Korona kriza, po procjenama, prepolovila je prodaju vina u Hrvatskoj zbog ograničenja kretanja ljudi, slabe turističke sezone i udara na Horeca kanal. Vinari zbrajaju milijunske štete, viškovi im dosežu oko 10 milijuna litara, tankovi su puni, a nova berba je pred vratima.

Oči proizvođača sada su uprte u dvije mjere Vlade pomoći tom sektoru kroz krizno destiliranje i skladištenje prošlogodišnjih zaliha, za koje je namijenjeno 50-ak milijuna kuna iz tekuće vinske omotnice.

Službeni rezultati natječaja Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju trebali bi potvrditi informacije iz vinskog biznisa o popriličnom odazivu proizvođača koje će stabilizirati tržište, kaže naš sugovornik Josip Pavić, predsjednik Udruženja vinara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, mjesto na koje je ga je struka izabrala s pozicije šefa Nadzornog odbora Erdutskih vinograda i regionalne vinogradarsko-vinarske organizacije Slavonije i Hrvatskog Podunavlja “Graševina Croatica”.

A izbor pred kojim se se našli vinari, koji godišnje proizvedu oko 73 milijuna litara, nije bio lagan. Primjerice, mali vinari u normalnim okolnostima butelju prodaju po 50-ak kuna (veće vinarije po nešto nižoj cijeni) zbog kaosa korona krize bili su pred izborom prihvatiti, primjerice, 6,5 kuna po litri vina koje je država ponudila za predestiliranje u alkohol ili proliti vino.

Ili, uzeti 3,6 kuna po litri za krizno skladištenje i “kupiti” si tri mjeseca vremena. Alternativa je, s druge strane, brutalno tržišna: trgovački lanci u pregovorima oboružali su se argumentom ogromnih viškova nastojeći spustiti nabavne cijene.

“To je u jednoj mjeri očekivano, no ide se do apsurda. U katalogu jednog trgovačkog lanca 3 litre vina, tzv. “bag-in-box”, prodaje se na akciji po 29,99 kuna. Ako od te cijene oduzmete PDV i trošak ambalaže, cijena litre vina manja je od cijene po kojoj se otkupljuje grožđe.

Grožđe košta euro po kilogramu, a za za proizvesti litru vina potrebne su dva kilograma grožđa, dakle u navedenom primjeru grožđe platite 14 kuna, a iz njega proizvedeno prodajete po sedam”, kaže Pavić. No, percepcija o viškovima je kriva, podcrtava naš sugovornik.

“Dobar dio trgovaca vinarima pristupa s argumentacijom da nema turizma, da su ugostiteljski objekti bili zatvoreni, pad je prisutan u svim granama vezanim za turizam i okupljanja, kalkulirajući da dio proizvedenog vina ne može stajati i otvoreno govore da znaju za viškove.

Ta percepcija je očito pogrešna. S interventnim mjerama Vlade u prvom naletu spriječili smo da 10 milijuna litara preplavi tržište i sruši cijene. Ako nakon nove berbe bude potrebno tražiti novo rješenje, to će se i učiniti, baš kao i svi ostali proizvođači u EU”, kaže Pavić u intervjuu za Poslovni dnevnik u kojem govori o stanju na domaćem i europskom tržištu, pritisku na spuštanje cijena i što se može očekivati od interventnih mjera.

Koliko je korona kriza pogodila domaće proizvođače vina? Jesu li jednako stradali mali proizvođači i oni veliki?

U Hrvatskoj se godišnje proda oko 100 milijuna litara vina, od toga oko 73 milijuna litara proizvedu domaći proizvođači, a oko 25 milijuna litara otpada na uvoz. Ovisno o veličini vinarije, prodaja ide kroz tri kanala; prodaju na pragu, putem maloprodajnih lanaca i kanal opskrbe hotela, restorana i kafića (Horeca). Poduzimanjem mjera za zaštitu zdravlja prodaja putem Horeca kanala praktično je zaustavljena, a pad turističkih dolazaka značajno je smanjio prodaju na pragu uz pad prodaje kroz maloprodajne lance. U tim okolnostima udarac osjećaju svi: i velike vinarije koje, velikim dijelom, prodaju putem maloprodajnih lanaca, kao i manji vinari koji su ponajviše fokusirani na Horeca kanal te prodaju na pragu. Procjenjujemo da će prodaja vina ove godine pasti oko 50 posto.

Je li rješenje izvoz u druge zemlje Europe?

Nažalost nije jer je situacija na tržištu vina slična u cijeloj Europi i sve zemlje suočene su s viškovima. Moram naglasiti da se i u normalnim godinama, bez koronvirusa, ponekad mogu stvoriti viškovi. Vinari nemaju mogućnost u kratkom roku prilagoditi proizvodnju, a dugoročno je ona usklađena s potrošnjom. Pojavljuje se i problem skladištenja, posebno uoči nove berbe. Vino je takav proizvod da se može čuvati godinu do dvije, primjerice, bijela vina troše se godinu za godinom, no crna vina mogu se čuvati nešto duže.

Ako izvoz nije realan, a vinari imaju oko 10 milijuna litara viška, kako stabilizirati tržište?

Kroz krizno destiliranje, krizno skladištenje i tzv. “zelenu” berbu. Država se u suradnji s proizvođačima odlučila na prve dvije za što je iz postojeće vinske omotnice preusmjereno 50-ak milijuna kuna. Kriznim destiliranjem država vinarima plaća 6,5 kuna po litri vina (s udjelom alkohola 11%) da se vino predestilira u alkohol i na taj način ukloni s tržišta, oslobode skladišta subvencionirajući trošak transporta. Vinari za ove mjere mogu prijaviti do najviše 30 posto zaliha iz prošle godine (stanje u vinskom registru zaključno s 31. srpnja 2019.).

Pritom je uvjet da novi proizvod ne smije završiti za prehrambene svrhe, odnosno destilat je namijenjen u industrijske svrhe, poput dezinfekcijskog sredstva. Za krizno skladištenje država daje 3,6 kuna po litri. Tim mjerama ispraznit će se skladišta pred berbu i spriječiti enormno rušenje cijena na tržištu u cilju nastavka proizvodnje i opstanka domaćeg vinskog sektora. “Zelena berba” je smanjenje nove proizvodnje trganjem zelenih grozdova prije berbe pri čemu država vinarima djelomično nadoknađuje štetu, ali je procijenjeno da to nije opcija.

Kakav je odaziv proizvođača na mjere? Koliko je vinarima uopće isplativo, primjerice, destilirati u alkohol po 6,5 kuna, ako se butelja inače prodaje po 50 kuna?

Rezultati natječaja još uvijek nisu objavljeni, no kao predsjednik udruge vinara imam uvid u broj prijava i mogu reći da je odziv veći od planiranog kontigenta. Krizno skladištenje trebalo bi s tržišta ukloniti 2,5 milijuna litara, a destiliranjem još 6,5 milijuna litara, sveukupno do 10 milijuna litara. Mjere moraju biti realizirane do 15. rujna, no u praksi sve mora biti odrađeno prije nove berbe grožđa koja kreće, ovisno o podneblju, već krajem kolovoza. Cijelo vinarstvo je u teškoj situaciji i svi proizvođači su svjesni neizvjesnih okolnosti. S padom prodaje o kojem govorimo, opcija je dobiti 6,5 kuna po litri ili proliti vino, odnosno odlučiti se za skladištenje i pribaviti si tri mjeseca vremena.

No, prosječan građanin koji kupuje vino u trgovini, vjerojatno će se upitati nije li to ionako stvar tržišta? Ako je ponuda veća od potražnje, nije li logično da cijena bude niža?

Ova situacija nije stvar tržišta već korona krize. Računajte da je u Hrvatskoj oko 20.000 hektara pod vinogradima, a trošak proizvodnje grožđa po hektaru oko 30.000 kuna što znači da prihod svih vinara mora biti 600 milijuna kuna da se pokriju troškovi proizvodnje. S očekivanim padom prodaje, vinari su u minusu 300 milijuna kuna. Riječ je o biznisu kojim se u Hrvatskoj bavi 37.913 poljoprivednih gospodarstava, no važnost sektora nije samo u brojkama iz najmanje dva razloga. Prvi, po meni je proizvodnja vina supstrat marljivog, upornog i discipliniranog rada na selu za koji svako društvo ima interesa; a drugi – u EU, ako se izuzmu Alpe i veliki gradovi, najveći dio kontinentalnog turizma je eno-gastro turizam. Sve mjere usmjerene su na održavanje ravnoteže na tržištu i zadržavanje ljudi na ruralnim područjima. Ako to ne napravimo, ništa od ovog nema smisla.