Još se čeka što će u jednoj ili više revizija odlučiti Vrhovni sud u slučaju ‘švicarca’, karakterističnog i po neujednačenosti sudske prakse. Kod činjenice da eventualno obeštećenje potrošača nakon provedene prinudne, zakonske konverzije CHF kredita samo za jednu stranu – to su banke, sudovi sude različito, to se sa više strana potvrđuje kao prijelomno pitanje. Dok je dio sudova pravomoćno dao za pravo potrošačima kao tužiteljima, izgleda da su brojnije presude ipak u korist banaka. Potvrđuje se to i recentnom presudom Županijskog suda u Varaždinu u predmetu tužene Adikko banke, kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev koji se tiče obeštećenja potrošača, između ostalog i zato što je tužitelj imao pravo nastaviti otplatu kredita u CHF te za razliku od banke nije bio vezan zakonom. Aneksom je ugovoren drugačiji način no što je bio “ugovoren osnovnim ugovorom, s učincima od dana sklapanja ugovora”.

To je na liniji zakona da se izjednači položaj potrošača koji su uzeli kredit u CHF i euru, što znači da nakon što je potrošač bio upoznat sa zakonom te je izabrao to što zakon nudi, banka je bila obvezna na konverziju, po kojom je potrošač od početka otplate kredita postao euro obveznik kredita. A kamatne je stope ugovorio unazad. Kako je Zakon o konverziji riješio sva pitanja, nakon konverzije koja se nudila, po tome onaj tko je to prihvatio ne može se pozivati na nova potraživanja, jer je ugovor sklopljen s valutnom klauzulom u CHF-u konvertiran od početka otplate, u kredite s valutnom klauzulom u euru. Potrošač, pak, koji nije tražio konverziju, može se pozivati na presudu u kolektivnoj parnici, te na utvrđenja o nepoštenoj valutnoj klauzuli u CHF-u i varijabilnoj kamati.