Problem nelikvidnosti i financijske nediscipline u ispunjavanju obveza važni su čimbenici  ranjivosti gospodarstva koji uredne poduzetnike u nas još od kraja 90-tih prošlog stoljeća sili da prate rizik likvidnosti i kod svojih poslovnih partnera te traže jaka sredstva osiguranja naplate. Na slojevitost te problematike ukazuje i (izvan)sudska naplata potraživanja, pa tako i stanje koje bilježe trgovački sudovi u pogledu priljeva parničnih predmeta koji nastaju iz propalog ovršnog postupka.

Dakle, kad dužnici osporavaju račune, a brojke sugeriraju da to čine jako često. Riječ je o ovrhama na temelju vjerodostojne isprave putem javnobilježničkih rješenja koja imaju snagu ovršne isprave za nesporne fakture. Neosigurani vjerovnici inače ih notarima podnose na naplatu od 2005. kada je taj dio ovršnog posla radi rasterećenja sudova i ubrzanja naplate prešao u nadležnost javnih bilježnika. No, za vjerovnike sustav funkcionira samo kad poslovni partner, odnosno dužnik, račun ne osporava. U slučaju kad ga ne priznaje, a od tri dužnika to čine dva, pri čemu za potrebe te situacije mnogi navodno račune ni ne knjiže, ovrha se zaustavlja kroz prigovor dužnika te kreće parnični postupak za sporno potraživanje. Tranzicija s ovrhe na parnicu masovnim isporučivanjem računa kao sporne stavke sudu da ga rješava u svojim nedovoljno učinkovitim procedurama i danas je značajka velikog broja slučajeva. 

Zagrebački Trgovački sud, koji je najveći u zemlji u toj grani sudovanja, a time je i reprezentativan, od 2014. u rad je dobio ukupno 21.405 predmeta formiranih na navedeni način, s tim da ih je riješio i znatno više. Od 2014. do 30. lipnja ove godine udio takvih parnica u ukupnom broju parničnih predmeta kretao se između 61 i 67 posto, pokazuju podaci koje smo dobili od glasnogovornice Trgovačkog suda u Zagrebu Tine Šimović. U upisniku se oni vode pod oznakom Povr, a podaci za prvo polugodište 2017. pokazuju da je i kod novih predmeta udio i dalje visokih 61%, odnosno kod riješenih oko 65 posto. Iz tog kuta gledano, pravosudna statistika više daje za pravo kritičarima koji dvoje koliko je to u praksi učinkovito sredstvo naplate vjerovnika te smatraju da bi se kroz podizanje učinkovitosti sudstva moglo stati na kraj raširenoj praksi u kojoj s ovim modelom manipuliraju dužnici. Naime, problem za vjerovnika nastaje kad dužnik aktivira zakonsku mogućnost pokretanja parničnog postupka, a mnogi to i čine, primjerice, ako zbog krhkog financijskog stanja svog vjerovnika procijene da on neće imati snage dočekati pravomoćnu presudu.

Koliko je takvih slučajeva nemoguće je precizirati jer pravosudna analitika, da bi dala točan odgovor, morala bi znati koji su vjerovnici u očekivanju presude propali, dok su njihovi dužnici ti koji su preživjeli. Unatoč tome, indikativno je što je 2/3 parnica pokrenuto na opisani način jer ukazuje na povećani stupanj rizika za vjerovnike. Ta struktura, prema mnogima, signalizira da je izgledno da se udomaćila ta loša praksa iskorištavanja postojećeg rješenja od strane dužnika za blokadu naplate vjerovnika. U najmanju ruku, to se nikako ne može isključiti. Javno dostupni podaci, pak, ne daju posve jasnu sliku u tom pogledu.   U sklopu slike o nelikvidnosti dio evidentira Financijska agencija temeljem informacija na mjesečnoj razini o broju i iznosu blokiranih računa poslovnih subjekata.

S druge strane, ni podaci iz Ministarstva financija nisu dostatni za konkretinja razjašnjenja. Tako podatak o oko 37 milijardi kuna nenaplaćenih faktura za tražbine dospjele do kraja prvog kvartala, koje nisu naplaćene do 20. travnja (obrazac OPZ-STAT-1 koji kvartalno zaprima Porezna uprava), govori tek koliko problem velik. Usto, prema Fini je iznos blokade za to razdoblje bitno niži – primjerice, podaci za travanj govore o iznosu blokada poslovnih subjekata od 16,7 milijardi kuna, uz prisutan trend smanjivanja, a to otvara pitanje što je razlog razlike od oko 20 mlrd. kuna kod ovih evidencija.  Barem dio objašnjenja vjerojatno je u (ne)pokretanju radnji za naplatu potraživanja kroz mehanizam ovrhe na novčanim sredstvima npr. stavljanjem u redoslijed naplate zadužnica.

Jer, kod tog se obrasca radi o potraživanjima koja su dospjela i nisu naplaćena, ali ne mora nužno značiti da su i pokrenute radnje za naplatu. Tako se pokazuje na prvi pogled i kao kontradikcija da rizik od blokada zapravo nije u porastu, iako poduzetnicima više nije moguće poslovati ako nemaju za isplatu tri plaće te im je račun u blokadi 120 dana. Kao nove mjere za jačanje financijske discipline u plaćanju obveza utoliko preostaje riješiti 'uteg' u vidu problematične situacije u kojoj dužnik nema blokiran račun, a njegov vjerovnik nema ovršnu ispravu.  Stvari postaju vrlo složene jer put od ovrhe preko parnice do naplate podrazumijeva ulazak u sferu još nedovoljno učinkovitog sudskog sustava, zbog čega mnogi dužnici i koriste priliku da na dugi niz godina testiraju priliku hoće li njegov vjerovnik preživjeti.

Po toj logici, ako se vidi da je vjerovnik na rubu, dio dužnika kalkulira da se isplati voditi parnicu koja dugo traje, dok u situaciji bez ovršne isprave s dužnikom koji nije blokiran vjerovnik teško može ostvariti naplatu jer se i on mora osloniti na sudski sustav.  S druge strane, dužnik vrlo lako uvodi vjerovnika u parnicu (tu činjenicu Fina ne prati jer je riječ o parnicama koje dolaze od notara po prigovoru na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) kod koje je posebno velika kočnica višegodišnje čekanje da žalbe na višem sudu dođu na red.

U novije vrijeme sve je učestalija praksa da vjerovnici od sudova traže izdavanje garancija naplate kroz prethodne mjere, a pretežito uspijevaju je i dobiti. Jedini učinkoviti zakonski mehanizam protiv zlouporabe rješenja bilježnika, prema mišljenju odvjetnika Miće Ljubenka, upravo je primjena čl. 501.a ZPP (osobito u vezi sa 221.b ZPP). Međutim, on upozorava i da to vrijedi samo za pravne osobe i knjižene račune, po sadašnjem zakonu. "Riječ je o prethodnoj mjeri i izdvajanju sredstava na početku postupka. Dakle, većina nema tu 'zaštitu' i time je sudska zaštita samo formalne naravi, a u konačnici ponekad i štetna vjerovnicima koji dodatno troše bez rezultata i uspjeha", kaže Ljubenko. U određenim situacijama, dodaje, to može biti i prejako sredstvo za vjerovnika jer dovodi u pitanje prava dužnika te autonomiju suda u daljnjem postupku.