Hrvatska je postala vrlo potentna zemlja po pitanju razvoja zrakoplovstva, kako vojnog tako i onog civilnog.

Gotovo svakodnevno se očekuje konačna odluka Vlade idemo li definitivno u nabavku borbenog zrakoplova nakon provedenog natječaja – u finalu su ostali F-16 i Rafale, ili će zbog ekonomske krize prouzročene koronom i potresima to ipak biti odgođeno za neka “bolja vremena”.

S druge strane, Hrvatska je do korona krize bilježila dvoznamenkasti rast putničkoga zračnog prometa te su iz mjeseca u mjesec bilježeni rekordni rezultati.

Dalekosežne posljedice

Zračna luka Franjo Tuđman je 2019. imala 3,43 milijuna putnika s tendencijom rasta. Zbog toga je koncesionar, MZLZ, već krenuo u proširenje kapaciteta s pet na osam milijuna putnika. Iako je lani zračni promet kolaborirao uslijed korone, a niti prva polovica ove godine nije donijela bitnije pomake, činjenica je da su se ovih dana dogodile neke stvari koje će zasigurno imati dalekosežne posljedice.

Najveći europski avio prijevoznik, niskobudžetni Ryanair koji je 2019. prevezao 152,4 milijuna putnika, a čak i koronske 2020. njih 52 milijuna, odlučio je u Zagrebu osnovati svoju bazu te iz hrvatske metropole pokrenuti 40-ak linija. Istovremeno se sve snažnije šuška kako se u na Tuđmanu želi bazirati još jedan niskobudžetni div, britansko-mađarski Wizz Air.

Ako pretpostavimo da će se promet s Tuđmana iz 2019. povratiti uz očekvani rast uz dodatak Ryanaira i Wizz Aira, uskoro bi se broj putnika mogao približiti i do osam milijuna godišnje. Tu dolazimo i do drugog problema – nabavke hrvatske borbene eskadrile koja bi u prvo vrijeme trebala imati 12 aviona, a u perspektivi njih 18-24.

Zagrebački aerodrom je, a što je u bivšoj Jugoslaviji bila praksa gotovo svugdje, bio mješovite vojno-civilne namjene i taj model je zadržao do danas. Tako se na Plesu danas nalazi Zračna luka Franjo Tuđman, ali i 91. zrakoplovna baza Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Pleso-Zagreb na kojoj je bazirana eskadrila Migova-21.

Iako su im servisni i poslovni prostori uglavnom odvojeni, pista je zajednička. Činjenica da je u novonastalim okolonostima Tuđman postao u potpunosti veliki civilni aerodrom s vojnim dodatkom. Vojni analitičar Igor Tabak ističe da nije teško zamijetiti da Hrvatska u kompletnom svom postojanju nije uspjela propisno sagraditi ni jedan iole bitniji vojni kompleks.

“Spominjao se kontinentalni vojni aerodrom negdje u Zapadnoj Slavoniji. Potpuno je nejasno koji bi to točno opseg građevinskih zahvata zapravo bio potreban za prilagodbu pojedinih zračnih luka za potrebe novih borbenih aviona”, kaže Tabak.

Nužno sagraditi još jedan

Dodaje da se o tome nije čulo ništa konkretno, a kamoli da su predočeni kakvi okviri troškovnika.

“Budući da tek aerodrom u Udbini zapravo ima isključivo vojnu namjenu, bilo bi logično da se na njega koncentriraju i vojna ulaganja, čemu ipak nije slučaj jer se najviše računa na Pleso i Zemunik”, kaže Tabak.

Ovaj vojni analitičar smatra da bi s vojne točke gledišta vjerojatno bilo nužno sagraditi barem jedan kompletno vojni aerodrom u sjevernoj Hrvatskoj, a što je uz aktualno planiranje i financiranje praktički nemoguće.

Za usporedbu, Slovenija je upravo ušla u zadnju fazu modernizacije svoje jedine vojne zrakoplovne baze Cerklje ob Krki, a to je projekt od 105,7 milijuna eura.