Posljednjih godina promatrali smo kako se koncept tzv. društveno usmjerenog poduzeća – organizacije čija misija spaja ostvarivanje profita i potrebe svoje okoline te šireg društva istovremeno – pretvara u stvarnost i to dramatičnom brzinom. Svijet je danas značajno drugačiji nego prije desetak godina.

Imamo preplavljivanje tehnološkim dostignućima, demografsku evoluciju radne snage s pet specifičnih generacija, velik pad radno sposobnih u razvijenim ekonomijama i k tomu izdizanje važnosti tema poput jednakosti i inkluzivnosti.

Normalno je da se uz te promjene mijenjaju i očekivanja svih sudionika društva. Ako je promjena jedina konstanta, onda je konstantna prilagodba ključan imperativ. Organizacije se više nego ikad moraju potruditi adresirati problematiku poboljšanja života ljudi, općih društvenih izazova, kontrolirati željene i neželjene učinke tehnološkog napretka i djelovati uz stalno razmišljanje oko etičnosti i jednakosti.

Deloitteovo istraživanje trendova u upravljanju ljudskim kapitalom za 2020. godinu koje je obuhvatilo gotovo 9000 rukovoditelja i lidera ljudskih resursa u 119 zemalja ukazuje da se koncept društveno usmjerenog poduzeća općenito nastavlja razvijati u gore opisanom smjeru s posebnim naglaskom na učinke tehnologije, dobrobit radnika i njihovih potencijala. Jesmo li u svijetu prožetom tehnologijom spremni zadržati ono ljudsko?

Dojma sam da su se organizacije vođene refleksnom reakcijom usmjeravale na to da gotovo nasilno “humaniziraju” svoju okolinu u kojoj dominiraju računala, aplikacije, roboti i slično. Čovjek kojeg karakterizira potreba da pripada, da bude siguran i ujedno da pokazuje smionost gotovo da je na suprotnoj strani od tehnologije uz koju vezujemo individualizam, stalnu mijenu te nepredvidivost i nesigurnost.

Međutim, istraživanje pokazuje da organizacije moraju mijenjati perspektivu i razmisliti kako postići sinergiju kao najbolji put da se zadrži ljudski element uz sve prednosti tehnološkog napretka. Paradoksalna pomisao, no drži vodu.

Dobrobit i osjećaj pripadnosti

Bez imalo dvojbe, dobrobit radnika i povezanost s višom svrhom danas postaju najvažniji prioritet organizacija.

Čak 96% ispitanika tvrdi da je odgovornost za to upravo na samoj organizaciji. Dobrobit ovdje kao tema prelazi okvire fizičkog blagostanja i zdravlja i obuhvaća i osjećaj svrhovitosti i snažnog pripadanja.

Tu iskače važnost razvijanja lidera s vještinama vođenja multi-generacijske radne snage ali i sposobnost razumjeti kako integrirati potrebe radnika u strategije i planove znajući na koji način tehnologija narušava stabilnost što fizičkog što mentalnog zdravlja (npr. stalna dostupnost, stres, ovisnost o aparatima, oštećenja vida, sjedilački način življenja…).

Organizacije moraju gledati na well-being kao integralni dio samog rada, a ne samo kao usporedni program. Tehnologija tu ima i pozitivnu ulogu, što je pokazala situacija s pandemijom COVID-19 – povezivanje, povećanje autonomije radnika, omogućavanje fleksibilnosti u radu i posljedično životu, redizajn fizičkog radnog prostora…

Usprkos svemu, 79 posto ispitanika smatra da njihove organizacijske strategije premalo obuhvaćaju ove opcije. Kod osjećaja pripadnosti, situacija je nešto optimističnija. Ako je pripadanje potreba radnika da su dijelom nečega što sami jako vrednuju, lideri će morati pronaći načina dopustiti im da na posao dolaze kao autentični pojedinci.

Više od 55% ispitanika vjeruje da uspješnost organizacije uvelike ovisi o snažnom osjećaju pripadnosti.

Slijepa ulica

Danas, uspjeh najčešće ovisi o inovacijama, poduzetnom razmišljanju i drugim oblicima kreativnosti. Tu se računaju i manje mjerljive sposobnosti poput kritičkog razmišljanja, emocionalne inteligencije te suradnički duh.

Zato je klasična prekvalifikacija kao samostalan proces u svijetu gdje se mijenjaju modaliteti rada naprosto strateška pogreška. Organizacije se trebaju okrenuti daljnjem građenju vještina koje su inače usađene u ljude i koje služe tome da smo otporniji i prilagodljiviji.

Ovdje smatram da je velika odgovornost i na profesionalcima iz ljudskih resursa. Oni će morati proširiti svoj fokus (opet paradoks) na kompletni svemir rada i radne snage, ako ga mogu tako nazvati, ne samo na osnovne transakcijske aktivnosti i odnose sa zaposlenicima.

Još važnije, morat će proširiti i svoj utjecaj na čitav poslovni ekosustav i razmišljati o društvu i klijentima. Zabrinjavajuće je da gotovo polovica ispitanika smatra da njihovi odjeli ljudskih resursa nisu spremni na novu stvarnost, bar ne još.

Maknimo strah i tjeskobu

U zadnje vrijeme čini mi se da je u govorima stručnjaka na konferencijama kao i u brojnim istraživanjima često prikazivan element straha i gotovo paranoje oko tehnologije koja dolazi ukinuti radna mjesta, transformirati ih i zamijeniti čovjeka.

„Roboti koji dolaze“ čest su uzrok neprospavanim noćima kako lidera tako i radnika jer imamo obvezu učiniti sve da se ljudi osjećaju sigurnima, što implicira da postoji strah, a s druge strane moramo prihvatiti bezbrojnost prilika koje tehnologija nosi sa sobom.

Danas se nadam da je jasnije kako će se automatizirati uglavnom rutinske aktivnosti. Naši ispitanici (72%) vjeruju da će budući poslovi zahtijevati ljude s novim kombinacijama tehničkih i mekih vještina, a 67% je uvjereno da će se pojaviti poslovi koji će zahtijevati dubinska, vrlo specifična tehnička znanja. Nadalje, načinje se tema etičnosti oko svih utjecaja tehnologije pa lideri budućnosti mogu očekivati kompleksniju stvarnost od današnje.

Na primjer, upravljanje osobnim podacima ili socioekonomske implikacije poput otpuštanja radi tehnološke učinkovitosti, pravednost oko plaća, cyber manipulacije i tome slično.

Dodatno, u svijetu stalnih mijena javlja se izazov prenošenja i očuvanja znanja unutar organizacije. Jasno je to iz podatka da 75% organizacija smatra kako know how postaje ključnim za njihov uspjeh u narednih 12 do 18 mjeseci i da će tehnologija imati ključnu ulogu. Na kraju, očito je da su svrhovitost, radnički potencijal i perspektiva tri glavna motiva kojima se organizacije moraju baviti. Svrha koja opisuje napor organizacije da kroz stalna promišljanja i kreativnost uključi ljude i da im sigurnost.

Potencijal kao ukupnost sposobnosti i vještina ljudi, prije svega da se prilagode i budu otporni. Perspektiva koja se definira kao gledanje u nesigurnosti koje (tehnološka) sutrašnjica donosi kao prilike, ne prepreke.

Svjedočimo stvaranju super-timova što obuhvaća stapanje i suradnju između generacija koje su dosad opisivane kao dijametralno suprotne (millenials, baby boomers, i tako dalje) te sinergiju ljudi i tehnologije – roboti, umjetna inteligencija, aplikacijska rješenja, interaktivnost uz aktivnu čovjekovu ulogu s ciljem stvaranja dodane vrijednosti, rješavanja problema, sveopćeg boljitka i naravno profita.

Upravo tu mogu se vidjeti načini da se zaista iskoristi moć koju ljudi i tehnologija mogu skupa imati i imaju u društveno usmjerenim organizacijama današnjice i sutrašnjice.