Za reformu obrazovanja u Hrvatskoj nužno je u idućih deset godina investirati između 20 i 30 milijardi eura.

Tako je glavni problem hrvatskog školstva na okruglom stolu o budućnosti obrazovanja na konferenciji Windays17 u Poreču opisao rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin. Istaknuo je da se mnogo priča o politici u obrazovanju, kurikulumu i potrebama, ali se izbjegava kvantifikacije potrebnih ulaganja.

“Niti jedna reforma ne može se provesti bez ulaganja, a mi bi ako želimo naše obrazovanje na svim razinama reformirati na bolje, znači stvarati kod mladih kompetencije budućnosti, moramo biti spremni ulagati u obrazovanje godišnje između 2 i 3 milijarde eura i tako idućih deset godina”, kaže Lučin.

Dodaje da broj možda zvuči velik, ali je realan. Navodi da u Hrvatskoj ima do 90 tisuća nastavničkog kadra te u njih treba redovito ulagati. Pojašnjava da neka se samo procjeni da po nastavniku treba uložiti tisuću eura nije lako pojmiti zašto je ukupna brojka velika.

“Problem u Hrvatskoj je što politika ne želi ozbiljnije ući u taj problem, a nama kao državi to više nije opcija nego pitanje opstanka”, kaže Lučin te dodaje da je s današnjim danom odlazi s funkcije rektora Sveučilišta u Rijeci na kojem je posljednjih godina pokušao provesti nužne reforme,

Goran Radman, prodekan za međunarodnu suradnju na Algebri kaže da reformu obrazovanja u Hrvatskoj koči isti problem s kojim se suočavaju i svi drugi segmenti društva u kojima se pokušavaju napraviti reforme.

“U Hrvatskoj se reforme doživljavaju kao prijetnja, jer ih se predstavlja isključivo kao redistribuciju dobara pa je logično da je većina protiv. Nažalost, ono čega u Hrvatskoj su tek rijetki svjesni je da će se reforme dogoditi htjeli mi to ili ne”, kaže Radman.

Navodi da iz brda dolazi oluja koja će pomesti sve koji se nisu za nju pripremili. Pojašnjava da se toj oluji tepa kao “digitalnoj transformaciji”, ali da to nije nešto bezazleno.
“Govorimo o temeljnoj promjeni svijeta u kojem živimo koja će pomesti sve koji se nisu reformirali i sve strukture koje se njoj nisu prilagodile”, kaže Radman.

Radman dodaje da hrvatski problem nije da sredstava za obrazovanje nema. Sredstva se, naime, mogu skupiti iz proračuna, od privatizacija, iz više različitih EU fondova, iz budžeta lokalnih zajednica te kroz privatne inicijative.

“Naš problem je takozvana 'uravnilovka' gdje se svima želi dati po nešto, a zapravo bi se trebali odrediti prioriteti”, kaže Radman.

Nenad Bakić, investitor i savjetnik predsjednice kaže da o investiranju u obrazovanje ima drugačiji stav. On ističe da u reformi obrazovanja ključno nisu investicije već volja i motivacija.

“Uložili smo i u reformu da provedemo bolonjsku reformu, a ona se u Hrvatskoj pretvorila u svoju suprotnost”, zaključuje Bakić.