Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU-a (MRRFEU), kao Upravitelj programa, u suradnji s programskim partnerom Energetskim institutom Hrvoje Požar (EIHP), koji daje tehničku i stručnu podršku, te donatorskim partnerom, Norveškom upravom za vodne resurse i energiju, od 2021. godine provodi program ‘Energija i klimatske promjene’ (EACC).

Ukupna vrijednost Programa iznosi 20 milijuna eura, od čega je 17 milijuna eura bespovratnih sredstava osiguranih iz Financijskog mehanizma Europskog gospodarskog prostora 2014. – 2021., dok tri milijuna eura iznosi nacionalno sufinanciranje.

Glavni cilj EACC-a je omogućiti uvođenje i primjenu tehnologija s manjom emisijom ugljika, poboljšanje energetske učinkovitosti i povećanje sigurnosti opskrbe energije, a posebna pažnja u provedbi u Hrvatskoj usmjerena je na mjere energetske učinkovitosti i podršku korištenja obnovljivih izvora energije, uključujući geotermalnu energiju, energiju mora i energiju Sunca.

Program poput ovog svakako imaju ključnu ulogu u podršci tranziciji Europe prema prvom klimatski neutralnom kontinentu o čemu govori Matija Vajdić, voditelj Odjela za OIE, klimu i zaštitu okoliša u EIHP.

S obzirom na to da program EACC uskoro završava, možete li dati rezime – što je u Hrvatskoj sve napravljeno, na kojim projektima je fokus?
U 2021. godini MRRFEU i EIHP su objavili šest otvorenih poziva i kroz njih smo plasirali sva sredstva namijenjena za poticanje korištenja obnovljivih izvora energije. Najizdašnije smo potaknuli korištenje energije Sunca za proizvodnju električne energije te smo kroz program sufinancirali instalaciju preko 12 MW integriranih fotonaponskih elektrana. Samo za usporedbu, u 2020. kada smo krenuli razvijati pozive, to je bila trećina svih instaliranih sunčanih elektrana spojenih na distribucijsku mrežu u toj godini. Sufinancirano je preko 170 elektrana raspona snage od nekoliko kW na javnim zgradama do elektrana od gotovo jednog MW na velikim industrijskim halama.

Geotermalna energija za potrebe toplinarstva stagnirala je još od kraja osamdesetih godina. Pokrenuli smo prve otvorene pozive u korištenju geotermalne energije za potrebe toplinarstva i uspjeli plasirati sva raspoloživa sredstva na razvoj dokumentacije potrebne za istraživanje ili eksploataciju geotermalne energije te infrastrukturne radove. Tako je primjerice sredstvima programa, početkom ožujka 2024., pokraj Bjelovara izbušena prva namjenska bušotina za potrebe toplinarstva nakon nekoliko desetljeća i rezultati su iznad svih očekivanja.

U Karlovcu će kroz nekoliko tjedana biti spreman bušotinski prostor i sljedeći im je korak pronaći sredstva za izvođenje bušotine, u Križevcima upravo postavljaju toranj kako bi u postojeću bušotinu spustili pumpu i njome testirali sve nužne parametre za buduću eksploataciju geotermalne energije. Preko 10 projekata pripremilo je tehničku dokumentaciju za buduće istraživanje ili eksploataciju geotermalne energije.

Treća tema je korištenje energije mora i upravo ovih dana završavaju infrastrukturne investicije pa će se tako bazen Juga u Dubrovniku grijati i hladiti energijom mora, isto kao i Specijalna bolnica za ortopediju i rehabilitaciju “Martin Horvat” u Rovinju te uredski prostori brodogradilišta Viktor Lenac. Primjena ove tehnologije može se replicirati diljem jadranske obale i nadam se da je ovo tek kap u moru investicija koje će koristiti nepresušni izvor i ponor topline, a to je Jadransko more.

I na kraju, u okviru Programa EACC i EIHP provodi se predefinirani projekt “Osnivanje nacionalnog trening centra za zgrade gotovo nulte energije (nZEB)”. U sklopu tog projekta se obnavlja poslovna zgrada EIHP-a s ciljem ostvarenja nZEB standarda, tako da je jedno od mnogih gradilišta diljem Zagreba i ono naše.

Osim hrvatskih, radite i na nekim velikim međunarodnim projektima?
Trenutno provodimo gotovo dvadeset međunarodnih projekata gdje smo ili projektni partner ili vodimo međunarodni konzorcij. Jedan takav primjer gdje vodimo međunarodni konzorcij je i projekt ZEB4ZEN koji se bavi energetskim planiranjem gradskih četvrti kako bi im do 2050. maksimalno smanjili emisije stakleničkih plinova.

Cilj je pronaći način kako gotovo u potpunosti dekarbonizirati gradske četvrti i to provodimo na primjeru tri renesansne gradske jezgre zvjezdastog oblika u gradu Karlovcu, Zamośću i Palmanovi. Renesansa nema puno veze s energetikom već je poslužila isključivo kao simbol transformacije, u našem kontekstu energetske transformacije Europe ka prvom klimatski neutralnom kontinentu.

Trogodišnji projekt ima niz aktivnosti, a najinteresantnije su svakako one vezane uz pilot investicije pa tako primjerice energetiku zgrada i elektromobilnost povezujemo u gradu Karlovcu, u Palmanovi ćemo organizirati prvu energetsku zajednicu koja će van gradskih zidina investirati u veliku sunčanu elektranu.

U gradu Zamośću analiziramo razne tehnologije izolacije zgrada pod zaštitom UNESCOa. Sve to skupa planiramo zapakirati u jasan akcijski plan koji će modernim vizualnim tehnologijama predstaviti građanima konkretne aktivnost koje se moraju dogoditi unutar gradske četvrti kako bi ista do 2050. godine postala gotovo nula energetska četvrt.

Kada je riječ o samoodrživim izvorima energije, kakav je potencijal Hrvatske? Iskorištavamo li to u skladu s mogućnostima? Gdje vidite najveći neiskorišteni smisao za inicijativu i razvoj?
Kao što je već poznato, Hrvatska ima značajan neiskorišteni potencijal kada je riječ o OIE, bilo da je riječ o Sunčevoj energiji, energiji vjetra, geotermalnoj energiji ili biomasi. Ovisno o geografskim i klimatskim uvjetima, neki od ovih izvora su možda prikladniji i dostupniji u određenim dijelovima zemlje.

Međutim, treba imati u vidu da prirodni potencijal može značajno odudarati od implementacijskog i da ne predstavlja realnu sliku stanja energetike jer je to samo jedan podatak koji jednako skriva koliko i otkriva. Primjerice, samo zato što je Dalmacija sinonim za vruće ljeto i jako sunce ne znači da bi korištenje Sunčeve energije smjeli geografski ograničiti, posebice uzimajući u obzir prostornu i vremensku sveprisutnost ovog resursa.

Geotermalna energija prepoznata je kao važan obnovljivi izvor energije prema integriranom nacionalnom planu do 2030. godine, posebno u sektoru grijanja, a plitka geoterma i u sektoru hlađenja. Zgrade trenutno čine oko 40% potrošnje energije u EU i odgovorne su za 36% njegovih emisija stakleničkih plinova.

Zbog toga je dekarbonizacija grijanja i hlađenja među ključnim ciljevima Europskog zelenog plana, čiji je cilj neto nulta emisija do 2050. godine. Energija mora također je fantastičan izvor i ponor topline te diljem obale Jadranskog mora može poslužiti za grijanje i hlađenje zgrada.

Kod planiranja razvoja OIE i računanja stvarnog potencijala, treba uzeti puno faktora, kao što su prostorni planovi, imovinsko-pravni odnosi na planiranim zemljištima, blizina elektroenergetske mreže, troškovi priključenja na mrežu, lokalne potrebe za energijom i prijenosni kapaciteti mreže, utjecaj na okoliš, itd..

Koji su ključni koraci koje bi države odnosno gradovi trebali poduzeti za jačanje klimatske otpornosti? Koju zemlju ili gradove biste izdvojili kao odlične primjere na koje bi se trebalo ugledati i zašto?
Države i gradovi trebaju provesti detaljne procjene rizika i na temelju toga razviti planske dokumente, raditi na prilagodbi infrastrukture kako bi se smanjila ranjivost na ekstremne vremenske uvjete i poboljšanju sustava odvodnje kako bi se smanjio rizik od poplava, promicati održivo urbanističko planiranje te korištenje alternativnih oblika prijevoza.

Edukacija i informiranje građana o klimatskim promjenama isto tako je jedan od važnijih koraka koje gradovi i države moraju poduzeti, a da je moguće postići visoku razinu klimatske otpornosti kroz integrirani pristup, dokazuju primjeri iz Danske, Nizozemske ili Švedske. Kopenhagen je poznat po svojim ulaganjima i u biciklističke staze i zelene površine i svjetski je poznat primjer održivog urbanog planiranja, Stockholm je primjer grada koji je integrirao održivost u svoje urbanističko planiranje, dok je Nizozemska pionir u upravljanju vodama i zaštiti od poplava.

Nešto bliže nama, kao uzor mogu nam poslužiti i Ljubljana i Beč jer su oba grada apsolutni predvodnici u području jačanja klimatske otpornosti u Središnjoj Europi.

Koji su najveći izazovi i prepreke s kojima se susrećete u realizaciji novih ideja i projekata?
Uvijek je izazovno staviti na prazan komad papira smislenu ideju iz koje će izrasti projekt. Institut je prepun kreativnih inženjera koji strateški razvijaju projektne ideje i plasiraju ih na čitav niz međunarodnih natječaja. Nedavno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja objavilo rezultate studije koja je pokazala da je stopa uspješnosti prijavljenih projekata u institutu 25,3% i to na najvećem programu Europske unije za istraživanje i inovacije – Obzor2020.

Jednom kad projekti krenu, uz ovaj stručni dio imamo i maksimalnu podršku Ureda za upravljanje projektima. Administrativne procedure i izvještavanje su srećom na mnogim programima olakšani tako da smo u zadnje vrijeme orijentirani i na programe transnacionalne suradnje, tzv. Interreg, na kojem vodimo i dva međunarodna konzorcija.

Cilj ovakvih projekata je zapravo testirati nešto novo, razmijeniti iskustva s najboljima u Europi, razviti alat koji kasnije možemo i komercijalno koristiti, provesti metodologiju i testirati ju na konkretnim primjerima. U zadnje vrijeme nekako smo u tom kontekstu najaktivniji na temama kao što su bioekonomija, integracija OIE u centralne toplinske sustave, plitka geoterma, energetsko planiranje, prostorno planiranje pučinskih vjetroelektrana, spremnici energije bilo putem korištenja vodika ili baterijskih spremnika i sl.

U usporedbi sa susjedstvom, kako stojimo sa stručnjacima u Hrvatskoj, jesmo li dobro pripremljeni za energetsku tranziciju?
Hrvatska se suočava s izazovom energetske tranzicije, kao i mnoge druge zemlje, i ima određene prednosti, ali i nedostatke u usporedbi sa susjedstvom.

Primjerice, prednost je potencijal razvoja OIE koji mogu pomoći u smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima, kao i činjenica da su donesene strategije i programi u području energetske učinkovitosti koji mogu pomoći u smanjenju potrošnje energije u različitim sektorima, poput industrije, transporta i građevinarstva. Dodatno, Hrvatska je članica EU-a i može koristiti financijsku podršku dostupnu kroz različite fondove i programe EU-a za poticanje energetske tranzicije.

No, postoje i određeni izazovi koje treba riješiti. Modernizacija i poboljšanje energetske infrastrukture svakako je jedan od njih i važna karika u podršci energetskoj tranziciji te bržoj integraciji novih tehnologija. Dodatno, potrebno je imati i dovoljan broj stručnjaka kako bi se osigurala provedba tranzicije te povećati ulaganja u obrazovanje i razvoj novih vještina. I na kraju, trebamo kontinuirano ažurirati svoje zakone i uredbe jer je jasna regulatorna i poticajna politika jedan od ključnih elemenata u rješavanju svih ovih izazova.

Orijentirani ste i na neke projekte vezane uz okoliš poput bioekonomije i energetike u sektoru agronomije, što se razvija na tom polju?
Zeleni plan EU-a je postavio ambiciozne ciljeve za smanjenje emisija ugljika i poticanje održivosti u raznim sektorima, uključujući poljoprivredu. Ključ za postizanje ovih ciljeva je lokalna integracija tehnologija OIE koje zadovoljavaju specifične potrebe poljoprivrednika. U tom kontekstu, valja spomenuti VALUE4FARM u kojem je EIHP partner konzorcija. Projekt je s provedbom počeo u rujnu 2023. i posvećen je unapređenju dekarbonizacije poljoprivrednog sektora u skladu sa Zelenim planom EU-a.

Tijekom 42 mjeseca partneri u konzorciju radit će na tri demonstracijske lokacije u Italiji, Belgiji i Danskoj. Tehnologije u rasponu od solarne do anaerobne digestije (AD) – za proizvodnju bioplina i biometana – bit će integrirane kako bi se stvorila održivost i cirkularnost u poslovanju poljoprivrednih farmi.

Osim tog projekta, uključeni smo i u inicijativu BIOEAST koja je dobila novi poticaj za sljedeće tri godine s novim projektom pod nazivom BOOST4BIOEAST (nastavak projekta BIOEASTsUP), pokrenutim u siječnju 2024. Cilj projekta je mobilizirati i povezati dionike biogospodarstva s kreatorima politika putem nacionalnih stručnih zajednica (BIOEAST HUBs) kako bi se ojačao njihov angažman u kreiranju politika biogospodarstva, istraživanja i inovacije te uspostavila dugotrajna suradnja i umrežavanje na nacionalnom i regionalnom nivou.

Također, u ožujku je s provedbom počeo i projekt RIBES (Regional Inclusive Biobased Entrepeneurship Solutions). Cilj projekta je povećati učinkovitost okvira upravljanja za društveno poduzetništvo, prevladavajući praznine u provedbi u kreiranju politika i pronalazeći inovativna rješenja za prevladavanje regionalnih i nacionalnih prepreka održivom razvoju biogospodarstva, istovremeno poboljšavajući sheme poslovne potpore i stvarajući poticajne ekosustave za javno-privatna partnerstva.

U fokusu će biti Panonska Hrvatska, regija koja čini 40% državnog teritorija, ali je među najslabije razvijenim u Hrvatskoj, s BDP-om po stanovniku oko 40% nižim od državnog prosjeka. Kroz projektne aktivnosti identificirat će se posebni politički instrumenti koji podupiru društveno poduzetništvo u kružnom biogospodarstvu te će se promicati bolja komunikacija, suradnja i integracija među skupinama dionika, a također će se identificirati prepreke rastu bioekonomije.

Kako gledate na ideju zajedničkog ulaganja u obnovljive izvore energije kroz građanske zadruge i kakva je svijest Hrvata po tom pitanju? Jesmo li skeptični, nedovoljno informirani ili nas koče zakonske regulative?
Ideja zajedničkog ulaganja u obnovljive izvore energije putem građanskih zadruga i zajednica obnovljivih izvora energije vrlo je pozitivna i može donijeti brojne koristi. Ovakav pristup omogućuje lokalnoj zajednici preuzimanje kontrole nad svojom energijom, transparentnost i demokratičnost, razvoj lokalnog gospodarstva te smanjenje emisija štetnih plinova.

Što se tiče svijesti građana, sigurno postoje oni koji su vrlo dobro informirani i podržavaju ovakve inicijative, dok su drugi skeptični i imaju predrasude. Razlozi za to mogu biti različiti, ali svakako smatram da je jedan od ključnih nedovoljno informiranje putem medija ili nedostatak edukacije o mogućnostima građanskih zadruga.

Također, nerijetko zakonske regulative, presložene ili nedovoljno prilagođene, mogu predstavljati prepreku za razvoj ovakvih inicijativa. U svakom slučaju, važno je educirati javnost o ulozi građanskih zadruga i kontinuirano raditi na poboljšanju zakonskih regulativa kako bi se potaknulo veće sudjelovanje građana u energetskoj tranziciji. Procesi formiranja takvih energetskih zadruga, iz perspektive građana, moraju biti jasni, jednoznačni i maksimalno pojednostavljeni.

* Sadržaj omogućio EIHP