Godina 2009. dobro je započela – Željko Rohatinski je u izboru The Bankera, mjesečnika iz grupacije Financial Times, izabran za najboljeg svjetskog guvernera u 2008.

Bila je to skoro jedina dobra vijest te godine. Krajem veljače, premijer Ivo Sanader poslao je poruku javnim tvrtkama – “režite sve što nije nužno” – dakle odvjetničke usluge, menadžerske plaće, vozni park, trošak telefona, reprezentacije, promocije. “Najavom smanjenja plaća dužnosnicima za 10 posto predsjednik Vlade jasno je dao do znanja da u procesu rebalansa proračuna slijedi zamrzavanje, a moguće i smanjenje osnovice za plaće državnih i javnih službi”, pisao je tada Poslovni. Vlada je srezala naknade 1500 članova NO u tvrtkama i institucijama koje kontrolira ili ima udjele, neki su dobivali i do 8000 kuna, a sada je kao limit naknade postao iznos od 2000 kuna.

Unatoč lošim vijestima iz cijelog svijeta, Sanaderova Vlada ne gubi optimizam – u 2009. i dalje su očekivali rast gospodarstva od dva posto. Zato ne odustaju niti od kanala Dunav – Sava. Državni tajnik za more i predsjedajući Savske komisije Branko Bačić najavio je usvajanje Prostornog plana, nakon čega je trebalo ishoditi građevinske dozvole. Cijena gradnje 61,4 kilometra kanala od Vukovara do Šamca bila je procijenjena na pet do šest milijardi kuna. Rashod oko kojega i dalje za Vladu nema prostora za raspravu je investicija u Pelješki most, koji se financira iz proračuna Hrvatskih cesta. “Izgradnja Pelješkog mosta nema veze s proračunom, oni koji govore o tome ne razumiju o čemu se radi”, grmio je Sanader.

Zanimljivo je da se tadašnji predsjednik HGK Nadan Vidošević, a koji će kasnije biti optužen za nezakonito izvlačenje novca iz te institucije, pokazao dobrim prognozerom – na naslovnici Poslovnog njegova je izjava “Kriza će trajati najmanje deset godina”. Predstavljajući HGK-ov paket od 15 mjera za ublažavanje krize, Vidošević je poručio “Hrvatska nije u recesiji, nego u dubokoj krizi koja traje desetljećima, a za izlazak iz tog stanja trebat će nam najmanje desetljeće. Tko kaže da je moguće to postići u kraćem vremenu, laže”. Predstavio je tada set kratkoročnih i dugoročnih mjera “za koje je nužan opći, nacionalni konsenzus jer podrazumijevaju i niz poteza koje nijednoj Vladi neće biti lako donijeti”. Primjerice, tražio je 10-postotno linearno rezanje proračunskih rashoda, i to nakon što ga se rebalansira i stavi u realne okvire. Tako dobivena sredstva, koja bi se kretala na razini od oko 12 milijardi kuna, preusmjerila bi se potom u HBOR, za financiranje razvojnih projekata. Isti recept primijenio bi se i na lokalne proračune, a sredstva pritom usmjerilo prema lokalnim razvojnim agencijama.

Potpora tim prijedlozima šefa Komore neočekivano je stigla iz konkurentskog HUP-a. Čelnici te udruge kazali su da “zahvaljuju Nadanu na istupu i činjenici da je prihvatio upravo zahtjeve koje HUP ističe kao nužne za suprotstavljanje krizi”.

Šuker vidi kraj krize

U Vladi, međutim, prijedloge Komore nisu dočekali objeručke. Ministar financija Ivan Šuker glatko je odbacio većinu Vidoševićevih recepata. “Dobro da se sjetio kao šef HGK nakon četiri-pet mjeseci uopće progovoriti o krizi, a poruke koje je poslao, posebice ona o vremenu kada će se izaći iz krize, ne mogu se čuti ni od jednog šefa komore u svijetu. Svi govore o 2010. kao o razdoblju kada bi kriza mogla oslabiti”, kazao je Šuker, dodajući cinično da se Vlada susreće s različitim ”sjajnim prijedlozima“.

A onda, u srpnju 2009., održana je najšokantnija tiskovna konferencija u povijesti Banskih dvora – premijer Sanader objavio je da se povlači. Naslijedila ga je Jadranka Kosor. “Svoje sam odradio i vrijeme je za neke druge ljude”, neuvjerljivo je pojasnio Sanader, ne odgovorivši na pitanje zašto tako naprasno odlazi.

Stvari su postale jasnije kad ga se počelo vezivati uz razne korupcijske afere. Iako su još početkom 2007. mediji pisali o Sanaderovoj kolekciji skupih satova, tek se nakon njegova odlaska s vlasti, ali i krize u kojoj su mnogi planovi propali, počinju otvarati nove afere. Tako u studenome Poslovni objavljuje tekst pod naslovom “Bivša uprava HAC-a i rođak Miomira Žužula pali na bojenju tunela”, nakon što su zbog bojenja Sv. Roka i Male Kapele uhićeno nekoliko čelnika HAC-a, te vlasnik Skladgradnje Slaven Žužul.

“Sumnja se kako su čelnici HAC-a oštetili tvrtku za 25 milijuna kuna dajući posao bojanja četiri cijevi tunela Skladgradnji za 35,5 milijuna kuna (bez PDV-a). Iznos štete odgovara razlici cijena po kojoj je prvotno ugovoreno pranje i bojanje tunela, da bi se kasnije posao povjerio Skladgradnji za 2,5 puta veću cijenu. Natječaj je tvrtka braće Slavena i Joze Žužula, rođaka Miomira Žužula, dobila izravnom pogodbom. Posao im je omogućen i nebuloznim uvjetom da tvrtka koja boja tunele mora imati 200 zaposlenih na antikorozivnoj zaštiti, čime je eliminirana konkurencija. Naknadno im se željelo isplatiti još osam milijuna kuna za ‘dodatne radove’, ali je odluka nakon curenja u javnost povučena. Čelnici HAC-a se brane tvrdnjom da su morali prihvatiti ponudu koju su dobili. Ocjenjuje se kako je posao s tunelima vrh ledene sante ispod koje se nalaze milijunski poslovi povezani s bivšim državnim tajnikom Zdravkom Livakovićem, ministrom Božidarom Kalmetom, pa i bivšim premijerom Ivom Sanaderom”, piše tada Poslovni.

Sredinom prosinca, pod nazivom “Prvi nalazi o mutnim poslovima stižu za desetak dana”, piše se da u DORH stižu prvi nalazi slučaja Hypo banke, prikupljeni istragom mjerodavnih organa u Austriji, primjerice podatci o sumnjivom nekretninskom poslovanju hrvatske Hypo banke, te političkim vezama koje datiraju od početka djelovanja te banke u Hrvatskoj.

“Zasad se neslužbeno govori o provjerama aktivnosti kojima su u slučaj Hypo banke umočeni izvjesni hrvatski političari. Interpretatori ovakvih spoznaja tvrde da je neminovno širenje istrage na Hrvatsku kao posljedica političke odlučnosti koju demonstriraju Njemačka i Austrija jer su pretrpjele golemu financijsku štetu sanacijom više milijardi eura gubitaka Hypo banke. Hrvatska se nalazi prva na udaru povezanih istraga upravo zbog volumena poslovanja hrvatske kćeri Hypo banke. Nagađa se da to može otvoriti istragu protiv bivšeg premijera Ive Sanadera”.

Poziv koji donosi milijune

Kako su javljali austrijski mediji, PricewaterhouseCoopers (PWC) je, pokušavajući rasvijetliti kreditno i leasing poslovanje Hypa na Balkanu, u istrazi “došao do iznosa od barem 1,5 milijardi eura, koje treba otpisati kao nenaplativo, a odnosi se uglavnom na leasing”.

Nekoliko mjeseci nakon Sanadera, morao je otići i potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec. Policija je naime u sklopu afere Spice sredinom listopada zbog zloporabe položaja u koprivničkoj Podravci uhitila bivšeg predsjednika uprave Podravke Darka Marinca, tadašnja šefa Zdravka Šestaka te članove Uprave Sašu Romca i Josipa Pavlovića. Uhićen je Milan Horvat iz varaždinske Fima Grupe, kao i direktor splitskog SMS-a Srđan Mladinić.

Teretilo ih se ih se da su Podravkinim novcem za svoj račun kupovali njezine dionice i tako namjeravali vlasnički preuzeti tvrtku. Priča se otkrila nakon što je Marinac bez znanja uprave i NO-a uplatio Podravkinih 65 milijuna kuna SMS-u, čiji je račun trebao poslužiti kao usputna stanica do Fime koja je za Podravkine menadžere obavljala kupnju dionica. DORH ih je sumnjičio da su Podravku oštetili za 250 milijuna kuna.

Devet dana nakon uhićenja šestorke, ostavku je dao Polančec. Nakon njegova odlaska, naslov u Poslovnom bio je “Polančec ostavio kaos u ministarstvu gospodarstva”, jer je netko drugi sad trebao riješiti problem poljskog Zlomrexa koji izlazi iz željezare Split, privatizaciju brodogradnje, izdvajanje plinskog biznisa iz Ine…

Bandićev 'zlatni wc'

FT tada piše kako bi Polančecov odlazak mogao ojačati kredibilitet RH u pregovorima s EU, te napominju da je korupcija velik problem u tim pregovorima.

Ubrzo je počeo show – političari se valjaju u blatu. Polančec je napao predsjednika Stipu Mesića, koji je tražio da Podravka, nakon što je već dala 65 milijuna kuna, SMS-u pomogne i s dodatnih devet milijuna.

U metropoli također cvatu korupcija i nepotizam. U ožujku, pod naslovom “Zagreb će preispitati spornu investiciju” piše se o tzv. zlatnim wc-ima. “Nakon što su mediji otkrili da je Zagreb izgradnju dva montažna toaleta od ukupno 18 četvornih metara platio 1,55 milijuna kuna, pročelnik za izgradnju Davor Jelavić i Milan Bandić su ustvrdili kako se ne radi samo o trošku izgradnje toaleta nego i komunalne infrastrukture. Milan Bandić je ipak naložio Gradskom kontrolnom uredu preispitivanje investicije za koju ispada da je plaćena 11.600 eura po m2”, pisao je Poslovni.

Nakon što je gradonačelnik ugurao u plan poslovanja Zagrebačkog holdinga gradnju Zelene tržnice na Žitnjaku za 328,5 milijuna kuna, Poslovni saznaje da je samo trećina tog novca namijenjena tržnici. “Za ostatak će se raditi hale u kojima će najveći zakupnik biti Velpro iz koncerna Agrokor Ivice Todorića, a sama Zelena tržnica je prema već izdanim lokacijskim dozvolama vrijedna između 100 i 110 milijuna kuna”, pisalo je.

Zagreb je te godine preuzeo nedovršen pročistač otpadnih voda “kojem nitko ne zna cijenu. Nakon što se dvaput proslavio završetak gradnje pročistača, Poglavarstvo je godinu i pol od zadnje svečanosti izdalo potvrdu o prihvatu objekta. Ona bi trebala značiti da je pročistač kao najveći pojedinačni infrastrukturni projekt u zagrebačkoj povijesti završen, ali nije tako. Glavni cjevovod koji dovodi otpadne vode iz Novog Zagreba još nije gotov, a samim time građani i gospodarstvo iz Novog Zagreba koji već petu godinu plaćaju naknadu za pročišćavanje još neće moći i koristiti tu uslugu”, piše Poslovni.

Napokon se saznala cijena MSU-a, dovršenog s tri godine zakašnjenja – udvostručila se na 430 milijuna kuna, pa je kvadrat na kraju koštao 4000 eura. Najbolje je pritom prošla Tehnika koja je zaradila 273 milijuna kuna i neće plaćati penale za kašnjenje”. Dovršena je i Arena na Laništu, a Ingra je podizvođačima radova dio duga platila svojim dionicama.

I dok se u Zagrebu razbacuje novac, svjetska kriza je izazvala probleme u hrvatskom turizmu- buking je pao 30 posto, “otvorivši rupu od milijardu kuna”. Nakon nekoliko godina mahnitog rasta i kupovine etabliranih turističkih agencija, Adriatica.net otpustila je 10 posto zaposlenih. “Nitko u ovoj godini ne može očekivati zaradu, nego će cilj biti preživjeti uz što manji gubitak”, rekao je Marko Vojković, predsjednik Uprave Adriatica Grupe. Uskoro je smijenjen, a najvećeg regionalnog turoperater ušao je u dokapitalizaciju tešku 29 milijuna eura, čime je promijenjena vlasnička struktura tvrtke. Dotadašnji suvlasnici, EPH i Emporion, zadržali su po jedan posto vlasničkog udjela, dok su preostali vlasnički udio dobili Agrokor, AWT, Croatia osiguranje, Slobodna Dalmacija, HUP Zagreb, Jolly i Saponia.

Loše je stanje i na burzama, Poslovni objavljuje da je u prvih šest mjeseci 2009. promet na ZSE pao za 70 posto. Kriza je sa Zagrebačke burze otjerala 100.000 Hrvata, pa je broj redovnih ulagača pao na 20.000. U veljači je propala prva brokerska kuća, Apex vrijednosnice. Preostali ulagači su se okrenuli likvidnim tržištima – Hrvati sele na američke burze pa preostale brokerske kuće uvode i drugu, popodnevnu smjenu, piše Poslovni.

“Situacija na hrvatskom tržištu kapitala mogla bi se pogoršati budući da na vidiku nema ulagača koji bi unijeli potreban kapital, dok istovremeno vijesti iz inozemstva ne ukazuju da je kraj krize blizu”, upozorio je Josip Galinec, vlasnik brokerske kuće To One.

Protega jedva smijenjen, pa uhićen

“Od 23 milijarde kuna u fondovima došli smo na osam milijardi u godinu dana. Najteži su trenuci tek pred nama. Mnogi su se investitori opekli, a posebice oni koji su počeli ulagati u razdoblju od godine dana ili manje. Njihovi gubici kreću se između 80 i 90 posto. To stvara odbojnost prema burzi što bi dugoročno moglo imati negativne posljedice”, naglasio je Galinec. Prema njegovim riječima, na tržištu su prije krize vladala velika očekivanja utemeljena na vjeri da se rast može nastaviti unedogled. Međutim, on smatra da bi do pada došlo i bez svjetske krize. “Hrvatske dionice većinom su bile precijenjene”, naglasio je Galinec.

Godina je obilježena aferama, a jedna od njih nazvana je Dubai- u koordiniranoj akciji policije i USKOK-a pali su voditelj zagrebačke Porezne ispostave Centar Zdravko Markač i porezni inspektor Ranko Vukoja, i to neposredno nakon što su primili i međusobno podijelili 35.000 eura mita u označenim novčanicama. Uz njih je bio priveden i financijski inspektor Željko Sičaja koji je, prema optužbi, preko Vukoje zatražio od Markača da pogoduje vlasniku jednog poduzeća.

Afera Dubai je pravomoćno okončana nakon gotovo 10 godina u prosincu 2018. Sva trojica proglašena su krivima, a Vrhovni sud potvrdio je dio presude koji se odnosi na prošireno oduzimanje imovinske koristi pa su Markač, koji je osuđen na tri godine zatvora bezuvjetno, i njegova majka morali platiti 1,07 milijuna kuna.

Godina 2009. je i završila s korupcijskim skandalom. Predsjednik uprave Hrvatske poštanske banke Josip Protega nije se mirio s krizom i usprotivio se rezanju plaće, a pritom mu nije bilo sporno niti što je banka koju vodi u prvom polugodištu 2009. imala svega 700.000 kuna dobiti.

“Iz izvora bliskih NO-u doznajemo da se još u ožujku tražio način smjene Uprave, no to je zaustavljeno na mig politike, a kao jedan od političkih zaštitnika Protege spominjao se Luka Bebić”, piše tada Poslovni. U rujnu je Protega ipak smijenjen, a zamijenio ga je Čedo Maletić. HNB je protiv Protege i Ivana Sladonje, člana njegove uprave, podnijela prijave nakon što je pročešljavanje portfelja HPB-a rezultiralo s 245 milijuna kuna gubitaka. Priča tu nije gotova – u zadnjim danima 2009. u akciji Bankomat uhićeni su Sladonja i Mario Kirinić iz HPB-a te poduzetnici Boris Šimunić, Svetimir Gadže, Oliver Beidenegl i Ivan Galić koji su od te banke, kako je naveo USKOK, nezakonito dobili kredite u iznosu većem od 170 milijuna kuna. Josip Protega je isprva izbjegao uhićenje jer je bio na skijanju, policiji se prijavio tek početkom siječnja 2010. Suđenje za aferu Bankomat još traje.