Ruti-Hedviga Karlović je 47-godišnja psihologinja iz Varaždina koja se uputila u Irsku. Najprije joj je otišao sin Izidor, a poslije i ona. Za sobom je ostavila sve – obitelj, posao, prijatelje … Radi kao bar asistent menadžer u Killarneyu, gradiću s oko 15.000 ljudi. Kaže da joj ni u Hrvatskoj što se tiče ekonomske situacije nije bilo toliko loše, ali ju je atmosfera u zemlji, prije svega beznađe i korupcija, nagnala da i u svojim ozbiljnijim godinama pokupi stvari i napusti državu, piše Slobodna Dalmacija.

Smatra da je u Irskoj zaista puno, puno bolje i nema baš nikakvih zamjerki, osim na vrijeme, ali na to se, kaže, čovjek navikne, a na prilike u Hrvatskoj se nije mogla naviknuti: ''O mojih bi se sedam mjeseci u Irskoj samo sa stajališta komparacije Hrvatska – Irska i što je tu sve bolje i kvalitetnije uređeno, već i knjiga dala napisati. Nisam vjerovala da ću se tako osjećati, ali već i sad kad dođem u Hrvatsku na dan – dva jedva čekam da idem natrag doma. Kad kažem doma, onda naravno mislim na – Irsku''.

''Nisam loše živjela niti u Hrvatskoj, ali ovdje sam u sedam mjeseci postigla više nego doma za pet godina'', istaknula je Karlović i upozorila kako je najveća predrasuda da u Irskoj posao mogu naći samo mladi: ''Možete li zamisliti zemlju u kojoj se cijeni rad i čovjek bez obzira na dob, spol, rasu i vjeru? E to je Irska! Možete li zamisliti da običan radnik na minimalcu, kad poplati sve, može svaki mjesec barem 500 eura staviti na stranu ako se ne hrani po restoranima? Ako je štedljiviji onda čak i više, što ispadne minimalno 6.000 eura godišnje''.

''Nema računa za vodu! Većina stvari za koje se u RH čeka u beskonačnim redovima se obavlja doma s laptopa! Radiš do 10 navečer? Nema problema, onda dođi na tehnički autom u 11. Žensko si? Ok, osiguranje za auto – radi statistike da su žene u prometu vozači s manje prekršaja – automatski 30 posto jeftinije! Za sina kompletan vozački ispit – 470 eura! Njegova tjedna plaća! Ponavljam, tjedna, ne mjesečna!'', samo je dio pozitivnih stvari koje Karlović izdvaja.

Ona je u početku radila kao koordinatorica za turiste germanskoga govornog područja u nacionalnom parku što joj nije bilo teško s obzirom na prijašnje iskustvo vođenja obiteljskog pansiona, piše Slobodna Dalmacija: ''Početak je bio težak, ali brza aklimatizacija i adaptacija učinili su svoje. Od prve minimalne plaće koja mi je bila 9,8 eura na sat, za manje od pet mjeseci sam prihvatila ponuđeno mjesto bar asistent menadžera i stavili su me na plaću od 13,5 eura na sat''.

''Ako vide da si dobar radnik, ponude ti odmah veću plaću i još bolje uvjete, samo kako bi im ostao. Napreduje se uz rad brzo i lako. A menadžeri i šefovi? Oni ne hodaju okolo uzdignute njuške, nego rade više od običnih radnika i to sve; ako treba odvesti smeće, odvest će ga bez problema. Ako treba nešto očistiti, to isto rade, a prema podređenima se odnose s poštovanjem. Svojim primjerom pokazuju kako se radi, a onda ni podređenima nije teško ispuniti svoje zadatke. A atmosfera na poslu je baš dobra. Radim, ali i uživam'', kaže Karlović te dodaje da su cijene hrane, kućnih potrepština i goriva iste kao i u Hrvatskoj.

A što se podstanarstva tiče, ''kuća s dvije spavaće sobe s režijama ispadne oko 900 eura mjesečno što je otprilike plaća jedne osobe na minimalcu za dva tjedna. No sve što se radi više od 36 sati tjedno je naravno više i plaćeno. Radna nedjelja je plus 30 – 40 posto na osnovicu. Ako radiš na blagdan plaćeno ti je kao i nedjeljom, a kao bonus ti daju i slobodan dan. Kupili smo i platili osiguranje i sva davanja za dva automobila mlađa od 10 godina što si u Hrvatskoj ne bi mogli priuštiti. Bili smo dva puta u posjetu Hrvatskoj, živimo dobro i uštedimo. Ničega nam ne nedostaje. Samo treba raditi. Tu se cijeni čovjek i njegov rad, znanje i kompetencije, sposobnosti adaptacije i mogućnosti su ogromne. A ja sam sretna, a tek sam sedam mjeseci tu'', naglasila je Karlović.

Malo se čini 'presavršenim', zamijetit će mnogi, a ona odvraća: ''Hm … najjeftinije cigarete su 12 eura pa tko voli, nek' izvoli. Ja za devet eura radije kupim jedan kilogram prave, domaće janjetine. Sve što je irsko po dućanima otkupljeno je od domaćih proizvođača. Ako hoćeš strano? Nema problema, ali cijena je dupla''.

Varaždinka je za sobom dovela već 10 obitelji: ''Kako je koja kuća prazna, rezerviram je, zakaparim i dolaze. Sad za dva tjedna dolazi još jedna obitelj; čeka ih i posao i stan. I nitko od njih nije požalio niti sekundu što su otišli. Svima nam je samo žao da nismo otišli ranije. Imam visoku fakultetsku naobrazbu, ali još nisam izvadila svoju diplomu iz fascikla jer sam baš htjela provesti ovaj prekrasni eksperiment koliko čovjek može postići sam od sebe. I uspjela sam u tome!''

U Hrvatsku se ne misli vraćati: ''Moj će sin sad napuniti 20 godina, tu je godinu dana i prijavio se na proljeće na irsku vojnu akademiju jer će na taj način ubrzano dobiti državljanstvo. Drugim osobama je potrebno pet godina. Odlučila sam ostati ovdje, zatim isto aplicirati za državljanstvo. Inače, sin mi je po struci geolog, radi u hotelu od pet zvjezdica kao koktel majstor i s napunjenih 20 godina, dakle za mjesec dana postaje supervizor''. 

Što se tiče visine prosječne plaće, ''ako u turizmu i ugostiteljstvu radiš oko 40 sati tjedno minimalac ti je 550 eura, a isplata svaki četvrtak. Svaku nedjelju se po broju radnih sati na sve zaposlenike dijeli tjedni bakšiš što ispadne oko 100 eura. No, medicinske sestre, automehaničari, kuhari imaju tu najviše plaće i kreću im se i 20 eura na sat, pa mogu zaraditi puno više od spomenutih 550 eura'', navodi Karlović.

''Trenutno gledamo da tu kupimo kuću. Kredit možemo dobiti bez problema po isteku jedne godine prijavljenog mjesta boravišta. Naravno, morate imati i redovni posao, a kamata za stambene kredite je 0,89 posto. Obavezno učešće 10 posto'', kaže i zaključuje: ''Sve se može, samo treba raditi''.