Slavni filozof Jean Baudrillard, ironizirao je suvremeno društvo koje stvarnost smatra previše očitom da bi mogla biti istinita. Ubojstvo stvarnosti je nazvao “savršenim zločinom” – bez žrtve, krivca i motiva. A opet, zločinom koji možemo svakodnevno pratiti u medijima.

S naslovnica nas bombardiraju “ozbiljne krize”, “najveće krize u posljednjih pola stoljeća” pa čak i “majke svih kriza”. Gotovo nas svaki tjedan dočeka novi “Lehman moment”, prekretnica koja vodi u novu financijsku krizu, a na prvi pogled djeluje kao nebitan događaj. No, ekonomija tu nije izdvojena slučaj – snažne ‘krize’ i krize rađaju se i iz oštrih svjetonazorskih razlika, pa i viđenja demokracije same.

Postojeći se rječnik doživljava ograničavajućim za dubinu izazova s kojima se suočavamo pa se sve češće koriste nove kovanice poput “multikriza”, “polikriza” ili “permakriza”. Javnost je poslušno reagirala na simulaciju u kojoj se našla – optimizam europskih potrošača još ljetos je potonuo na razine viđene tek na vrhuncu pandemije, i od onda se tek marginalno oporavio. No, je li stvarnost doista još jednom postala žrtva Baudrillardova savršena zločina?

Kao niti jedna dosad

I sam Baudrillard zaključuje da savršen zločin zapravo ne postoji – stvarnost uvijek ostavlja tragove, u ovom slučaju kroz makroekonomske pokazatelje. A oni govore o solidnom rastu aktivnosti europskog gospodarstva u 2022. Govore i o optimizmu poduzetnika, koji su skloniji svijet promatrati kroz prizmu novčanog tijeka nego varljivi dojam medijskih naslova – iako je taj optimizam djelomično utemeljen i na prevaljivanju rastućih troškova poslovanja na kupce.

Unatoč solidnim dosadašnjim performansama, rast usporava i europsko se gospodarstvo doista suočava s prijetnjom recesije. Energetski udar i rastuće cijene hrane nagrizli su raspoloživi dohodak i rezultirali najvišom inflacijom u četiri desetljeća. Rast ekonomske aktivnosti u ovoj je godini zapravo poslužio za financiranje uvoza skupih energenata umjesto za poboljšanje životno standarda.

Dok su u prvoj polovici godine dohoci kućanstava donekle i držali korak s inflacijom, u Hrvatskoj zahvaljujući i prihodima od iznajmljivanja apartmana, od sredine godine počinju zaostajati, a najranjivija su kućanstva s nižim i fiksnim dohocima, koji se suočavaju s višim porastom cijena vlastitih košarica u odnosu na prosječnu inflaciju. Ipak, za sada je izbjegnuta nestašica energenata i izgledi za europsko gospodarstvo proteklih su se mjeseci počeli nešto popravljati.

U skladu s takvim očekivanjima za okružje, i recesija u Hrvatskoj bi, ako do nje dođe, mogla biti kao niti jedna do sada – kratka i plitka, uz stabilnu nezaposlenost na niskoj razini, bez velikih posljedica na gospodarstvo, standard građana i financijski sustav. Očitanje stanja u financijskom sustavu nešto je zahtjevnije zbog njegove kompleksnosti, ograničenja dostupnih informacija kao i nelinearnosti koje njegove reakcije često čine temeljno nepredvidivima.

Pa ipak, preteže dojam da se nestanak trilijuna eura virtualne imovine u “kripto zimi” i gubitak desetaka trilijuna eura imovine u dionicama i obveznicama, kao ni problemi u kineskom nekretninskom sektoru, unatoč zlokobnom odjeku globalne financijske krize, ne bi trebali snažnije odraziti na financijski sustav u Europi. Financijski sektor je nakon globalne financijske krize znatno reformiran – ojačani su kapitalni zahtjevi, ograničene mogućnosti za preuzimanje rizika i ustrojeni mehanizmi za podjelu rizika u europodručju.

To ne isključuje postojanje područja ranjivosti koja se, iscrpljena pandemijom, neće uspjeti preustrojiti u svijetu povišenih troškova poslovanja, građana koji su uzeli prevelike stambene kredita rastućih kamatnih stopa i sve viših životnih troškova, pa i država koje će biti prisiljene na uštede kako bi stvorile prostor za plaćanje viših kamata u budućnosti. U takvom kontekstu i nije iznenađujuće, i neovisno o tome kakve prognoze šire tiražni dežurni javni katastrofičari, da pojedinac ima pravo na zabrinutost zbog inflacije, mogućeg rasta kamata na kredite i zbog sljedeće – očito još uvijek – neizvjesne i ratne godine.

Ova individualna perspektiva nije manje relevantna od makroslike. No, mnogo se građana i poduzeća zaštitilo i fiksiranjem “zaključalo” niske kamatne stope, što će im olakšati otplatu dugova, a važno je da u Hrvatskoj banke i dalje građanima nude fiksiranje kamata. S druge strane, rast kamatnih stopa na nove kredite i kredite odobrene s promjenjivim kamatama povoljno će djelovati na profitabilnost banaka, uključujući i kamate koje će banke ubirati na viškove likvidnosti u središnjim bankama.

Ispuhivanje inflacije

Benigna očekivanja za gospodarstvo i financijski sustav i dalje su podložna znatnim rizicima, u trenutnim uvjetima i naglašenijima no inače. Glavni faktor rizika je inflacija. Ipak, uz najsnažnije usklađeno zaoštravanje monetarnih politika na globalnoj razini, nekoliko je razloga zbog kojih se može očekivati postupno ispuhivanje inflacije.

Najvažnije, cijene energenata i sirovina već su se znatno spustile s proljetnih vrhunaca, što bi u narednim mjesecima moglo djelovati na stabilizaciju inflacije. Slabljenju inflacije bi trebalo pridonijeti i usporavanje potražnje, koje će ujedno olakšati otklanjanje zastoja u opskrbnim lancima. Čini se da posustaju i inflacijska očekivanja poduzeća i građana.

Ako inflacija, unatoč svim tim čimbenicima, nastavi premašivati očekivanja, izgledno brže i snažnije zaoštravanje financijskih uvjeta u odnosu na trenutna očekivanja u tom bi slučaju moglo produbiti recesiju i ojačati rizike za financijsku stabilnost.

Neovisno o tome koji se scenarij za 2023. pokaže točnim, ne sumnjam da će nas dočekati najave novih kriza – mogućih i stvarnih, ali još više simuliranih. Uvijek većih i opasnijih, uz najave “najtežih jeseni do sada”. I zato ćemo morati nastaviti tražiti tragove stvarnosti koja se probija kroz opnu baudrillardovske simulacije.