Tko će od Giannija Rossande preuzeti kormilo u pulskom Uljaniku nakon što mu je skupština dioničara uvjerljivom većinom od 77 posto glasova jučer uskratila povjerenje i odbila prihvatiti njegovo izvješće o poslovanju u prošloj godini? Ovisit će to o novom Nadzornom odboru, koji zbog dramatične rasprave do zaključenja ovog izdanja Poslovnog dnevnika nije bio izabran.

Iako je Rossandi izglasano nepovjerenje i on je već ranije ponudio mandat NO-u na raspolaganje, formalno će o njegovom odlasku odluke donositi tek novi NO, osim ako sam Rossanda nakon svega bezuvjetno ne ode.  Nakon službenog konstituiranja NO treba odlučiti o novom menadžmentu, a iz dostupnih informacija čini se da će država surađivati s novim sastavom na čelu Uljanika prekine li politiku koje se proteklih godinu dana držao Gianni Rossanda. 

Bude li tako, "crne" prognoze o tome kako je sve izglednija likvidacija brodogradilišta, a koja je komunicirana uoči skupštine, na kraju bi se mogle pokazati kao dizanje raspoloženja među radnicima i dioničarima da se iznađe rješenje za Uljanik.  Jer raspoloženje koje je iskazano na samoj skupštini govori kako većina postojećih vlasnika ne podupire planove na kojima je radila dosadašnja uprava, a time pokazuju, iako se o tome ovom prigodom nije izjašnjavalo, da ni strateški partner Kermas energija Danka Končara, kojeg su odabrali Uprava i NO, nema njihovu potporu.

Razmimoilaženje je nastalo tek kada se na dnevni red stavilo glasanje o tomu tko će preuzeti daljnje nadziranje upravljanja kompanijom, a iz čega je također vidljiv visok stupanj nepovjerenja i sumnji oko toga ima li među kandidatima lojalnosti aktualnoj upravi.  Sastav novog NO-a bitan je jer o njemu ovise i daljnji potezi države, jer iz informacija iz vladinih krugova, ministar gospodarstva Darko Horvat za Uljanik s novim čelnim ljudima namjerava se izboriti da Republika Hrvatska od Europske komisije zatraži novu priliku i dodatno vrijeme za izradu novog programa restrukturiranja Uljanika.  Ima li se u vidu njegov poziv od prije nekoliko dana Danku Končaru da hitno dokapitalizira Uljanik i to ne s ranije predviđanih 180 milijuna kuna, već 200 milijuna eura, jasno je da nastoji raščistiti situaciju na terenu.

Po njegovoj logici, Uljanik je od 347 milijuna eura koje po posljednjem prijedlogu očekuje od države najvećim dijelom već potrošio, pa za aktiviranje proizvodnje bez uključivanja kapitala strateškog partnera nema osnove za restrukturiranje. S druge strane, Horvat ne krije da ne vjeruje Končaru i da pregovara da u proces uvede nekog drugog "igrača", a da bi promijenio "ploču" bitan je očigledno razvoj događaja na skupštini dioničara i prije svega izglasavanje nepovjerenja Rossandi.

Da je taj odnos prijeloman pokazao je i sam Rossanda na skupštini, objašnjavajući kako je oko restrukturiranja sve išlo dobro dok je Ministarstvo gospodarstva vodila Martina Dalić, a nakon dolaska Horvata došlo je do potpunog zastoja. Svoj program restrukturiranja Rossanda brani do kraja, pa je i jučer apelirao i uvjeravao skupštinare i javnost da je taj program jedino rješenje, bio on na čelu Uljanika ili ne. Čak je priznao i da uprava i strateški partner nisu imali jednaka stajališta oko korištenja terena na kojemu Uljanik ima koncesiju. Uprava je planirala marinu za mega jahte, a "Končareva želja bila drugačija".

I Horvat i Rossanda jedan drugoga prozivaju zbog nečinjenja – Horvat zamjera kašnjenje i opstrukciju oko usklađivanja programa i njegovog stavljanja u okvire europskih direktiva, a Rossanda tvrdi i dalje da Ministarstvo drži program i ne šalje ga u daljnji proces. Po Ministarstvu, taj program nije zaprimljen već samo odgovori na pitanja koja su od Komisije dobili za stari program, a koji je ocijenjen neprihvatljivim. Tek po usklađivanju odgovora stvara se temelj za dovršetak novog programa.

Uklanjanjem Rossande, više je nego jasno, predstavlja uvjet da Ministarstvo počne s raspetljavanjem ovog klupka. Važan znak u tom smislu bit će i promjene u stavu hoće li se i kako država aktivirati oko isplate plaća u Uljaniku i 3. maju, za koje su resorni ministri proteklih tjedan-dva rezolutno tvrdili da su iscrpljene sve legalne mogućnosti i da država brodogradilištima više ne može "uskakati" s pomoći. Pitanje koje se u tom slučaju neminovno nameće jest koliko bi novi pokušaj s novim potencijalnim partnerom bio za državu financijski zahtjevan. Jer svaki mjesec čekanja podrazumijeva nove troškove, samo za plaće 50 milijuna kuna.