Započelo je sedmo izdanje društveno odgovornog projekta Hrvatska pamet Hrvatskoj kojeg je Poslovni dnevnik utemeljio je još 2015. godine, a priključio mu se i Večernji list. Cilj projekta, prepoznatog i kao akcija, je podići svijest javnosti o potrebi zadržavanja mladih, ali i prilika za implementaciju njihovih kreativnih poslovnih ideja.

Akcija Hrvatska pamet Hrvatskoj je mnogim studentima pomogao u pokretanju njihovih poslova i u razvoju karijere. S kojim problemima se danas najviše susreću mladi u Hrvatskoj te što bi se moglo učiniti da se oni umanje, upitali smo stručnjake za ljudske resurse, gospodarstvenike i prdavače na visokoobrazovnim institucijama.

Nataša Hrabar Kaštelan, voditeljica odjela marketinga i odnosa s javnošću u AZ mirovinskim fondovima, mišljenja je da ne treba generalizirati i apostrofirati kao problem – problem (svih) mladih u Hrvatskoj.

“Najlakše je reći, s jedne strane, da mladi nemaju dovoljno prilika i perspektivu u Hrvatskoj i da je to najveći problem, odnosno s druge – da mladi imaju prilike, ali su nezainteresirani i neaktivni i da to predstavlja problem. Rekla bih da su obje krajnosti netočne”, smatra Nataša Hrabar Kaštelan i navodi kako je istina da u određenom dijelu mlade populacije postoji pesimizam oko njihove budućnosti u Hrvatskoj, ali je mišljenja da treba raditi sustavno na programima koji će postupno eliminirati uzroke nezadovoljstva.

Nemaju se priliku zaposliti
“Jedan od njih je sigurno nesklad u ponudi i potražnji na tržištu rada. Naime, već godinama bilježimo deficit inženjera, IT stručnjaka, liječnika itd.., a upisne kvote na fakultetima se tek neznatno mijenjaju i ne usklađuju s potrebama tržišta rada. Time dobivamo veliki broj mladih obrazovanih ljudi koji nemaju priliku zaposliti se, pogotovo u svojoj struci te se ne mogu osamostaliti.

Dodatno, kada se zaposle, podaci pokazuju da veliki broj njih nema ugovore na neodređeno vrijeme pa uz tu činjenicu i podatak o relativno niskim početničkim plaćama, duži niz godina nisu u mogućnosti osamostaliti se i odvojiti od roditelja. To svakako nije ohrabrujuće jer zasigurno svaki mladi čovjek želi prije svega samostalnost, a odvajanje od roditelja je prvi preduvjet za to”, kaže voditeljica odjela marketinga i odnosa s javnošću u AZ mirovinskim fondovima.

S druge strane, navodi, imamo već ne mali broj mladih uspješnih mladih ljudi koji su uspjeli ne samo osmisliti projekte i poslove u kojima su sami zaposleni, nego imaju uspješne tvrtke u kojima zapošljavaju veći broj svojih mladih kolega te rade kako na domaćem tako i za inozemna tržišta. Uz to što bi trebalo o takve primjere prezentirati mladima, trebalo bi ih kako kroz sustav obrazovanja tako i druge projekte ohrabrivati da i sami ulaze u poduzetničke vode, smatra Nataša Hrabar Kaštelan. Da je teško izdvojiti samo jedan problem mladih u Hrvatskoj, jer je situacija kompleksna, smatra i Sanja Rocco, dizajnerica i viši predavač na Katedri za marketing Poslovnog veleučilišta Zagreb.

“Kao prvo mislim da u ovoj gospodarskoj situaciji mladi ne vide svoje (radno) mjesto, a kad ga i nađu, nisu motivirani jer teško napreduju prema menadžerskoj poziciji. Drugi problem s kojim se i mi susrećemo u obrazovnom procesu je manjak inicijative i poduzetničkog duha kod mladih, a što je većim dijelom posljedica čitavog našeg obrazovnog sustava. Iako se stalno govori o poticanju kreativnosti i razvijanju kritičkog mišljenja, u praksi susrećemo nepouzdane mlade ljude koji nisu naučeni slobodno iznositi svoje ideje”, smatra Sanja Rocco.

Predsjednik Uprave Hrvatske Lutrije Mario Musa ističe kako smo posljednjih godina svjedoci rasta nezaposlenosti mladih ljudi, kako onih sa srednjom stručnom spremom tako i mladih s fakultetskom diplomom. Kod onih koji su pak zaposleni, velik dio njih ne radi u struci, rade poslove s nižim prihodima i manjom mogućnošću napredovanja. Sukladno tome, mladi ljudi se sve teže osamostaljuju, a sve navedeno razlozi su da sreću i bolje uvjete potraže van granica Hrvatske. Mnogi od njih možda i ne žele napustiti svoj grad ili zemlju, no razlozi, uglavnom ekonomske prirode – bolja plaća, poboljšanje životnog standarda i bolje, brže pronalaženje posla, mnoge od njih natjeraju na to”, smatra Musa.

Marko Emer, direktor tvrtke Moj-eRačun, ističe kako je najveći problem mladih u Hrvatskoj previše zaštitnički nastrojeni roditelji, što je generiralo neambiciozne generacije, ali i nepovoljna gospodarska slika Hrvatske proteklo desetljeće zbog čega je siguran posao postao imperativ.

“Nakon rata većina nas, tada mladih, maštala je i radila na tome da postanemo poduzetnici, radili smo od jutra do sutra, no danas je, nažalost, perspektiva takva da većina mladih gleda napustiti Hrvatsku ili kako se zaposliti negdje u državnom aparatu i imati sigurnu plaću do mirovine, ma što to značilo. U našem je mentalitetu odgajati djecu tako da misle da je njihov posao samo škola i, eventualno, izvanškolske aktivnosti jer će se u životu naraditi, no time im zapravo činimo medvjeđu uslugu jer im uskraćujemo mogućnost da od najranije dobi steknu samopouzdanje, osjećaj odgovornosti i upravljačke vještine.

Većina mladih u razvijenim zemljama radi vikendima i tijekom praznika, neki čuvaju djecu, drugi raznose novine ili kuhaju kave, pa nakon završetka fakulteta većina već ima poprilično impresivan životopis. Reći će netko što je impresivno u kuhanju kave, a meni to govori da je ta osoba dolazila u rano jutro na posao umjesto da nakon noćnog izlaska spava čitav dan, naučila komunicirati s različitim ljudima i preuzela odgovornost za svoje financije, ne očekujući da tata i mama plate sve njene prohtjeve”, kaže Emer i nastavlja kako mlade iznimno demotivira i negativna selekcija u državnom i javnom sektoru gdje, posredstvom politike, njihovi vršnjaci bez iskustva dobivaju dobro plaćene poslove, dok oni istovremeno ne uspijevaju, unatoč dobrim uspjesima na fakultetu, proći dalje od prvog selekcijskog kruga.

“Jasno je da u ruralnim područjima ima daleko manje učeničkih i studentskih poslova, nego što je slučaj u velikim gradovima, i upravo zbog toga moramo svi aktivnije raditi na tome da animiramo mlade da sami stvaraju poslovne prilike jer svatko može imati dobru poduzetničku ideju. Važno je, stoga, da tim mladim ljudima damo samopouzdanje i priliku da poduzetničku ideju razviju u inovaciju i da ne odustaju na prvoj prepreci”, smatra direktor tvrtke Moj-eRačun.

Pravednije društvo
Martin Ferlan, voditelj tima za razvoj softvera u Atronu Zagreb kaže kako su najveći problemi mladih nezaposlenost, niski životni standard te nedostatak životne perspektiva. “Država i realni sektor bi trebali surađivati zajedno u svrhu izgradnje pravednijeg društva u kojem bi se prioritet stavio na osiguravanju jednakih šansi u obrazovanju i zapošljavanju za sve. Kamen temeljac je obrazovanje. Potrebno je mlade od najranije dobi učiti kako razmišljati svojom glavom i poticati ih na aktivnom sudjelovanju u društvu. Zadaća realnog sektora je pružiti mladim ljudima priliku”, kaže Ferlan.

Marko Emer smatra kako je potrebna promjena mentaliteta cijele jedne generacije kojoj se moraju usaditi vrijednosti rada i privređivanja, ali i jačanja gospodarske slike cijele Hrvatske. “Država bi primarno kroz obrazovanje trebala poticati mlade od najranije dobi da kritički razmišljaju, da budu kreativni i inovativni, ali im i, kroz obrazovnu reformu, omogućiti da imaju više vremena stažirati, volontirati ili honorarno raditi u različitim sektorima kako bi pronašli ono što ih najviše zanima i u čemu vide svoju budućnost.

Poticaji za zapošljavanje mladih su relativno pozitivan potez Vlade, ali su nedovoljni i dolaze mrvicu prekasno jer osoba s 25 godina koja se po prvi put zapošljava je propustila sedam i više godina u kojima je mogla učiti poslovne vještine makar nekoliko sati tjedno. Osim toga, oko 98 posto tvrtki u Hrvatskoj su mikro i male što znači da mnoge imaju nedovoljan broj ljudi za sve što moraju odraditi, a nameti su toliki da je nekada preskupo zaposliti još jednog čovjeka više, zbog čega većina nema vremena educirati i učiti mlade koji će tamo provesti neko vrijeme. Ipak, to otvara prostor i državi i realnom sektoru da, po uzoru na brojne, gospodarski jake države Europe, pokrenu aktivnosti kojim bi spojile te dvije zainteresirane skupine. S obzirom na svu dostupnu informacijsku strukturu i komunikacijske kanale, ne bi trebao biti problem približiti se mladima”, kaže direktor tvrtke Moj-eRačun.

Sanja Rocco ističe kako se poduzetnički duh i kreativnost razvijaju od vrtićke dobi kroz čitav život, a obrasci postoje, no tu pak dolazimo do problema kvalitetnog obrazovnog kadra na svim razinama, a znamo da se i u tom segmentu premalo vrednuju i cijene sposobni. “U gospodarskom sustavu treba konačno stati na kraj zapošljavanju ili dodjelama potpora ,preko veze’, jer mladi više nemaju vjere u svoju državu, a to je žalosno”, kaže Sanja Rocco i nadodaje kako se već godina raspravlja o reformi obrazovanja, no previše je izgubljenog vremena, a konkretni rezultati nisu još vidljivi, kao da se u tom procesu suviše eksperimentira a premalo implementiraju poznate dobre prakse.

Nataša Hrabar Kaštelan mislim da je sustav obrazovanja u Hrvatskoj na prilično visokoj razini, ali i da se uvijek može bolje. “Pogledajte samo koliko je naših mladih ljudi uspješno kod nas, a koliko ih je otišlo u svijet i konkurentni su svojim kolegama koji su se obrazovali u inozemstvu. Međutim isto tako – sve manje ima mjesta za prosječnost i traže se specifična znanja.

Mladi ljudi moraju prihvatiti stalne i brze promjene i biti svjesni da se redovni obrazovni programi ne stignu tako brzo mijenjati i da moraju i sami istraživati, tražiti prilike za usavršavanje i raditi sami na sebi dodatno. Danas su baze znanja i informacije koje se nude globalno zaista nepregledni izvor za dodatno obrazovanje i usavršavanje”, ističe Nataša Hrabar Kaštelan i napominje kako za one koji budu najbolji i iskoriste sve mogućnosti koje se nude – mjesta na tržištu rada sigurno ima.

Skromna ulaganja
“Iz prve ruke, s dva fakulteta s kojima imam doticaja, znam da se od profesora traže preporuke dobrih studenata za buduće zaposlenje i puno prije nego dovrše studij. Takvih je upita više nego studenata koje oni mogu preporučiti. To su svakako studenti koje su profesori imali prilike upoznati kroz dodatne projekte ili rad na projektima studentskih udruženja, a ne samo kroz redovan rad. Mislim da ta činjenica govori dovoljno sama za sebe”, ističe voditeljica odjela marketinga i odnosa s javnošću u AZ mirovinskim fondovima.

Smatra kako bi svakako pomoglo u našem obrazovnom procesu da potakne one koji možda nisu toliko samomotivirani ili imaju specifični interes za određena područja, da kroz različite radionice i projekte istraže i upoznaju svoje potencijale. “Nadam se da će novi kurikulum s kojim se krenulo u osnovnim i srednjim školama upravo doprinijeti tome da se mladi više motiviraju i da kroz nove metode nauče kritički razmišljati, da kroz integrirani pristup nauče bolje povezivati i donositi zaključke i da će to u konačnici doprinijeti boljim rezultatima na provjerama znanja i pripremljenosti za nastavak školovanja na studijima, odnosno da će i mlade ljude koji idu u strukovne škole one osposobiti za što bolje uključivanje u radne procese”, kaže Nataša Hrabar Kaštelan.

Martin Ferlan iz Atrona ističe da se s obzirom na veliki broj vrhunskih znanstvenika ne može reći da je hrvatsko obrazovanje loše. “Međutim, potrebno je ulagati puno više u obrazovanje. Pogotovo je bitno prilagoditi srednje i visoko obrazovanje novim životnim potrebama. Tehnologija se ubrzano mijenja i otvara nove mogućnosti, nova radna mjesta. U skladu s time se i naše obrazovanje mora mijenjati”, smatra Ferlan.

Sanja Rocco drži da je Hrvatska još daleko od države znanja, ulaganja u znanost i obrazovanje su vrlo skromna za mladu državu koja želi brzo napredovati u okvirima EU. S druge strane, kaže, pojava privatnih visokoobrazovnih ustanova koje je zakon omogućio i koje su prošle sustav akreditacije naišla je na velik otpor nekih državnih sveučilišta, što je također loše jer zdrava konkurencija uvijek donosi samo pozitivne rezultate. Marko Emer ističe kako je početkom 2000-ih u strukovnim školama počeli uvoditi eksperimentalne programe u kojima se mlade pokušalo animirati da, primjerice, u skupinama vode imaginarne tvrtke. Ekonomska skupina predmeta učila se na način da na marketingu smišljate marketing za tu svoju tvrtku i slično.

“Nije dugo potrajalo i opet smo se vratili na beskonačno učenje podataka, zatirući gotovo svaki pokušaj kreativnog i inovativnog razmišljanja u školama i na fakultetima. Povremeno u medije dospije priča o nekom mladom inovatoru ili startupu koji je najčešće nastao pod mentorstvom rijetkih profesora koji izlaze iz okvira ili u projektu kao što je Hrvatska pamet Hrvatskoj. Silno nas raduju takvi slučajevi jer su iznimke, umjesto da su pravilo, jer Hrvatska je zemlja pametnih ljudi, ali nije zemlja znanja. Postat ćemo zemlja znanja kad ojačamo kreativnost, inovativnost pa i kompetitivnost kod mladih.

Kad ih naučimo da mogu i stoput ili tisuću puta pogriješiti, ali da ne smiju odustati i da nije poanta naučiti tisuću stranica knjige, nego pročitano primijeniti pa i propitkivati, uvažiti, ali tražiti dodatne odgovore. Kad ih naučimo da uvijek razmišljaju izvan okvira i da vjeruju u svoje sposobnosti. Nažalost, oni koji su tako razmišljali i koji su pokazali izvrsnost sada su na najboljim sveučilištima svijeta ili rade u najboljim svjetskim kompanijama, a u Hrvatskoj još uvijek, većinom, vlada mediokritet, nepotizam i politika. Bilo bi idealno kad bi se ovi prvi, nakon takvog nevjerojatnog iskustva vratili u Hrvatsku i prenijeli svoja iskustva i znanje, poveli igru na domaćem terenu. Uostalom, Hrvatska sigurno ne bi bila druga na svjetskom nogometnom prvenstvu da su igrali samo igrači iz HNL-a, no čak i ovi iz najvećih svjetskih klubova su školu nogometa završili u Hrvatskoj”, zaključuje Emer.