Državni referendum smatra se najčišćim oblikom izravne demokracije, no prema podacima Europskog parlamenta, većina članica EU-a rijetko se njime služi i rezerviran je za pitanja velike ustavne važnosti, poput ulaska u EU.

Ako se ne računa glasanje o ulasku u Uniju, samo su tri zemlje članice, Italija, Irska i Slovenija, održale više od deset referenduma od 1992. Sedam zemalja u tome je razdoblju organiziralo tek jedan referendum: Bugarska, Cipar, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a u šest država nije bilo referenduma, osim pristupnoga. Riječ je o Austriji, Belgiji, Češkoj, Finskoj, Grčkoj i Njemačkoj.

Referendum se obično temelji na jednoj od triju pravnih kategorija, ili na njihovoj kombinaciji: ustavne odredbe, zakoni o referendumu i specijalni zakoni o temi o kojoj će biti referendum. Neki ustavi navode specifične situacije u kojima je referendum obvezan: na primjer, danski nabraja pet različitih mogućnosti. Često korišteni talijanski 'abrogativni referendum' koji građanima omogućuje glasanje o tome hoće li se u cijelosti ili djelomično povući neki postojeći zakon, nije vladina ili parlamentarna inicijativa nego javna.

U članicama koje često posežu za referendumom, objavila je Knjižnica Europskog parlamenta, glasalo se o širokome nizu tema, od izbornoga zakona i pravosudnog sustava, preko javno-privatnog partnerstva do ekoloških i moralnih pitanja poput reproduktivnih prava.

Odziv se razlikuje od zemlje do zemlje. To vrijedi i za zemlje u kojima je referendum čest, i za one u kojima je rijedak. Ozbiljnost problema obično je presudan činilac. Na primjer, na jedinom ciparskom referendumu o tzv 'ciparskom problemu', izašlo je 88 posto glasača, a na najnovijem referendumu u EU-u, u veljači održanome u Bugarskoj, o pitanju nuklearne energije izjasnilo se tek 20 posto.

U zadnjih dvadeset godina danski odziv nikad nije pao ispod 75 posto. Mnoge zemlje članice imaju odredbu o minimalnom odzivu: na primjer, bugarskih 20 posto nije bilo dovoljno jer je potrebno da glasa 60 posto građana da bi referendum bio zakonski obvezujući. Češće je taj prag 50 posto. Irska nema donju granicu odziva za referendum o ustavnim pitanjima pa je jednom ustavni amandman usvojen na temelju odziva manjeg od 30 posto.

Statistika kaže da većina referenduma završi glasanjem 'za'. Od zemalja članica EU-a u kojima je u zadnjih dvadeset godina bilo više referenduma, samo u dvjema, u Portugalu i Sloveniji, uspješnost referendumskih pitanja manja je od 50 posto.

U zemljama u kojima je u zadnje vrijeme održan samo jedan referendum, stvari stoje ponešto drukčije: referendum je 'prošao' samo u četiri od osam prilika.

Iako referendumsko izjašnjavanje nije uvijek pravno obvezujuće, rijetke su vlade odbacile glas naroda. No slučajevi poput irskoga, kad je organiziran i drugi referendum o ugovorima iz Lisabona i Nice, pokazuju da referendum ne pruža uvijek konačno rješenje pitanja. Osim toga, zakon po kojemu se rukovode abrogativni referendumi u Italiji na pet godina zabranjuje održavanje referenduma o istoj temi ako se većina glasača izjasnila protiv prijedloga o povlačenju zakona.

Zato je zanimljiv i primjer danskoga odbijanja Mastriške povelje. Nakon referendumskoga 'protiv', sedam od osam parlamentarnih stranaka osmislilo je tzv. 'nacionalni kompromis' koji je danskoj vladi omogućio pregovaranje s ostalim članicama EU-a. Četiri 'ograde' zajamčene su i zabilježene u Ugovoru iz Edinburgha te nadopunjene specijalnim protokolom pridruženim Ugovoru iz Amsterdama. Iako danski zakoni ne zahtijevaju referendum (dovoljna je petošestinska većina parlamentarnih zastupnika), odlučeno je da Ugovor ide na novi referendum kojim je osiguran glas 'za', posjeća Europski parlament.