“Donji grad još nije spreman za povratak normalnog života, niti za puštanje tramvaja u promet. Ljudi koji su o tome odlučivali vjerojatno nisu obišli donjogradska dvorišta i ne znaju što sve visi s tih krovova”, govori nam je Petar Paradžik, predsjednik Vijeća Gradske četvrti (VGČ) Donji grad, dok ispijamo kavu u sjeni spomenika Augustu Šenoi, književniku koji nam je ostavio dragocjene zapise o onom potresu iz 1880. godine. Naš sugovornik je dobro upućen u stanje u centru – ne samo što vodi svoju gradsku četvrt, nego je i puna tri mjeseca građanima dijelio materijal na igralištu nekadašnje Kulture u Križanićevoj ulici, sada podijeljene na II. i VII. gimnaziju.
O Paradžiku smo već pisali početkom svibnja, a sad smo se našli baš na dan kad je predao ključeve priručnog skladišta na igralištu na kojem inače zarađuje za život kao gimnazijski profesor tjelesnog odgoja.
Predsjednik Vijeća gradske četvrti Donji Grad Petar Paradžik / Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
“Korona nam je u ovom slučaju donekle koristila, jer nisam morao ići na nastavu i potpuno sam se angažirao u pomaganju građanima. Od 18. travnja do danas po cijele dane sam sa svojom ekipom na igralištu dijelio materijal, ukupno nekoliko stotina tona, iako su potrebe bile i puno veće. Popodne sam naručivao materijal, a navečer bih, do sitnih sati, od doma odgovarao na mailove. Znalo ih je biti i po stotinjak dnevno, jer sam zbog korone zamolio građane da što manje dolaze u naše skladište. Na kraju smo svi postali tako umorni, počneš se gubiti u svim tim informacijama i zahtjevima. Ali isplatilo se”, zadovoljno će Paradžik.
Uz Donji grad, njegova je ekipa s vremenom preuzela i brigu o Trnju, a kad su zatvoreni neki drugi punktovi nosili su materijal i na Trešnjevku, u Maksimir… ukupno u šest ili sedam gradskih četvrti pogođenih potresom.
Punkt u Križanićevoj zasad se neće ugasiti. “Doduše, ne znam koliko ima smisla nastavljali tu akciju. Već dugo nema crijepa i drugog materijala za krov, u zadnje vrijeme smo dijelili glet masu, mrežice i slično, a i interes ljudi je jako pao, jer tko je htio sanirati to je već učinio. Trebalo je odmah nakon potresa ljudima dati hrpu materijala da zakrpaju rupe u svojim zidovima i krovovima. Sad vidim kako kod mnogih taj materijal stoji u dvorištu jer nema dovoljno majstora, a i povisili su cijene pa su mnogima postali preskupi. Drugi je problem što nismo dobili zakon o obnovi Zagreba pa ljudi ne znaju što smiju raditi i kako mogu obnavljati, a jedine korisne informacije dobivaju preko par grupa na fejsu”, napominje Paradžik.
Iako je kao predsjednik vijeća gradske četvrti pokušao u Gradu saznati koliko je materijala ukupno podijeljeno građanima, te preko koga je taj materijal nabavljen i koliko je plaćen, nije u tome uspio. “Govorilo se o donacijama, no ako sam dobro shvatio zapravo je sve to plaćeno iz gradskog proračuna. Nažalost, dosta građana i dalje ne shvaća da je taj materijal kupljen njihovim novcem, nego olako kažu da im ga je Bandić dao”, dodaje naš sugovornik.
Hvali vozače kamiona Zrinjevca i viličara, zaposlenike Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, načelnike I. i V. postaje MUP-a na pruženoj potpori, ali najviše spominje dvojicu kolega koji su mu u tom poslu pomagali – potpredsjednika Vijeća gradske četvrti Donji grad, glumca Vilima Matulu, te vijećnika Roberta Fabera s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta. Obojica tih aktivista su na lokalnim izborima 2017. postali vijećnici na koalicijskoj listi Zagreb je naš! – NL – ORaH – RF – Za grad, preteči današnje koalicije predvođen s Možemo!, a preko koje je Vilim Matula nedavno ušao i u Sabor.
“Dosta smo se namučili, i Faberu i Matuli i meni su se u jednom trenutku ukočila leđa, jer nije baš da inače svaki dan prenosimo građevni materijal”, kaže korpulentni Paradžik, koji se nije libio i osobno dostavljati građevni materijal po kućama, a u što smo se i sami uvjerili.
Žao mu je što njegov SDP ne surađuje više s lijevim blokom.
FOTO: Saša Paparella
“Ta ekipa oko Možemo! postavila je konkretne ciljeve i zahtjeve, a rezultati su se vidjeli na izborima. Kreativni su. Treba slušati glas naroda i ići među ljude. Koliko puta sam proveo neradni dan sastavljajući ujutro stranački štand, onda stojiš za njim i pričaš s ljudima cijeli dan, pa ga navečer rastaviš i odeš doma. Politika nije samoj sebi smisao, a od mnogih građana koji su došli po pomoć čuo sam da će glasati za Možemo! baš zato što ih nisu zaboravili i založili su se za donošenje zakona o obnovi Zagreba. I ja sam očekivao neku konkretniju pomoć politike, i na gradskoj i na nacionalnoj razini, ali evo prošla su već skoro četiri mjeseca, a oni još nisu reagirali na pravi način”, razočarano će Paradžik.
A kako danas izgleda grad?
Pozdravili smo se s našim empatičnim sugovornikom i krenuli u šetnju gradom koji je 22. ožujka 2020. zadesio strašan potres, kako bi vidjeli što je u međuvremenu obnovljeno i kako su prošli ostali junaci našeg feljtona. U proteklih 110 dana, započevši od 31. ožujka, u ukupno 15 nastavaka pisali smo o zagrebačkom potresu. Pisali smo o izgubljenim stanarima kojima koje su svi zaboravili, ali i o ljudima koji su im odmah pohitali upomoć.
O predstavnicima suvlasnika i upraviteljima zgrada koji su se prestali javljati na telefone, kao i o onima koji su danonoćno bili na usluzi. Pisali smo o viđenom poduzetniku, čovjeku s mafijaškim backgroundom koji bestidno obilazi bakice u centru i nudi im nude crkavicu za njihove kvadrate, uvjeravajući vlasnike da im nitko neće pomoći, jer ih je eto i država zaboravila. O njegovom prijatelju gradonačelniku Milanu Bandiću koji bezobrazno napada Zagrepčane jer nisu dovoljno ulagali u svoje nekretnine, da bi se poslije ispostavilo kako niti grad nije mario za stotine zgrada u svom vlasništvu, niti ih je dao osigurati. O krivnji gradskih vlasti koje, zbog nemara i dodvoravanja biračima, nisu spriječile one silne nelegalne radnje po zgradama, uključujući i micanje nosivih zidova, a bez kojih bi šteta u potresu bila puno manja.
Tih smo dana pili kave u pekarama, jer kafići nisu radili. U danima bezakonja parkirali smo gdje god smo htjeli, nasred Zrinjevca i Britanca, jer se nije znalo hoće li neki novi udar zatrpati aute parkirane pokraj zgrada.
FOTO: Saša Paparella
Pisali smo i o raslojavanju Zagreba na dio koji je stradao u potresu i onaj koji je dobro prošao, gdje je kod nekih izostala solidarnost s nastradalim “bogatašima iz centra koji sada žele da im država plaća obnovu”, a što je ponekad bilo popraćeno i zluradim komentarima.
Život se s tramvajima nije vratio u centar
Pisali smo o skidanju kupola s vrha zgrada u Ilici i Jurišićevoj i o kišama kojih se stanari toliko boje. O kumicama koje su nestale i ubrzo se vratile na Dolac, i o tome kako smo mislili da će nakon što se vrate one i tramvaji Zagreb opet postati onaj stari, ali to se nije dogodilo i život se nije vratio u centar. Taman kad su se ti preduvjeti ispunili započela je sezona godišnjih odmora, pa je grad i dalje ostao pust.
FOTO: Saša Paparella
U prvom nastavku, kad smo obilazili centar u kojem tjednima nije bilo ljudi, bavili smo se vranama, koje su iskoristile ljudsku nesreću i na neko vrijeme zagospodarile središtem Zagreba.
Strašno je tih dana izgledao gluhi Trg bana Jelačića bez ijednog prolaznika. Dojam ratnog stanja pojačavala je vojska koja je čistila šutu, pomognuta Romima koji su svojim trošnim kombijima također čistili grad. Tada su svi dan u opustjelom centru bili isti u pusti, bez ljudi i događanja, s hrpama cigle po ulicama.
A onda smo u drugom nastavku ipak uspjeli naći nešto pozitivno – alpiniste, koji su dragovoljno sa zagrebačkih krovova skidali oštećene dimnjake. Kako su tada objasnili, to su radili besplatno “kako bi onemogućili bandićevsku mafiju u tome da ljudima naplaćuje po 10.000 kuna za rušenje dimnjaka” i sprječavaju gentrifikaciju centra, odnosno iseljavanje onih koji nemaju novca za popravak. “Dosad smo možda i tri milijuna kuna izbili mafiji iz džepa”, zadovoljno su tada zaključili alpinisti.
Svima smo dali priliku, pa i vlasnicima tih dizalica.
Treći nastavak posvetili smo Admiru Suljiću iz bosanskog Bužima, koji je skidao dimnjake s krovova trg nazvanog po njegovom zemljaku, Josipu Jelačića Bužimskom. Suljić je uhvatio svoju priliku, unajmio dizalice s kranom od 60 metara i skidao velike dimnjake iz dvorišta u koje obična dizalica ne može ući. Tih je dana Zagreb bio prepun dizalica, zbog kojih su mnoge ulice bile privremeno zatvorene.
Ipak, još nisu svi dimnjaci skinuti. Nakon susreta s Petrom Paradžikom, otišli smo na Dolac popiti gemišt sa Zlatkom Šatvarom, o čijim smo problemima pisali u travnju. Šatvar, javnosti je poznat i kao borac za spas tvrtke Elektropromet od predatora, živi na Opatovini, u kući Fuchs, jedinoj u susjedstvu u kojoj nije otvoren kafić i probijen ulaz s ulice, već se u nju može ući samo preko slikovitog dvorišta, punog cvijeća i zelenila. Dugogodišnje propadanje tog spomenik kulture ubrzano je potresom koji je oštetio krov i dimnjake, a jedan od njih i dalje prijeti prolaznicima.
FOTO: Saša Paparella
“U međuvremenu su statičari malo bolje pogledali našu kuću i ipak su nam umjesto zelene naljepnice dali onu žutu. Po štengama nam curi voda. Na tavanu nam je greda pukla i krovište se uleglo. Treba nam jaka dizalica da podigne i fiksira tu gredu, ali mi tih novaca nemamo, a konzervatori nam godinama uvjetuju te skupe načine obnove, ali ne daju novce za popravak. Država sad nudi 12.000 kuna, ali kaj mogu s tim? Iako je naša kuća spomenik kulture nulte kategorije još uvijek nas nitko nije obišao i sad čekamo zakon o obnovi, da nam netko kaže što dalje”, kaže očajni Šatvar dok nam pokazuje raspukline i mrlje od vlage na stubištu.
FOTO: Saša Paparella
U njegovom neposrednom susjedstvu svratili smo u antikvarijat Srce lubenice, o kojem smo također pisali, a ovih dana napušta opustjelu Opatovinu.
Nakon Šatvara, potražili smo i umirovljenog odvjetnika Radovana Pavelića, koji je svoj životni vijek proveo u SAD-u, a sada mu je potres pokvario plan o mirnim danima u lijepom stanu u Teslinoj ulici, s pogledom na Zrinjevac.
“Zagreb je pao – raslojili su nas na potresene i nepotresene”, bio je naslov teksta koji smo mu posvetili krajem svibnja. Pavelić se spremno odazvao našoj molbi da nam ispriča što mu se u međuvremenu događalo.
“Uz ogromni broj naknadnih potresa, sad zgradu svakodnevno dodatno tresu prolasci tramvaja. Mi smo prije nego što je promet nedavno uspostavljen obavijestili ZET i Grad oko opasnosti da komadi sa zgrade i zgrada mogu pasti ili skliznuti na Teslinu ulicu i Zrinjevac, ali iz ZET-a nam je stigao dopis da je sve sigurno. Iako zgrada ima policu osiguranja s ozbiljnim pokrićem šteta od potresa, naš osiguravatelj HOK još uvijek nije likvidirao niti kunu štete, što je onemogućilo poduzimanje čak i onih dozvoljenih dodatnih hitnih potrebnih sanacijskih radova”, rekao nam je Pavelić.
FOTO: Saša Paparella
Stanari pregovaraju s Arheološkim muzejom oko šteta koje im je zgrada Muzeja uzrokovala, a koje će u jednoj manjoj mjeri biti nadoknađene.
“Limitirani smo financijski a i nedavnim naputkom Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture koja nam bez njihova odobrenja dozvoljava samo minorne sanacije. U našoj zgradi, gdje su oštećenja dimnjaka i krova ozbiljna, savjetovano je da prije popravka izradimo projekt obnove, iako još nismo u mogućnosti niti popraviti naših desetak srušenih dimnjaka. Trebam spomenuti i da je Croatia osiguranje, koje osigurava nekoliko stanova i prostora u zgradi protiv potresa, barem u jednom slučaju zauzelo stav da štete od curenja nisu predmet osiguranja jer su se pokazali u razdoblju kasnije od 72 sata nakon potresa, iako su nedvojbeno neposredni rezultat tog potresa. Smatram da bi regulator osiguranja u RH trebao aktivnije štititi osiguranike od ovakvih odugovlačenja ili izvlačenja od odgovornosti. Tu su i neki drugi problemi, kao što je jako limitirana isplata likvidacija šteta od osiguravatelja pri obnovi stanova i zgrada koje su imali skupe police za slučaj potresa”, dodaje umirovljeni američki odvjetnik.
Ipak, ima i dobrih vijesti. “Grad se pokrenuo. Prije par dana dobili smo dopis od ureda za upravljanje gradskom imovinom da se u svojstvu suvlasnika odnosno upravitelja priklanja odluci svih suvlasnika za izbor SB projektiranja za pripremu izrade snimke zatečenog stanja, projekt obnove i poboljšanja konstrukcije. Izrada snimke je već u tijeku”, zaključio je Pavelić.
Tjedan dana nakon Pavelića, krajem svibnja objavili smo čitani nastavak feljtona o zgradi u obližnjoj Preradovićevoj ulici, gdje su se dvije skupine stanara sukobile oko načina obnove. Jedna skupina optužila je predstavnika suvlasnika, potomka obitelji Šare koja je nekoć bila vlasnikom cijele kuće, da samovoljno kreće u obnovu vrijednu 1,7 milijuna kuna, a taj će iznos kroz pričuvu i oni morati vraćati.
I dok je Šare, čija obitelj drži oko 37 posto vlasništva, tvrdio da je “socijala dobila te stanove za sitnu lovu i ne želi plaćati za njihovo održavanje”, druga strana ga je nazivala Glembayem.
Kakve su novosti u toj zgradi?
“Ukratko, radovi na sanaciji zabatnih zidova su počeli i nastavljaju se, no predstavnik stanara i GSKG nas uopće ne informiraju o njihovu tijeku. Nemamo nikakav pristup informacijama unatoč najavljenim sastancima jer se oni ne održavaju, a zahtjevi za sanaciju zajedničkih dijelova zgrade se ignoriraju. Sve skupa je prilično nadrealno, ali tako to ide kad se suvlasnici zgrade tretiraju kao bankomat a naši sasvim argumentirani prigovori potpuno se ignoriraju. GSKG to zna, ali se ponašaju kao da ih nije briga. Još nismo dobili statički elaborat zgrade, u mom stanu od potresa nije bio niti jedan statičar. Cijeloj situaciji doprinosi i neshvatljivo čudna nezainteresiranost pojedinih suvlasnika. Možda se trgnu kad im se pričuva uvišestruči”, rekao nam je Marko Godeč, jedan od suvlasnika nezadovoljnih načinom obnove.
Puno je priče bilo i oko mijenjanja naljepnica s oznakom stupnja oštećenosti pojedine zgrada. Motivi su bili razni – neki su pokušavali žute pretvoriti u crvene vjerujući kako će im država onda platiti obnovu, a drugi su radili obrnuto, jer nisu htjeli napustiti kuću u kojoj žive. Zato smo prije dva tjedna pisalo tome kako zgrada HZJZ-a još nema naljepnicu, kao niti okolne zgrade, pa tako i zgrada na adresi Rockefellerova 2. Iz te je zgrade, čiji su vlasnici HZJZ i Imunološki zavod, moralo iseliti troje njenih stanara koji sada traže financijsku pomoć Ministarstva državne imovine za financiranje najma na nekoj drugoj adresi.
Kad smo se nekidan raspitali kako je priča završila, u HZJZ nam je rečeno da su stupili u kontakt s jednim od stanara. “Hoće li oni dobiti na korištenje stanove od Grada Zagreba, nije nam poznato, odnosno nije nam poznat ishod postupaka koje su s tim u vezi navodno poduzeli”, rečeno nam je.
Dobili smo komentar stanara Ive Babića. “Nakon objave članka situacija je ostala u statusu quo. Nitko iz HZJZ a nam se nije javio. Susjeda Sobota će idući tjedan pokušati preko pravne službe dogovoriti neki termin za sastanak. Još uvijek nismo dobili ni odgovor od strane Ministarstva državne imovine, s obzirom na zahtjeve koje smo predali vezano za financiranje najma. Naime, od predaje zahtjeva prošlo je već 25 dana, zvali smo telefonski broj koji nam je dan prilikom predaje, no na isti se nitko ne javlja već danima. Planiram tijekom kolovoza poslati molbe gradonačelniku i premijeru osobno, ne bi li se možda nešto uspjelo riješiti jer to nam je očito jedino preostalo”, rekao nam je stanar Babić, koji je zasad smješten u studentskom domu.
Mi smo uspjeli dobiti odgovor Ministarstva državne imovine. “Do danas je zaprimljeno 414 zahtjeva za financiranje najamnine za stambeno zbrinjavanje, te je doneseno 207 rješenja kojima se utvrđuje pravo na financiranje najamnine i 87 rješenja kojima se temeljem sklopljenog ugovora o najmu određuje mjesečna isplata najamnine. Sukladno Odluci Vlade RH o financiranju najamnine za stambeno zbrinjavanje osoba čije su nekretnine stradale u potres, najamnina za zamjenski stan financira se vlasnicima obiteljskih kuća i stanova i zaštićenim najmoprimcima koji su u njima stanovali i imali prijavljeno prebivalište ili boravište u vrijeme nastanka potresa i koje su u preliminarnom pregledu zgrada označene crvenom oznakom. Prema podacima iz aplikacije Grada Zagreba o oznakama oštećenja zgrada, zgrada u Rockefellerovoj 2 označena je žutom naljepnicom, što znači da podnositelji zahtjeva Babić Ivo i Sobota Bara ne ispunjavaju uvjete za stjecanje statusa osobe kojoj će se financirati najamnina. Također, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da oni nisu vlasnici niti zaštićeni najmoprimci stanova u Rockefellerovoj 2, što je jedan od uvjeta za financiranje najamnine”, navodi se u odgovoru koji je dodatno uznemirio stanare, uvjerene da su ugovori o korištenju stanova koje su dostavili ministarstvu dovoljan pravni osnov.
Pojavljuju se i tvrtke koje nude obnovu zgrade i stanova ili ugradnju lifta u zamjenu za tavanske prostore
Lutajući gradom, našli smo mnoge zanimljive, pa i bizarne priče. Recimo o gospođi koji je cijeli život svoju obitelj podsjećala da je Zagreb na trusnom području i da se pripremala na potres. “Sad je napokon mirna, dočekala je taj potres i sada se više ničega ne boji”, zadovoljno kažu članovi njene obitelji.
Zagrebački potres je otvorio niz pitanja i problema, no možda će ubrzati rješavanja nekih od njih. Tako tu nevolju neki vide priliku da se centar Zagreba napravi jednim boljim mjestom za život. S više strana dolaze ideje o uređenju zapuštenih unutarnjih blokova, koja bi se dalo puno bolje upotrijebiti, a neka od njih i međusobno pospajati. Ušli smo tako u jedno ogromno, zeleno dvorište u Preradovićevoj, čiji je travnjak u potpunoj opreci sa sumornom slikom koju ostavlja fasada zgrade iza koje se nalaze.
Pojavljuju se i tvrtke koje nude obnovu zgrade i stanova ili ugradnju lifta u zamjenu za tavanske prostore.
U centru smo naišli i na stanare koji, dok čekaju financijsku pomoć grada, razmišljaju kako ZET-u naplatiti ankeriranje žica naponske mreže na zgrade duž trase tramvajske pruge, sve dok ih netko nije upozorio da će, budu li tvrdoglavi, ZET uz prugu postaviti niz stupova i znatno suziti pločnike.
Kroz potres smo se zbližili i s nekim ljudima koji nisu iz centra, ali tu su se nekim poslom zatekli pa komentiraju ono što su zadnjih mjeseci vidjeli. “Ne kužim kako netko doslovce nema za žarulju, a živi u Radićevoj… Pa neki od tih ljudi ništa oko kuće ne znaju raditi, a majstore ne žele ili ne mogu platiti”, žali mi se jedna poznanik, rođen u Novom Zagrebu.
Istina je da netko iz centra možda nema iskustvo onoga tko je sam nalijevao betonsku deku svoje kuće, no nakon potresa su mnogi od nas razvili neke nove vještine i naučili što znači serklaž, ankerirati i šprajcati.
Posredno smo razvili i neke kulinarske vještine – kako kumica nije bilo na Dolcu, kod kuće sam počeo sam raditi jogurt i svježi sir. Možda sir nije najbolje uspio, ali jogurt je fantastičan.
Još se ne zna hoće li se po uzoru na Dubrovnik i u Zagrebu osnovati zavod za obnovu grada. Onaj dubrovački je dobro napravio svoj posao, no u međuvremenu su se ljudi iselili iz centra. Navodno ideju o takvom zavodu gura dosadašnja ministrica kulture, i sama Dubrovčanka, ali iz njenog ministarstva nismo uspjeli dobiti odgovor komentar.
Čekajući formiranje nove vlade i donošenje zakona o obnovi Zagreba i okolice, privremeno zaključujemo ovaj serijal. Stiglo je ljeto, sve je stalo, a kad završi počinje jesen s kišama, što izaziva strah onih koji još nisu pokrpali svoje krovove.
Sve stranke prigodno najavljuju zakon o obnovi, od kojeg građani očekuju da će im napokon pomoći. Ne zna se koliko će zgrada biti samo obnovljeno, a koliko njih i ojačano za slučaj mogućeg novog potresa. Tek treba vidjeti koliko će godina obnova trajati i tko će ju platiti, jer su i grad Zagreb i država u financijskim problemima. Nova vlada će imati dovoljno problema s padom gospodarstva zbog koronavirusa, a gradske vlasti su se pokazale nesposobnima i da naprave vrećicu za biootpad koja se neće sama od sebe raspasti, a kamoli da obnove grad. Tako će znatni dio troška sigurno pasti na građane, od kojih neki već sad plaćaju po 1400 kuna mjesečne pričuve.
Gledajući srušene dimnjake radim zadnji đir po Ilici, po kojoj umjesto zabatnih zidova i dalje zijevaju rupe, ponekad pokrivene ceradama, ali nekad i bez njih. Dok čekam kredit za obnovu kuće, idem se odmoriti od potresa, urušenih krovova i dimnjaka, što dalje od epicentra zagrebačkog potresa. Zgrada Glavnog kolodvora je oštećena, pa nagibni vlak za Split privremeno polazi s petog perona, s kojeg inače kreće lokalni cug za Zagorje. S maskom na licu, ličkom prugom brzo odmičem iz grada. Među putnicima koji su u vlak ušli u Karlovcu ili Gospiću napokon mogu prisluškivati razgovore u kojima se ne spominju cigle, mort, Bandić, letve, zli susjedi, nesposobni upravitelji, daske, dimnjačari, biber-crijep, pričuva, skupi majstori, štafle i sjemenjaci. Uz opuštajuće priče o koronavirusu, propasti turističke sezone i gospodarskom slomu polako tonem u san.
FOTO: Saša Paparella
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu