje svojih domaćih pitanja, smanjujući svoju prisutnost u EU. Stoga Europska unija mora naučiti samostalno rješavati probleme, bez podrške iz inozemstva, i pripremiti se za činjenicu da će uskoro to morati učiniti.

Kakav bi trebao biti odnos s Rusijom?
Rusija je jedan od najvećih dobavljača EU, prije svega u području energetike. S druge strane, Rusija je jedan od najvećih potrošača europske tehnologije. To je povijesno uspostavljen odnos koji postoji već stoljećima. Ne možemo zatvoriti oči pred vojnim sukobom između Rusije i Ukrajine, pogotovo jer bjesni na našoj granici.

Ali ne bismo trebali postati sudionik u sukobu, opskrbljujući jednu od strana oružjem, stručnjacima i tehnologijom. Postoji stvarna prijetnja da će sukob prerasti granice Ukrajine i preliti se na teritorij EU. Svaki loš svijet bolji je od dobrog rata. Mislim da je zadatak EU da što više doprinese mirnom rješenju sukoba. No, za sada vidimo da je posrednik, primjerice u razmjeni zarobljenika između Ukrajine i Rusije, bio Katar, a ne EU. Prije toga, Turska je bila takav posrednik.

U cjelini, politika EU prema Rusiji u cjelini i određenim osobama je gubitnička i beznadna. Bilo bi logično izgraditi odnose s utjecajnim investitorima ruskog podrijetla koji su uložili novac u europsko gospodarstvo i time stvoriti “Zlatni most” – neovisnu platformu za neslužbene pregovore s Kremljom. Umjesto toga, Europska unija uvodi sankcije i fizičkim i pravnim osobama iz Rusije, uzrokujući tako nepovjerenje u sebe i sukobe.

Kakav utjecaj sankcije EU imaju na rusku politiku i gospodarstvo? Je li EU postigla svoje ciljeve uvođenjem sankcija?
Naravno da sankcije utječu na rusko gospodarstvo. Prije svega, govorimo o industrijama koje ovise o zapadnoj opskrbi – od zrakoplova i automobila do poljoprivrede. Rusija primjerice uvozi 97 posto sjemenki šećerne repe ili 75 posto sjemenki suncokreta. Sankcije dovode do potrebe za korištenjem zaobilaznih rješenja, što povećava troškove proizvoda i produljuje proces isporuke.

No, rusko gospodarstvo nije prestalo. Pojavio se” sivi uvoz”. Sankcionirana roba uvozi se kroz treće zemlje, aktivno se provodi politika zamjene uvoza. Svjetska banka u svibnju je povećala prognozu rasta ruske ekonomije za 2024. godinu, s prethodnih 2,2 posto na 2,9 posto. U tom kontekstu, što je najtužnije, raste i vojni proračun Ruske Federacije: Mekha izvještava da Putinova Vlada namjerava povećati potrošnju na obranu na 13,2 bilijuna rubalja (142 milijarde dolara) u 2025. godini s 10,4 bilijuna rubalja založenih za 2024. godinu, što će iznositi 6,2 posto BDP-a.

A u ovom trenutku trpi gospodarstvo Europske unije. Uvodeći sankcije, posebno osobne, EU je računala da će se vodeći ljudi ruskog biznisa kad izgube pristup imovini pobuniti protiv Kremlja.

Dogodilo se upravo suprotno – počeli su vraćati sredstva iz zapadnih zemalja i ulagati u Rusiju. Štoviše, u očima potencijalnih investitora iz drugih zemalja, Unija je u cjelini izgubila jednu od svojih glavnih prednosti – pravna jamstva sigurnosti privatnog kapitala.

Kažete da ovakve sankcije nisu opravdane?
EU je uvela sankcije protiv ruskih gospodarstvenika bez ikakvih pravnih osnova, sudske odluke ili dokaza o njihovim aktivnostima koje bi sud smatrao kriminalnim ili nezakonitim. Sankcije su često uvedene na temelju neprovjerenih podataka iz medija koji su kasnije, kao u slučaju metalurškog magnata Alishera Usmanova, službeno opovrgnuti na europskim sudovima čime je naš pravni sustav diskreditiran. Da citiram velikog hrvatskog književnika Miroslava Krležu: “Gdje je sada nepovredivost imovine?”.

Taj se citat odnosi na njegove dojmove o putovanju kroz postrevolucionarnu sovjetsku Rusiju, a sada se nov način vratio u Europu. Žalosno je i sankcioniranje na temelju obiteljskih veza. Ako se vratimo na Usmanova… Protiv njegove sestre Gulbahor Ismailove uvedene su sankcije EU-a zbog činjenice da je nekoć bila povezana s trustovima koje je osnovao njezin brat.

Da se izvuče iz sankcija, potpisala je pravno obvezujuće dokumente koji su je zauvijek isključili iz bilo kakve koristi od te imovine. Kao rezultat toga nastala je paradoksalna situacija: sankcije se ne produžuju samo zbog davno izgubljenih osnova (posebno sumnjivih razloga), već čak i nakon što se isključi mogućnost povratka na njih sankcije se ne ukidaju. Što preostaje rođaku u takvoj situaciji?

Iako, postoje neki pomaci u pogledu revizije ograničenja u odnosu na rođake sankcioniranih Rusa. Sredinom rujna 2024. EU je ukinula sankcije majci bivšeg osnivača privatne vojne tvrtke Wagner Violette Prigojine i trkaču Nikiti Mazepinu, sinu milijardera Dmitrija Mazepina. Razlog za ukidanje sankcija mišljenje je Europskog suda da rodbinske veze ne mogu biti osnova za progon osobe.

Stanje s ruskim plinom zbog našeg LNG terminala Hrvatskoj donekle i odgovara. Koje je vaše mišljenje po tom pitanju?
Svakako, LNG terminal na otoku Krku jedan je od važnih čimbenika za stabilizaciju energetskog sustava u Srednjoj i Istočnoj Europi, no smatram da je taj terminal vrlo ranjiv i da ga neće zadesiti sudbina Sjevernog toka. Taj terminal je vrlo važan zbog nepredvidive situacije s isporukom ruskog plina kroz Ukrajinu, koja ima za cilj zaustaviti tranzit iz Rusije u EU. Stoga se može samo pozdraviti širenje uloge Hrvatske kao potencijalnog energetskog čvorišta, jer će to pomoći stabilizaciji energetskih sustava, na primjer, u Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj.

Svoj plin u Hrvatsku od rujna je počela isporučivati i azerbajdžanska kompanija. Sjetimo se blackouta koji se dogodio u lipnju ove godine na Balkanu i zahvatio nekoliko zemalja odjednom. Nitko ne želi da se tako nešto ponovi i zato je ulogu Hrvatske kao stabilne zemlje tranzitora plina teško precijeniti.

Kako gledate na stanje u regiji? Trebaju li BIH i Srbija krenuti putem europskih integracija?
Savjetovao bih im da temeljito razmisle o tome kome će se pridružiti te da istovremeno izračunaju koliko će godina trajati to udruživanje, ako sada primijerice govorimo o prijemu Moldavije u EU. Europska unija rastrgana je unutarnjim kontradikcijama, diktatom birokracije i erozijom prava. I zato bih pitanje ulaska u EU stavio sada u mirovanje na najmanje pet godina.