Sve donedavno moglo se kazati da Hrvatska sa Sjedinjenim Državama ima ne samo prijateljske, nego – kako se to isticalo još za Račanova mandata – partnerske odnose. Pa ipak, u to se uvijek iznova osvjedočim, u našoj se javnosti narav tih odnosa, kao i uloga SAD u obnavljanju hrvatske državnosti, malo razumiju i slabo poznaju.
Devedesetih je vladala konsenzualna predrasuda da su naši iskonski prijatelji Nijemci; ovih godina bi se mnogi pozivali na novije prijateljstvo s Francuzima; posljednjih bi dana, naročito nakon potpisa Deklaracije u Tirani, znalci spomenuli i Britance; u riječ, svašta bi se tu čulo, ali samo ljudi vični diplomaciji, kao što je to nekoć učinio Rudolf, upozoravaju da su ovdje sve bitne probleme rješavale SAD.
“Sjedinjene Američke Države za mene su uvijek bile najvažniji, odlučan vanjskopolitički činilac za razrješenje jugoslavenske državne krize. Europljani, jednostavno, tijekom više od pedeset godina, od završetka Drugog svjetskog rata, nisu uspjeli djelovati kao ‘ujedinjena sila’. Dok sam obavljao funkciju hrvatskog ministra vanjskih poslova, osobno sam se najviše trudio zadobiti povjerenje i podršku Amerikanaca.”
Koliko god to izgledalo samorazumljivo, u hrvatskoj javnosti to se ne da vidjeti: ovdje kao da je i prije drugog mandata Donalda Trumpa vladao stanoviti antiamerikanizam, a nerijetko sam u svojim emisijama goste pitao odakle neprijeporni proruski sentiment u zemlji koja se zaklinjala na svoju vjekivječnu pripadnost zapadnom uljudbenom krugu.
I kao što u našoj javnosti tema odnosa Hrvatske i SAD više podrazumijeva nego diskutira, što na samu stvar zastire pogled, jednako tako vlada zavjet šutnje kad je riječ o odnosima Hrvatske i Rusije, što je sasvim neobično budući da se predsjednika Hrvatske Milanovića već godinama doživljava kao ruskog čovjeka. Nije, doduše, jasno kako je to osoba koja je u dva navrata bila liaison s NATO-om ruski čovjek, ali to je najmanje bizarno: zapanjuje zapravo izostanak svakog spomena enormne tradicije odnosa Hrvatske i Rusije.
Točnije, zapanjujuće je to nevježi, a ja ću odmah kazati koji je tome razlog: zvuči nečuveno, no Hrvatska je više no Srbija kroz posljednjih stotinjak godina prožeta najrazličitijim odnosima sa SSSR-om i Rusijom, no nositelji su tih odnosa dio one interesne strukture koja je i rat i tranziciju doživjela kao Nojinu arku preživljavanja, a tu kabalu nije moguće propitivati.
Evo kako je razlog te nemogućnost objasnio Denis Kuljiš: “…uspješnu su tranziciju provele zemlje u kojima je tim procesom upravljala CIA (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), a neuspješne su bile one gdje je “glajhšaltovanje” provela domaća Služba (sve zemlje Bivše, Rumunjska i Bugarska). Problem emancipacije od toga naslijeđa je u tome da ono nije ideološke prirode – progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim – ostao je kontrolirano, “zatvoreno društvo” i kad su se promijenile idejne premise pa umjesto “radnička klasa”, uvrstili “narod” ili “nacija”.
U ime naroda moglo se autoritarno vladati s manje nacionalizma nego kad se išlo pod čistom egidom nacije, ali to je sad sporedno u odnosu na problem s kojim smo suočeni.” U takvom kontroliranom, zatvorenom društvu, kao u Borgesovoj pitalici o šahu, zabranjena je samo jedna riječ: ona koja je odgovor na pitalicu, tko su ti ruski ljudi u Hrvatskoj? Kad bi se u Hrvatskoj taj odgovor dao, mislim da bi se dobar dio stupova društva zajedno s društvom urušio.
To sam pitanja kroz godine svoga rada znao često postavljati, najčešće odmah s početka devedesetih. Pamtim i kada sam prvi puta postavio pitanje o “ruskim đacima”, kao i kome sam ga postavio: bilo je to 1992. u emisiji s generalom Tusom. Pa kako mi se zatim slika i cijela panorama ubrzo ukazala u svoj svojoj živopisnosti, te kao mali Crnogorac iz vica nijesam više imao primjedaba. Da bih čitatelju olakšao razumijevanje, evo par citata iz mojih tv-razgovora koji temu dostatno ilustriraju:
U razgovoru sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999. godine, pitao sam ovako: “Gospodine Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru?
Ja, naime, mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka rauzmijevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH. I to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj.
Zašto se ova “ruska veza” u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna? Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje “ruskih đaka” u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženju dopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini… da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji. Jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?”
Slično sam te iste godine pitao i Stjepana Mesića, 18. travnja 1999. godine: “Amerika je – sjetimo se Bakera – logično devedesetih podržavala Markovića i očuvanje Jugoslavije, jer, američki se interes, vidimo i ovih dana, nalazi i preko Drine, i širi je i duži od hrvatskog. Amerikanci su u svoju interesnu zonu htjeli uključiti cijelu Jugoslaviju, no, raspadom po liniji Drine ili presjecanjem Bosne i Hercegovine, iugubili bi taj utjecaj – velik dio SFRJ ostao bi u ruskoj zoni utjecaja, što se sada potvrđuje Miloševićevim zahtjevom za savezom sa Bjelorusijom i Rusijom.
No, iako je ova interpretacija jedina istinita, ja je u Hrvatskoj uzalud ponavljam već dvije godine bez ikakvog odjeka iz jednog jedinog razloga – naime, i Hrvatska, proširena za svoj dio BiH, svoju bi ekspanziju imala zahvaliti Rusiji, a taj se ruski utjecaj u Hrvatskoj uporno pokušava prikriti. Meni je u ovom istom studiju Manolić otvoreno priznao postojanje ruskih ljudi u hrvatskoj državnoj vlasti. Što ste vi početkom devedesetih znali o tajnim kontaktima Zagreba i Moskve, o kojima smo službenu potvrdu dobili tek Tuđmanovim letom na dvadesetminutni susret s Jeljcinom? Je li vam ikada bila neobična, recimo, činjenica veza na relaciji Zagreb – Beograd – Moskva koja je tekla naftnim tokom, sve do kabineta hrvatskih premjera?”.
Ti razgovori s Manolićem nebrojeni su, no iz jednog, televizijskog, izdvojit ću ovo pitanje; riječ je o razgovoru od 21. listopad 1997. godine: “Možete li komentirati tvrdnju da podjela Bosne i Hercegovine zapravo imponira Rusiji, te da zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije treba ponajprije očitavati u perspektivi posthladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije. Očito je da, primjerice, kroz najnoviju inicijativu uspostave trilaterale Rusija – Njemačka – Francuska, Rusija ne želi Ameriku kao europskog tutora, pa bi tako propadanje američke inicijative za očuvanjem cjelovite BiH eo ipso bio ruski uspjeh.
Što o tome mislite? Kad spominjemo američko-ruske odnose i njihovo prelamanje na ovim prostorima, nerijetko se čuje kako je u Hrvatskoj i dan danas ruski utjecaj neobično jak i prisutan; riječ je naravno o nabrajanju “ruskih đaka”, tj. visokih državnih dužnosnika koji su na ovaj ili onaj način povezani s Rusijom, bilo da su tamo proboravili značajno vrijeme svoga života, bilo da su školovani, ili ih se čak optužuje za obavještajnu aktivnost u korist Rusije. Ima li ikakve istine u apostrofiranju tog “ruskog lobbyja”?”
Nije važno što je Joža Manolić tada odgovorio, važno je to da, iako su takva pitanja, izravna da otvorenija ne mogu biti, izgovorena bez ikakvog odjeka: hrvatska šutnja vlada i nakon osamdesetih! Govoriti danas o dugoj kronologiji odnosa Hrvata i Hrvatske s Rusijom i SSSR-om, bilo da je riječ o crvenima, onima koji su i prije WWII formirani u SSSR-u ili onima koji su nakon 1945. prolazili sovjetske obavještajne akademije i ine škole i kurseve ili su desetljećima kasnije radili u SSSR-u postajući neminovno dio sovjetske/ruske orbite, bilo da je riječ o crnima, jer SSSR je – logično! – održavao intenzivne veze i s onim Hrvatima koji bi na sovjetsko veselje mogli prouzročiti raspad Titove Jugoslavije, sasvim je izlišno: onima koji razumiju ne treba tumačiti, onima koji ne razumiju nije moguće išta protumačiti.
Manolić je jednom kazao da je cjelokupna dinamika hrvatske politike povijest obračuna dviju hadezeovih frakcija. Mnogo koja će umišljena hrvatska glava na to frknuti u povrijeđenoj taštini, no – to je savršeno točno. Shvatiti karakter te dvije frakcije sav je zadatak odgonetanja enigme recentne hrvatske povijesti. Duga je to i druga priča, jednom ćemo je na ovim stranicama ispričati, no za sada recimo tek da je jedna frakcija formirana u odnosu s Rusijom, i svojim je političkim idealima i svjetonazorom, vezama i neprekinutim odnosima, postojanom povezanošću i prisustvom u hrvatskoj politici poput ponornice, uglavnom pod zemljom, a tek pokadšto probijajući na površinu, snažno, gotovo presudno odredila političke procese i stvarnost današnje Hrvatske.
Jednom je dr. Gregurić kazao: “Mi stalno s Rusima plašimo hrvatski narod. Generalno gledano, podcjenjujemo suradnju s Rusijom, a s njima treba raditi i surađivati, više nego što to danas činimo. Bez obzira na ograničenja stvorena embargom EU. Tipični primjer je dolazak Putina u Sloveniju, a mi se toga bojimo. Strah od Rusa ne bi trebao postojati, ali bismo trebali diplomatski ozbiljnije raditi u Rusiji”.
Dr. Gregurić je pošten čovjek, još kadikad, u real-timeu, govorio sam o tome devedesetih, za jednog noćnog telefonata iz Vlade RH nazvao je svoje prijatelje u Moskvu, Moskva je zvala Beograd, i raketman je Zagreba spriječen – zaista bi možda bilo vrijeme da se o tim ljudima, odnosima i zbivanjima napiše adekvatna znanstvena studija. Jer, oni se neće sami outati. Ne, ne radi se o tome da bi se na svjetlu dana samoukinuli. Radi se o mindsetu, klandestinost im je u kodu, takva je to škola.
I zato, kad danas govorimo o ruskom čovjeku na Pantovčaku, zaprepašćuje kako to da nitko ne govori o kontinuitetu te tradicije!? Ta, Stipe je jednako dobro govorio ruski. A ni on nije prvi.
