Vrhunski sportaši, pogotovo oni koji su na razini svjetskih i olimpijskih prvaka, obično već sredinom tridesetih moraju početi razmišljati o svojoj drugoj karijeri, kada završi njihova sportska karijera. Upravo je jedan od slavne hrvatske sportske braće Sinkovića, Martin, kojemu je sada 35 godina, na vrijeme osmislio čime će se baviti kada prestane berba zlatnih svjetskih odličja.
A osvojio je s bratom Valentom čak četiri olimpijske medalje (srebrnu u Londonu te tri zlatne u Riju, Tokiju i Parizu) što ih čini najuspješnijim hrvatskim olimpijcima na Ljetnim igrama. Martin je već sada poduzetnik u poslu kojeg je započeo, što je zanimljivo, ne u dvojcu s bratom Valentinom, nego sa suprugom Manuelom. Kaže da proizvodnja i plasman zdrave hrane nekako najbolje ide uz sport, pa se odlučio na taj korak.
Danas se njegovi zdravi proizvodi od zobi, pod brendom “Raw spirit”, već mogu pronaći u nekoliko velikih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj i Sloveniji, a želja mu je jači proboj na tržište Europske unije. No, kao i u sportu, tako i u biznisu, put do uspjeha je mukotrpan i dug.
Mnoge je iznenadilo da sportaš ne ulaže u nekretnine ili restorane i kafiće, već ste otišli drugim putem. Kako to?
Meni je baš to bio izazov. Zdrava hrana nekako ide uz sport, to mi je bila ideja, a odlučio sam se sa suprugom na taj korak. Uvijek smo htjeli nešto svoje i našli smo taj proizvod koji smo htjeli plasirati na hrvatsko tržište. U biti, mi nismo izmislili sami taj proizvod, mi smo mijenjali neke recepture i prilagodili ga svojim željama, no ne mogu reći da je sam proizvod naš. Htjeli smo ga staviti na tržište pod mojim brendom, jer smo vidjeli da je marketinški to puno jače. I, evo, već skoro pune dvije godine smo na tržištu i borimo se.
Je li bilo komplicirano ući u projekt?
Trajalo je to je više od godinu dana prije nego smo izašli na tržište. Zašto? Dok smo dogovorili sve s tvornicom, napravili dizajn, osmislili ime firme i brenda. Potrajalo je to. Trebalo je i ispuniti i sve zakonske propise i standarde za stavljanje proizvoda na tržište. Bilo je tu dosta posla. Olakšalo nam je svakako to što smo u Europskoj uniji, pa su kriteriji za stavljanje na tržište ujednačeni, a i angažirali smo i stručnjakinju koja nas je vodila kroz taj proces. Inače, samo osnivanje poduzeća osobno mi nije bilo komplicirano, jer nam je sve pripremio jedan odvjetnik. Mi smo de facto samo potpisali i uplatili kapital, nije bilo stresan proces koji je zadavao glavobolje.
Kako se odvija sam posao, gdje se proizvode vaše pločice?
Za nas to proizvodi jedna tvornica u Češkoj, mi javljamo što trebamo i koji okus od onih koje smo mi napravili, dogovaraju se cijene i količine. Mi imamo svoj dizajn pakiranja. Ima tu dosta posla.
Kako ste došli do proizvođača u Češkoj, to je neka velika tvrtka?
Došli smo u kontakt slučajno, preko prijatelja. To je inače tvornica srednje veličine, bavi se već dugo proizvodnjom pekarskih i zobenih proizvoda.
Što znači vaša receptura?
Ono što mi se sviđa, to sam u biti stavio u proizvod, kao i ono što mislim da će se tržištu svidjeti. Do sada za mene nije predstavljao stres samo otvaranje firme ili ugovaranje posla. Sve se to nekako prolazi, ali to puno ovisi o tome kako se čovjek postavi i kako se nosi s time što radi. No, sada nam najviše glavobolje zadaje kako prodati proizvod i kako opstati na tržištu. Potrebno je puno ulaganja u marketing i truda da bi se došlo do kupaca.
Ima vas sve više na policama.
Da, prvih sedam-osam mjeseci smo bili ekskluzivno u Konzumu i Tisku, a sada smo već i u Studencu, Sparu, Bipi, Mercatoru u Sloveniji, te u još nekoliko manjih dućana. Sada se nadamo ući u još nekoliko supermarketa. Polako se probijamo. Radimo i na tome da počnemo s prodajom i u Europskoj uniji.
Imate slane i slatke proizvode – što je prihvaćeno najviše na tržištu?
Više za sada slatke, kao i zobene instant kaše, koje su popularne, to je već poznat proizvod u Hrvatskoj. Imamo i slane zobene kekse, odnosno krekere, bili smo čak i prvi koji su takav proizvod izbacili na hrvatsko tržište, no još treba vremena da se pokrene i navikne ljude da keks od zobi može biti i slan. Svi koji su ga probali, jako su zadovoljni, reakcije su pozitivne. Zob je inače jako dobra namirnica, zato što ima dugootpuštajuće ugljikohidrate, niski glikemički indeks što osigurava da ste dugo siti i to zob čini drugačijom od drugih ugljikohidrata, koji brzo djeluju, ali i brzo padnu.
Tko su vam kupci? Kome uspijevate prodati svoje pločice?
Sportaši i, što mene osobno veseli, djeca dobro reagiraju na proizvod. To nije tipično za zdravu hranu. No, stvarno su ukusni.
Koliko svojih proizvoda dnevno sami pojedete?
Dvije zobene kaše ujutro i poslije još dvije, tri vrećice keksa od 50 grama. Kako koji dan.
Kako izgleda jedan dan veslaču-poduzetniku?
Razlika je u odnosu na vrijeme prije firme. Sada mi puno više vremena odnosi posao. Inače je prvi trening u 8 sati ujutro, traje do 10 sati, pa slijedi odmor, a drugi trening je od 4 do 5-6 poslije podne, ovisi što se radi. Uvijek se mora dobro odmoriti za drugi trening, a sada ja balansiram između odmora i posla. A koliko sam u poslu, ovisi od dana do dana i koji je dio sezone. Ako je blizu natjecanja, onda je manje, a kada nema natjecanja i ja se mogu više dati u posao. No, u pravilu 3 do 4 sata, ali kažem… Supruga je tu konstantno u pogonu. Ona je glavni operativac, sve drži pod kontrolom. Inače je pravnica po struci, a ja sam zadužen za marketinški, veslački dio posla.
Cijelu karijeru gradili ste s bratom, kako to da niste zajedno i u biznisu?
Htio sam baš sa suprugom ići u posao. To nam je bila želja da zajedno nešto pokrenemo.
A gdje on sebe vidi nakon sporta?
On je jedan od sportaša koji ulaže najviše u nekretnine.
Vi ste sada već senior u veslačkom sportu, koliko se još vidite na natjecanjima?
Nadam se još četiri godine, odnosno barem do Olimpijskih igara u Las Angelesu. Naravno, ako je moguće i duže, bilo bi sjajno, ali još jednu olimpijadu bismo svakako željeli proći.
Što na vaš poduzetnički odabir kažu vaše kolege?
Svi imaju pozitivno mišljenje i ohrabruju nas.
Koliko se može živjeti od vašeg sporta?
Od veslanja u Hrvatskoj, ako si na visokoj razini, onda dobro. Mi sada od veslanja dosta zarađujemo, no nije to niti blizu ugovora kakvi su u nogometu ili rukometu. U svakom slučaju, živimo bolje od prosjeka i uza sve sponzore koje imamo nam je situacija dobra. No, kažem… To nam je slučaj nakon dugo godina na vrhu.
Sponzori sami dolaze?
Na početku smo mi njih ganjali, a sada nam već sami dođu.
Malo ljudi zna da ste vi zaposlenici MORH-a. Što radite u vojsci?
Mi smo aktivna pričuva, nismo djelatna vojna osoba. Odnosno, bili smo tri godine, pa smo stavljeni u aktivnu pričuvu i dobivamo naknadu. Zaduženi smo, dakle, za promociju MORH-u.
Kakvu promociju?
Promociju zanimanja vojnika. Sličnu priču ima sada i MUP, a to je za sigurnost sportaša jako pozitivno.
Je li za pokretanje posla bilo dovoljno kapitala iz sporta ili ste se morali osloniti i na banke?
Bilo je dovoljno za sam start, ali smo u međuvremenu uzeli kredit jer se želimo jačati i širiti. Ozbiljnije ćemo ići i u promotivne kampanje, oglase na billboardima i pokušati osposobiti web-shop da tim kanalom prodajemo naše pločice po cijeloj Europskoj uniji. Tu vidimo prostor gdje bismo mogli brzo napredovati. U prvoj fazi nismo mogli ići i na vlastitu proizvodnju, to bi nam predstavljalo preveliko ulaganje i puno više posla oko dozvola. To si nismo mogli dopustiti, ali volio bih jednog dana da napravimo svoju tvornicu tu i da sve proizvodimo sami u Hrvatskoj. Za to za to nam je važno najprije probiti tržište s našim brendom i razvijati ga.
Hoće li taj razvoj ići i smjerom koji je EU upravo dozvolila, da se u proizvode mogu ugraditi i proteini od insekata, crva?
To kažu da je budućnost, ali nije baš da bih to volio u svojim proizvodima. Probao sam jednom skakavce u Meksiku i moram priznati da nisu imali nikakav okus. Možda je to zdravo, ali nećemo biti u tome.
Kakva vam je bila prošla poslovna godina?
Još uvijek je to početna razina. Ne mogu reći da sam posve zadovoljan, ali s obzirom na to da smo od svibnja 2023. na tržištu, to je dobar start. Mislim da će ova pokazati bolje rezultate, prodaja ide sve bolje. Kao u sportu, ništa ne dolazi preko noći.
Veslački sport zbog vas je sve bolje prihvaćen u Hrvatskoj, zar ne?
Pa, treneri nam kažu da se javlja sve više mladih, pogotovo kada mi nešto osvojimo. To nam je jako drago čuti i veseli to čovjeka, jer sam po sebi to nije popularan sport, a predivan je i svakom bi ga preporučio, ne samo za profesionalno, nego i za rekreativno bavljenje. Nadamo se da će se sada zagrebački Jarun očistiti od mulja, to će biti pozitivno, no i klubovi to potiču, ali je najveći motivator uspjeh.
Više puta ste kritizirali i upozoravali da država treba više poticati bavljenje sportom u Hrvatskoj…
Moja kritika je da treba više ulagati u sport, no kod poticanja na sport su roditelji puno važniji. Djeci je najlakše dati igrice u ruke, umjesto da ih guraju da fizički budu aktivni. A što se ulaganja u sport tiče, ono što se uloži, deseterostruko se vraća i zato smo mi sportaši ambasadori i pokušavamo utjecati na djecu, promovirati taj zdravi način života.
Ovih dana objavljeno je kako su troškovi članarina za klubove kod nas veći nego u Njemačkoj, Austriji i Britaniji. Stoji li to u slučaju veslanja?
Ne znam za druge sportove, ali za veslanje članarina nije velika. To je na mjesečnoj razini 20 do 30 eura, ali je time sve pokriveno, od teretane do pripreme. Čamci su klupski, a i putovanja su najčešće pokrivena time. Dakle, veslanje je za djecu i roditelje zahvalno i dobro organiziran sport. To je važno i kasnije i sve češće srećemo poslovne ljude koji treniraju, jer to je važan ispušni ventil, sport vas resetira nakon stresnog i napornog dana.
Vidite se i kao trener u budućnosti?
Ne, ne vidim se u toj ulozi. Ali ću se sigurno baviti sportom. I sada kada imamo odmor nakon velikih natjecanja, možda sam dva dana bio neaktivan.
Vidiš li više vaših nasljednika?
Apsolutno. Za početak mi ćemo s braćom Antonom i Patrikom Lončarić u četverac, pa ćemo vidjeti kako će to ići, ali ima i mlađih. Ne treba stavljati breme nasljeđivanja medalja, ali ima sjajnih novih veslača.
Koliko medalja ste osvojili?
Ima ih sveukupno 350-360, ali onih baš velikih, s europskih i svjetskih prvenstava te olimpijskih igara 53. Dosta, zar ne? Dobro nam ide.
Što je bilo presudno da se vi odlučite za veslanje?
Imamo još jednog, najstarijeg brata Matiju, koji je vidio na televiziji kajak i poželio veslati i povukao nas dvojicu. Svidjelo nam se i tako je počela naša veslačka priča, a brat Matija otišao je drugim putem.
Dakle, veslanje je zarazilo obitelj, a kako je došlo poduzetništvo u vaš život? Jeste li se kao mali i tako zamišljali? Koliko ste uopće bili zainteresirani za poduzetništvo i financijsko tržište?
Pa za financijsko tržište zainteresiran jesam, ali nisam imao nikad konkretnih ulaganja u dionice i obveznice. Mislim da za to treba imati više znanja i ne bih ulazio u to na razini kladionice. No, što se događa na tržištima svakako me zanima, kao građanina. Što se tiče toga kako sam sebe zamišljao kao mali, moram priznati da se nisam nikako zamišljao. Ideja za posao je došla relativno nedavno, a u sportu sam zapravo htio samo baviti se sportom i biti u dobrom društvu, nisam se zamišljao kao olimpijac i prvak na natjecanjima. Rezultati su dolazili kako su godine prolazile i, naravno, uz puno truda i vježbanja. Nadam se da će tako biti i u poslu.
