Ideja o umjetnoj inteligenciji datira čak iz antike, no češki pisac Karel Čapek u svojoj drami Rossumovi univerzalni roboti iz 1920.-ih godine među prvima spominje riječ robot, označavajući njome stroj koji samostalno može obavljati određene radnje do tada svojstvene isključivo čovjeku. Nedugo nakon ideja stroja sposobnog za izvršavanje zadataka počela se primjenjivati u industriji i automatiziranoj proizvodnji te medicinskim i prirodnim znanostima, a nakon toga je bilo samo pitanje vremena koliko će nam trebati do prvog prototipa samostalnog, automatiziranog, čovjekolikog i inteligentnog, ali umjetnog ‘bića’ kakvo sada možemo pronaći u gotovo svim poznatim djelatnostima.

Olakšavanje svakodnevnog života

Ranije je jedna od najčešćih primjena robota izuzev industrijske bila je u okolnostima koje nisu posebno gostoljubive prema ljudima, bilo da se radi o istraživačkim procesima ili primjerice razminiravanju. Vlade diljem svijeta, piše portal The conversation, zahvaljujući i strelovitom napretku tehnologija sve se više odlučuju za eksperimentiranje s robotima u društvenim prostorima te im ondje pronašli praktičnu svrhu, a to je da nam olakšaju svakodnevni život. Tri grada, navodi isti izvor, u tome posebno prednjače, predvodeći tako pravu robotsku revoluciju. Naime, sljedeći domaćin Olimpijskih igara 2020. godine, Tokio, tu će priliku iskoristiti i kao platformu za predstavljanje robotskih tehnologija. Osim demonstracije, glavni ciljevi japanske robotizacije su ekonomsko osnaživanje i brendiranje, a u kojem smjeru se kreću najbolje pokazuju najave da će OI 2020 biti najturističkiji prizor do sada viđen. I inače je Japan jedna od najautomatiziraniji nacija, a koliko su daleko otišli pokazuje vizija OI-a u kojoj diljem grada prometuju roboti taksiji, pametna invalidska kolica u zračnoj će luci dočekivati osobe s invaliditetom, dok će servisni roboti, aplikacije i tableti koji ‘znaju’ 20 i više jezika biti na raspolaganju za sve vrste informacija. Iako djeluje kao sjajna prilika da se u trenutku kada cijeli svijet gleda u Tokio pokaže sva tehnološka raskoš koju imaju, Tokio kao jedan od najgušće naseljenih gradova na svijetu zapravo i nema previše izbora nego iznova iznalaziti načine kako da koliko – toliko bude održiva zajednica.

Njihov je pristup, moglo bi se reći, pomalo kozmetički i ponajviše cilja na atraktivnost Tokija kao moderne destinacije, korak ispred svog vremena. U Singapuru, recimo, kako primjećuje članica projektnog tima Urban Automation and Robotics pri Urban Institutu Sveučilišta u Sheffieldu Mateja Kovačić, roboti su fizička proširenja postojećeg pametnog urbanog ekosustava. Jedan od primjera je automatizirana isporuka robe kakvu koristi singapurska pošta. K tome, hoteli u tom gradu ‘zapošljavaju’ državne subvencionirane servisne robote za čišćenje soba ili za mijenjanje posteljine, a jedna od vizija uključuje i robote u predškolskim ustanovama kako bi se vidjele prilike za njihovu integraciju u obrazovni sustav. S time da djeca učeći uz robote, uče i o samim robotima što ih ionako u njihovom zrelijem životu čeka od školskih i fakultetskih klupa i radnog mjesta, bez obzira u kojem se smjeru profesionalno usavršavali.

Humanoidni policajci

Dubai, piše dalje Kovačić, intenzivno robotizira javne usluge s ciljem stvaranja najsretnijeg grada na Zemlji, dok je jedan od načina kojim navedeno planiraju postići korištenje robota u javnim službama, prijevozu, policiji i nadzoru. Cilj Dubaija je automatizirati 25 posto svog transportnog sustava do 2030. godine. Trenutačno također eksperimentiraju s humanoidnim policajcem PAL Robotika iz Barcelone i Singapore-based vehicle OUTSAW, s time da ako se pokusi pokažu uspješnima tamošnja je vlada najavila i robotizaciju četvrtine policijskih snage do 2030. godine.

Utoliko, mišljenja javnosti oko robotike sve su podjeljenija, prvenstveno jer je fo rmulacija kako ‘će roboti u budućnosti ljudima oduzeti radna mjesta’ postala standardni dio svakodnevnog razgovora, dok s druge strane sve veća integracija robota u zajednicu definitivno otvara i određena etička pitanja.

Na području sigurnosti također nas, izgleda, očekuju poprilični izazovi – od mogućnosti hakiranja robotskih sustava pa do pitanja odgovornosti za nesreće poput one Uberova automatiziranog vozila u američkoj saveznoj državi Arizoni kada je stradala jedna osoba. Sredinom prošle godine najveća društvena platforma na svijetu, Facebook, prekinuo je eksperiment nakon što su primijetili da su dvije umjetne inteligencije koje su istraživanju međusobno komuniciraju na ‘jeziku’ koji je bio razumljiv samo njima.

Javljaju se, pak, i mišljenja poput onoga Daniela C. Dennetta s američkog Centra za kognitivne studije pri Sveučilište Tufts u Medfordu, a koje kaže da smo i mi sami zapravo izvanredno složeni, samokontrolirajući i samoodrživi fizički mehanizmi, dizajnirani tako da upravljajmo svim fizičkim procesima.

Od robota nas, dakle, razlikuje samo svijest koju imamo, a koliko će robotima trebati da razviju svoju te kako izbjeći opasnost da nas tehnologija koju smo razvili i uništi, pitanje je na koje roboetika sada traži odgovor. Makar, ni ta bojazan nije nova jer se već Čapekovi roboti, i to oni sa širokim rasponom osjećaja, u jednom trenutku podižu i bunu.