Gotovo 14 godina prošlo je od privatizacije tvrtke Mali maj u Poreču no, do danas na njegovoj atraktivnoj priobalnoj lokaciji nije niknuo najavljivani turistički kompleks, u koji je investitor, prema kupoprodajnom ugovoru iz 2003. trebao uložiti 309 milijuna kuna.

Još je to samo zaraslo gradilište na kojem strši nedovršena zgrada odmarališta "Servo Mihalj", koju se pred rat ilegalno počelo graditi i koju je u startu kupac trebao ukloniti, ali su prošli mjesec umjesto raskidanja ugovora, država i grad Poreč, koji su bili vlasnici i prodali svoje 50-postotne udjele, odlučili investitoru produljiti rok za ispunjenje obveza za još pet godina. Riječ je, inače, o trećem takvom aneksu kojim su grad i država kupcu Malog maja strpljivo izašli u susret, a kupac je bila tvrtka Hypo Alpe-Adria Consulting, koju je kasnije naslijedila Alleghany Financials (AF), čiji su vlasnici bivši vlasnik EPH-a Ninoslav Pavić te Stjepan Orešković i Damir Farkaš.

Slučaj Mali maj malo je poznat široj javnosti, a riječ je o tvrtki koju su potkraj '90-tih osnovali Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) i Grad Poreč, koja u osnovi nije imala poslovnih aktivnosti, nego samo 16.000 četvornih metara zemljišta na kojemu se nalazi spomenuta nedovršena zgrada. Država i Grad Poreč Mali maj prodali su na javnom natječaju za 14 milijuna kuna, dva milijuna više od oglašene početne cijene, a kupac se obvezao nakon rušenja objekta uložiti 309 milijuna kuna u gradnju novog kompleksa u kojemu bi otvorio najmanje 80 novih radnih mjesta. Zastoj je, prema lokalnim informacijama, nastupio zbog različitih interesa ulagača i regionalne politike oko sadržaja gradnje, a kompromis je postignut dogovorom da se umjesto klasičnih apartmana grade hotelski i stambeni sadržaji, zbog čega je bilo potrebno mijenjati prostorni plan i detaljni plan uređenja.

Iz Ministarstva državne imovine Gorana Marića, koji trenutno predsjedava Upravnim vijećem Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP), pravnog sljednika HFP-a, dobili smo kratki odgovor kako je AF-u odobreno produljenje rokova jer ih "zbog složenosti rješavanja imovinsko-pravnih odnosa s Gradom Porečom nije bio u mogućnosti ispuniti". Druga pojašnjenja i detalje ovog slučaja ne otkrivaju, pozivajući se na "preuzetu obvezu čuvanja poslovne tajne". Među ostalim, zanimljivo je da se od ulagača traži da investira do 31. prosinca 2022. preostali iznos ulaganja od – 205 milijuna kuna. U što je to AF dosad ulagao, nije jasno, a na upit Poslovnog dnevnika to ne precizira ni predsjednik Uprave i suvlasnik AF-a Damir Farkaš. Navodi samo da je nakon isplate kupoprodajne cijene AF investirao 104 milijuna kuna.

"Dosad je izmijenjen i izglasan novi detaljni plan uređenja za Grad Poreč, djelomično su već riješeni složeni imovinsko-pravni odnosi koji su pretpostavka za realizaciju projekta, izvršene su potrebne predradnje i ishođena dokumentacija za rušenje starog odmarališta, te je poduzet niz drugih radnji i aktivnosti koje prate realizaciju tako složenog projekta", kaže Farkaš i nastavlja kako je plan u budućem razvoju projekta s Gradom do kraja riješiti sve imovinsko-pravne odnose koji su pretpostavka za ishođenje potrebne građevinske dokumentacije, te u cijelosti ukloniti stare objekte koji se nalaze na nekretnini i pripremiti ju za realizaciju projekta, ishoditi građevinsku dokumentaciju i započeti izgradnju planiranih objekata, te osigurati adekvatno i kontinuirano financijsko praćenje planiranih radnji. Prema informacijama službeno dostupnima iz Grada Poreča saznaje se da AF treba državi i gradu dostaviti ishođenu građevinsku dozvolu najkasnije do kraja rujna iduće godine.

Ulaganja bi, pak, trebala startati tek u 2018., u kojoj se predviđa da iznose do 9,8 milijuna kuna, a vrhunac će se sa 68 milijuna doseći u 2021. Kao osiguranje da će se novi dogovor realizirati, država je uvjetovala da AF preda korporativno jamstvo na iznos od 20,5 milijuna kuna i pet mjenica, po jednu za svaku godinu, na iznos od 10 posto ugovorenih obveza. Slučaj Mali maj, inače, nije i jedini nezavršeni proces koji iskače iz privatizacijskog naftalina; još ih se, prema dostupnim informacijama, vodi i nadzire više od deset. Iz državne administracije koja je radila i na ovom slučaju čuje se kako privatizacijske ugovore nije jednostavno raskinuti i vratiti prodanu imovinu u državni portfelj.

U pravilu su, kažu, takvi ugovori sklapani s namjerom da se zaštiti i kupce koji preuzimaju tvrtke s brojnim neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, kojima se država također obvezala pomoći im da se ta pitanja brzo rješavaju kako bi mogli poslovati i ulagati. Prema dosadašnjoj regulativi, raskid privatizacijskog ugovora značio bi povratak na staro, pri čemu bi država morala vratiti kupcu kupoprodajnu cijenu, ali i ulaganja koja je proveo nakon preuzimanja tvrtke. U slučaju Malog maja, primjerice, uz 14 milijuna kuna plaćenih za udjele, država bi kupcu vratila još 104 milijuna ulaganja. Ako bi se slučaj rješavao ili vrijednost ulaganja utvrđivalo pred sudom, to bi opet značilo troškove, neizvjesnost i čekanje. Zbog toga se, kažu upućeni, i pribjegava produljenjima ugovora.