Nastavak razmjerno snažnog rasta izvoza i ubrzavanje investicija glavni su nositelji daljnjeg gospodarskog oporavka, a prema najnovijim prognozama Hrvatske narodne banke on će se ove godine očitovati u rastu BDP-a od tri posto. Ta je prognoza, kažu, u smislu rizika – pozitivnih i negativnih – uravnotežena. Dakle, podjednaka je vjerojatnost da se, primjerice, turistički i ukupni izvozni rezultati pokažu boljim od trenutnih projekcija pa rast BDP-a podignu na više od tri posto, kao i da on ispadne manji, što bi se dogodilo npr. u slučaju da proces restrukturiranja Agrokora bude “neuredniji” nego što se sad čini izglednim. Potencijalni negativan učinak krize tog koncerna na gospodarski rast u HNB-u procjenjuju na 0,3 posto, ali njihova su očekivanja i da je rizik da se on materijalizira veći za 2018.

Ističući važnost izvoza i roba i usluga kao motora rasta (ove godine očekuje se 6,6 posto), guverner Boris Vujčić istaknuo je kako se stope njegova rasta i ubrzavaju. “Ne radi se tu samo o turizmu, odnosno izvozu usluga, već i o izvozu roba, koji postiže i rekordne stope rasta”. Osim članstva u Europskoj uniji koji je izvoznicima otvorio nove prilike na jedinstvenom tržištu, za već dosta dugi niz solidnih stopa rasta hrvatskog izvoza dijelom je zaslužno i to što se proteklih godina dogodila i snažna interna devalvacija. Produktivnost je u zadnjih pet-šest godina rasla brže od mase plaća. Na taj je način i tečaj (deflacionirano jediničnim troškom rada) zapravo devalvirao 25 posto. Za Vujčića je to najbolji pokazatelj kretanja konkurentnosti. “Za toliko je ekonomija postala konkurentnija”, kaže guverner, ali istodobno upozorava i da je ove godine usporedno s rastom zaposlenosti zamjetno i jačanje pritisaka na cijenu rada, odnosno jedinični trošak rada. To je ponajprije izraženo u privatnom sektoru, naročito u djelatnostima u kojima već neko vrijeme manjka radnika (od turizma i građevinarstva do IT-a). No, i u prilagodbi plaća na niže unazad pet-šest godina privatni se sektor u nas pokazao relativno fleksibilnim. Tako je u razdoblju 2010.-2013. 17 posto poduzeća pribjegao zamrzavanju plaća, a nešto više od četvrtine ih je barem jednom u tom razdoblju posegnulo i za smanjivanjem osnovnih plaća. Prema nalazima ankete o prilagodbi plaća u uvjetima nepovoljnih gospodarskih šokova koja je provedena među svim članicama EU, na razini Unije zamrzavanje plaća je bilo češći izbor europskih poduzeća negoli hrvatskih – to je provelo svako četvrto poduzeće u EU, ali je zato u prosjeku samo njih 4,5 posto posezalo za rezanjem plaća.

Isto tako, u Hrvatskoj je 50 posto poduzeća koja su bila suočena s padom potražnje i financijskim ograničenjem na to odgovorilo i smanjenjem plaća, dok je na razini EU to učinilo u prosjeku njih 9,2 posto, s tim da je u Sloveniji za tim posegnulo svako četvrto poduzeće, Slovačkoj njih 35%, Španjolskoj 10%, Letoniji 47%, a npr. u Njemačkoj – 7,6 posto.

Od poduzeća kod kojih je pad potražnje bio usto jako naglašen, u nas je njih 70 posto išlo na smanjenje plaća, što je također znatno iznad prosjeka EU, odnosno treći najveći udjel među njezinim članicama (veći udjel zabilježen je samo kod Letonije i Grčke).

Naravno, nešto manje izražena rigidnost nominalnih plaća u poduzećima u Hrvatskoj dijelom je objašnjiva i činjenicom da je kod nas i recesija bila dublja i dugotrajnija, s odrazom na ponudu i potražnju na tržištu rada. Uza sve, jedan od faktora fleksibilnosti plaća je i resprostranjenost i centralizacija kolektivnih ugovora. U Hrvatskoj su, prema nalazima spomenute ankete i analizi HNB-a, kolektivnim ugovorima regulirane plaće 47 posto zaposlenih, dok je na razini EU njima pokriveno 60 posto zaposlenika (stanje 2013.). Usto, u nas dominiraju kolektivni ugovori potpisani na razini poduzeća koje se obično smatraju fleksibilnijima od onih pregovaranih i potpisanih na višoj razini.

Kako bilo, trenutno je domaći privatni sektor, barem onaj propulzivniji, pod pojačanim pritiscima prilagodbe plaća na više. A to samo znači da je za održavanje i/li daljnje jačanje konkurentnosti, bez čega i veće stope rasta izvoza teško mogu biti održive i trajnije, izuzetno važno da jači poticaj napokon dođe i po osnovi pojeftinjenja države i povećanja efikasnosti institucija. Zato je i guverner još jednom naglasio kako “u srednjem roku nijedan makroekonomski rizik nije toliko snažan kao rizik neprovođenja strukturnih reformi, odnosno jačanja efikasnosti institucija u javnoj upravi, pravosuđu, zdravstvu i slično”. Bez toga se, kaže, ne može očekivati jačanje rasta, već samo njegovo usporavanje.

“Želimo li održati ovu stopu rasta od 3 posto ili je ubrzati, bit će neophodno učiniti cijelu ekonomiju efikasnijom i konkurentnijom kroz strukturne reforme. O tome se stalno priča, ali se na tome dovoljno ne radi. Bilo bi jako loše da budemo zadovoljni sa sadašnjim rezultatima, koji nisu loši, ali nisu ni jako dobri. Jer, da bi se približila razvijenijim zemljama, Hrvatska mora rasti po višim stopama”, poručio je.