Digitalni sadržaji važan su dio našega života, a digitalne informacije i usluge pristupačne su u trenutku kada ih svi mogu lako opažati i razumjeti, bez obzira na vizualne, slušne, motoričke ili kognitivne poteškoće.

Digitalna pristupačnost jest uključiva praksa koja osigurava da i osobe s invaliditetom, starije osobe, osobe s privremenom ozljedom ili pak osobe koje se nađu u uvjetima lošeg osvjetljenja ili spore internetske veze nemaju prepreka u pristupu digitalnom sadržaju ili interakciji s njime”, kazao je državni tajnik Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva Bernard Gršić. Osnovni cilj osiguranja digitalne pristupačnosti je ostvarivanje nove civilizacijske razine i podizanja kvalitete života svih građana, razvoj održivog i uključivog digitalnog društva i društva u cjelini. Zakon o pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora na snazi je od kraja rujna prošle godine, a nositelj izrade za svladavanje ove obveze bio je Središnji ured za razvoj digitalnoj društva. Kako na digitalnu pristupačnost gledaju oni na koje se ona primarno odnosi ispričali su nam ravnatelj Kazališta slijepih i slabovidnih i predsjednik Hrvatskog saveza slijepih Vojin Perić te majka učenice 5. razreda Nore Dujmović koja je rođena sa zdravstvenim problemom zbog kojeg je oslijepila.

Vojin i Nora akteri su kampanje ‘’Digitalno bez prepreka’’, a novodoneseni Zakon za njih predstavlja puno više no što prosječan čovjek može zamisliti. “To je usustavljenje, odnosno točno definiran poredak stvari, a rijetkost je u životima slijepih osoba jer živimo u kaosu socijalnih prava koja nas najčešće definiraju kao socijalne slučajeve. Zakon nam je otvorio prozor u svijet, odnosno osigurao pristup informacijama, bez kojih danas čovjek može tek vegetirati. Zakon je sustavno rješenje koje našu zemlju čini demokratičnijom i socijalno osjetljivijom. Pretraživati po internetu je brže, uspješnije i bez prepreka”, rekao je Vojin Perić.

Internet mu je postao sinonim za uspješno obavljanje posla, a do sada nije imao pristup sadržajima kao što su grafike. Razlog tome je što ih govorni softveri ne čitaju. Slijepi na računalu ne klikaju mišem, a za informacije, kako objašnjava Vojić, koriste prečace.

U tom slučaju, proces čitanja postaje spor, a prilagođenost stranice stvari čini puno bržima. “Tehnologija čini da sam manje slijep nego jesam.

Naime, zvučni semafori, GPS uređaji koji govore, mobilni telefoni koji također govore… sve je to bogatstvo za naše svakodnevlje, odnosno čitav niz olakotnih detalja uz koje je život bogatiji, a jednostavniji”, kazao je Perić te dodao kako voli kazati da nije uvijek bitno nešto vidjeti već moći artikulirati.

Tako brajicu naziva točkicama koje život znače, a u svakodnevnom životu koristi govorni softver Jaws koji košta 8000 kuna i brajični redak od 40.000 kuna. Napominje i kako solidan softver na hrvatskom jeziku još ne postoji, ali se na tome intenzivno radi.

Prilagodba mrežnih stranica

U suradnji s Državnom školom za javnu upravu, Povjerenikom za informiranje i krovnom nacionalnom organizacijom osoba s invaliditetom, Središnji ured za razvoj digitalnog društva organizira i provodi programe osposobljavanja djelatnika tijela javnog sektora i drugih relevantnih dionika za izradu, vođenje i održavanje sadržaja mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje.

U Državnoj školi za javnu upravu početkom ožujka ove godine započela je provedba edukacijskog programa Digitalna pristupačnost, koji je namijenjen prvenstveno službenicima zaduženima za administraciju mrežnih stranica u tijelima javnog sektora, odnosno obveznicima primjene Zakona. U 2020. planirano je osam radionica u Državnoj školi za javnu upravu, a najesen se planiraju edukacije i webinari izvan Zagreba. Promjena svijesti ključ je razvoja, a edukacija postaje jedini način kako bi se to i ostvarilo. Osim edukacijskih programa, Središnji ured za razvoj digitalnog društva u javnost je pustio i edukativni video sadržaj ‘Digitalno bez prepreka. ’ Video je nastao u suradnji s Hrvatskim savezom slijepih, a cilj mu je prikazati probleme s kojima se susreću osobe s invaliditetom pri korištenju digitalnih sadržaja.

“Oko 90 posto informacija dobiva se putem osjeta vida, a razvoj tehnologija više nego ikad prije može pomoći da se slijepe i slabovidne osobe lakše uključe u svakodnevni život’’, dodao je Bernard Gršić.Osim za širu javnost, napori koje ulažu u edukaciju i osvještavanje ovog problema usmjereni su primarno tijelima javne uprave.

Prema zakonu, oni moraju prilagoditi sve svoje mrežne stranice, utvrditi u kojoj mjeri su njihove mrežne stranice osigurale pristupačnost i u kojoj mjeri postizanje usklađenosti može za njih predstavljati nerazmjerno opterećenje. Osim toga, tijela javnog sektora moraju objaviti izjavu o pristupačnosti na svojim mrežnim stranicama, redovito je ažurirati i osigurati da bude sveobuhvatna i jasna.Kako ističu iz Središnjeg ureda za razvoj digitalnog društva, bitne sastavnice digitalne pristupačnosti su, uz asistivne tehnologije – poput govorne jedinice, čitača ekrana i elektroničkog ručnog povećala te brajične bilježnice, uz sadržaj na mrežnim stranicama koji obuhvaća “prirodne” informacije kao što su tekst, zvuk, slika, zatim kod ili označavanje kojim se definira struktura stranica i način prezentacije.

Nadalje, među sastavnicama su i korisnički agenti (internet preglednici, reproduktori medija), korisnici (korisničko znanje, iskustvo i način korištenja digitalnog sadržaja), developeri, autori i urednici sadržaja, alati (software) za izradu mrežnih stranica kao te evaluacijski alati (alati za procjenu pristupačnosti Interneta, HTML validatori, CSS validatori).

Sve to utječe na digitalnu pristupačnost i ovisi o suradnji između komponenta. Premda je slijepa, Nora Dujmović, učenica 5. razreda Osnovne škole Josipovac, izvrsno se snalazi u aktivnostima svakodnevnog života, kaže Norina majka Ana Plazibat Dujmović. Vozi bicikl, svira gitaru i bubnjeve te slika, a Zakon o digitalnoj pristupačnosti čini je još jednakijom u svijetu njezinih vršnjaka. “Iako izražene prepreke za Noru ne postoje, većina njih se dešava zbog neznanja okoline i nerada načina rada nadležnih institucija, a tu mislim na nedovoljnu brigu o osobama s invaliditetom.

Skupocjena oprema

Zakon o pristupačnosti Nori puno znači jer su joj se otvorila vrata koja su se do sada činila zatvorenima; može biti samostalnija pri obavljanju zadataka i težiti neovisnosti koju priželjkuje”, rekla je Ana Plazibat Dujmović.

Digitalna tehnologija omogućava joj da bude u korak s vremenom, a kako govori njezina majka, nedostatak mobitela s govornom jedinicom za Noru bi bilo jednako katastrofi.

“Snalazi se s mobitelom bolje nego videće osobe. Nora sama piše e-poštu, koristi Google, istražuje YouTube, koristi društvene mreže. Osim mobitela koristi i laptop s govornom jedinicom koji joj pomaže u pisanju za školski list Karašica i pri uređivanju datoteka, dok za školu koristi Braille Note Touch”, dodala je Norina majka.

Riječ je o tehnologiji koja Nori omogućava da sve knjige budu u digitalnom obliku, a učitelji upravo zato ne moraju uopće poznavati brajicu. Kada Nora piše tekst, on se odmah prebacuje u crni tisak.

Međutim, to nije uvijek dovoljno jer su knjige pune slika i uređaj ih ne može opisati. “Iz tog razloga bitno je da su knjige tiskane na brajici gdje je svaka slika opisana i svaki crtež reljefno prikazan.Tu opet dolazi do drugog problema jer se takve knjige tiskaju u samo dvije ustanove u Hrvatskoj. Kada knjige stignu kod Nore, gradivo je već obrađeno”, rekla je Plazibat Dujmović.

Do potrebnih pomagala došli su uz pomoć Centra Vinko Bek i njenog tiflo-pedagoga te Hrvatskog saveza slijepih i udruženja UUSOOO iz Zagreba.

“Bitna je komunikacija svih nas kako bismo Nori i ostalim slijepima olakšali život. Dosta tih stvari se može dobiti na doznaku, ali puno toga ste primorani kupiti sami kako biste olakšali svom djetetu.

Tako da neki osnovni setovi za geometriju koštaju oko 1000 kuna, a ove veće stvari koje su vezane uz tehnologiju koštaju više od 30.000 kuna.

Takve stvari ponekad mogu iziskivati manji kredit”, zaključila je Norina majka Ana Plazibat Dujmović. Naši sugovornici slažu se da je Zakon o pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne dobar početak, dok se neki problemi moraju rješavati na višim razinama.