Dok im golem novac doslovce leži ispred nogu, vladajući u Banskim dvorima tjednima glavinjaju s odlukom hoće-neće opet podignuti ionako previsoku ljestvicu za PDV, pomaknuti naviše međustopu, uvesti porez na nekretnine, odnosno porezno opteretiti kupnju prvog stana. U traženju modela kojim bi zakrpali sve prazniju državnu blagajnu konačno su objavili i službeno očekivanje da monetizacija 1024 km autocesta vrijedi 22,5 milijarda kuna. U tom financijskom hazardu nastupaju kao da preko očiju nose povez, pa ne vide da bi prodajom poljoprivrednog zemljišta iz državnog portfelja dvostruko profitirali. S jedne strane u državni bi proračun, ovisno naravno o broju hektara i cijeni, uprihodili između 2,45 i 4,14 milijardi eura. To bi izmamilo osmijeh ne samo na licu ministra Slavka Linića, već bismo istodobno imali zadovoljne poljoprivrednike koji bi mogli planirati dugoročno održiv razvoj svojih gospodarstava.

Prema podacima koje je polovicom prošle godine iznio ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina, najavljujući veliku zemljišnu reformu, u portfelju države je 890.241 hektar, od kojih je programima raspolaganja, odnosno davanja u zakup, obuhvaćeno 552.071 ha. Ministar je, međutim, zaboravio da je u mandatima njegovih prethodnika, Božidara Pankretića i Petra Čobankovića, prodano 62.775 hektara državnih oranica. Križaljka koja se složi od spomenutih brojki otkriva da bi, ponudi li se na prodaju preostalih 489.296 hektara iz programa raspolaganja država utržila oko 2,45 milijarda eura, dok bi u onoj drugoj opciji, koja spominje znatno više hektara, zarada proračuna iznosila više od četiri milijarde eura. Kako nam je, naime, potvrdilo više sugovornika od Baranje do zapadnih županija, prosječna cijena po hektaru koja se u ovom razdoblju ostvaruje u trgovanju poljoprivrednim zemljištem nije manja od 5000 eura.

Neisplative zloporabe

Odluka o zabrani prodaje i davanju poljoprivrednog zemljišta u zakup na 50 godina bila je jedna od prvih mjera koju je usvojila Kukuriku koalicija nedugo nakon  ulaska u Banske dvore. Otad nisu uspjeli ni labavim argumentima obrazložiti taj stav, pa se stječe dojam da je riječ o plitkom populizmu kojim se zapravo pokušava dokazati kako se kroz takav model štiti nacionalno bogatstvo. Iako već i pučkoškolci mogu znati da ni domaći Marko, a ni eventualno uvozni Hans kupljene državne oranice ne mogu iseliti preko Sutle, Mure ili Dunava. Uostalom, sofisticiranim zakonima moguće je postaviti uvjete kojima će se osigurati dugoročni održivi razvoj poljoprivrede ma tko postao vlasnik državnih oranica. U Srbiji su tako nedavno arapskom kapitalu prodali 10.000 državnih hektara, a za uzvrat su dobili povoljan kredit od 100 milijuna eura namijenjen za projekte navodnjavanja.

“Tko u Alžiru ne provodi program po kojemu je otkupio državnu zemlju, plaća skupe penale, pa nema zloporaba, neisplative su”, ilustrira voćar Frane Ivković mogući zaštitni mehanizam i upozorava na to da je voćarstvo i vinogradarstvo nemoguće razvijati bez vlasništva nad zemljištem. “Samo je nepoljoprivrednik mogao donijeti odluku da nema prodaje državnih oranica jer zemljište nije nacionalno bogatstvo ako je zaraslo korovom,” ističe. Navodi kako je nedavno uspio dobiti nešto državnih hektara u zakup na pet godina, što je sramna odluka jer, kako razvijati voćarstvo u takvim okolnostima, no nije, dodaje, usamljeni slučaj s tako kratkim rokom zakupa. Od privatnih vlasnika je, kaže, godinama otkupljivao zemljište, ukupno se radi o 350 parcela kako bi formirao voćnjak površine 42 hektara dok uokolo državna zemlja stoji zapuštena. “Jedina ispravna odluka je što prije prodati državne oranice poljoprivrednicima”, zaključuje Ivković i spominje Poljsku, koja već ima čak četiri posto novih farmera, obitelji koje su napustile posao i život u gradovima te uz logistiku države ušle u poljoprivredni biznis.

Stavljeni pred zid

Toni Raič, predsjednik udruge Baby Beef čije članstvo drži više od 80 posto godišnjeg tova junadi, slikovito kaže: “Nabaviti zemlju nije kao otići u trgovinu i kupiti košulju. Nemamo izbora ne dođemo li uskoro do dovoljnoga broja hektara i mi koji se bavimo tovom goveda, ali i proizvođači mlijeka, naći ćemo se pred zidom, dogodit će se još dramatičnije urušavanje proizvodnje”, ocjenjuje Raič. Podsjeća i na pogibelj koja se za hrvatskog seljaka zove Nitratna direktiva, a čija obveza nastupa od 2018. Tko dotad opstane, a ne uspije dobiti dovoljne površine zemljišta s obzirom na broj tovnih ili muznih grla, tada će zasigurno staviti lokot na farmu jer administracija u Bruxellesu ne odstupa od svojih strogih direktiva.

Njegov aktualni ugovor o zakupu 60 državnih hektara prestaje vrijediti 2017. godine, kaže baranjski farmer Viktor Pfeifer i već ima noćne more od pomisli da bi mogao izgubiti tu parcelu. Iako je cijeli život u ratarstvu, čak je i sina nagovorio da diplomira agronomiju i bavi se poljoprivredom na obiteljskom gospodarstvu, s obzirom na kriterije iz gospodarskog programa, ne može biti siguran da će imati pravo prvenstva i uspjeti tih 60 hektara zadržati i nakon 2017. na novih 50 godina zakupa.

“Vlasništvo nad zemljištem nije samo jamstvo dobra gospodarenja već je i uvjet za investiranje, bankari nerado daju kredite ako im se ponudi samo ugovor o zakupu,” nastavlja Pfeifer i ističe: “Ako moram zakup hektara plaćati 2000 kuna, radije ću za njega platiti 5000 eura i znati da je to moje vlasništvo koje mogu ostaviti nasljednicima”. Priča o zakupu zemljišta kod njega, dodaje, ne pije vodu, samo trajno vlasništvo jamči stabilan razvoj poljoprivrede i proizvodnje hrane. Pfeifer, koji živi uz samu mađarsku granicu, ističe koliko naši susjedi cijene poljoprivredu: za jedan hektar vinograda u Pečuhu se, kaže, mogu kupiti dva pristojna obiteljska stana.

Najprihvatljivije

Eventualne primjedbe mjerodavnih državnih institucija da vjerojatno, zbog financijskih neprilika, ne bi bilo kupaca za poljoprivredno zemljište odbacuju redom svi naši sugovornici, ali i neke brojčane činjenice do kojih se lako može doći već i površnom analizom. S obzirom na to da među poljoprivrednicima desetljećima doslovce vlada glad za zemljištem, još je 2010., dok je za prodaju bilo planirano 218.493 hektara državnih oranica, Vlada koju je vodila Jadranka Kosor usvojila limit kojim je odredila da pojedino poljoprivredno gospodarstvo može otkupiti najviše 200 hektara. Neke lokalne samouprave, vodeći se raspoloživim površinama državnog poljoprivrednog zemljišta na svom području, tu su ljestvicu spustile naniže, mahom na 100 hektara.

Prema tome, odluči li Vlada premijera Zorana Milanovića promijeniti svoj zaključak o neprodaji državnoga poljoprivrednog zemljišta, a daleko više argumenata govori u prilog prodaji nego zakupu, i njoj na raspolaganju stoji mogućnost da ograniči broj hektara po gospodarstvu. Ako se na prodaju ponudi 489 tisuća hektara, uz limit 200 ha, ta se površina raspoređuje na 2447 gospodarstava. U slučaju da je moguće na prodaju ponuditi spomenutih 827 tisuća hektara, uz ograničenje na 200 ha, broj potencijalnih kupaca raste na 4137 gospodarstva. Unatoč traktorskim prosvjedima i brojnim žalopojkama farmera da su financijski sposobni k’o crkveni miševi, kada je posrijedi stjecanje poljoprivrednog zemljišta, tu je tradicija nedvojbeno i dalje jača od svih konkretnih parametara. Selo bi zasigurno izvrnulo sve “čarape” i slične oaze za čuvanje keša i kupnjom konkretno posvjedočilo golem interes za zemljištem.

Prodaja oranica definitivno je obostrano najprihvatljivije rješenje, i farmerima i državi. Poljoprivredna gospodarstva podnijet će žrtvu velika troška jer desetljećima tvrde da zakup nikako ne može biti alternativa vlasništvu. Profit države prodajom oranica, u ovom razdoblju spašavanja integriteta proračuna i kreditnog rejtinga, daleko je značajniji jer prosječna cijena zakupa po hektaru je oko 300 kuna, što godišnje donosi oko 147 milijuna kuna, odnosno 248 milijuna dade li se u zakup 827 tisuća hektara.

Kuriozitet u poljoprivredi

Jedini u EU s državnim vlasništvom

Hrvatska je jedina zemlja među 28 članica Europske unije u kojoj je zadržan institut državnog vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem. Stare članice EU odavno ne pamte pojam državnog zemljišta, a one iz bivšeg socijalističkog bloka već u prvom valu demokratizacije riješile su taj problem. I u Sloveniji su svojedobno ocijenili da su moguće veće malverzacije ostane li država vlasnik oranica te su svojim poljoprivrednicima dali mogućnost otkupa. Naši susjedi u pregovaračkim stajalištima s EU nisu dobili ni zabranu prodaje poljoprivrednih hektara strancima, dok je Hrvatska izborila sedam godina odgode, plus tri dodatne godine, ako se pokaže velik interes stranih državljana za kupnju zemljišta.