S novim pravobraniteljem za osobe s invaliditetom Darijiom Jurišićem, razgovarali smo o trendovima na tržištu rada, važnosti cjeloživotnog obrazovanja, socijalnoj zaštiti i usluzi osobne asistencije.

Nedavno ste imenovani pravobraniteljem za osobe s invaliditetom. Kako ste prije toga bili dugogodišnji zamjenik pravobraniteljice Anke Slonjšak, olakšava li vam to obavljanje nove dužnosti i kakva su vaša očekivanja, imate li veće neke prioritetne ciljeve?
Odlukom Hrvatskog sabora u ožujku ove godine imenovan sam pravobraniteljem za osobe s invaliditetom nakon što je u rujnu 2023. godine i 15 godina obnašanja dužnosti pravobraniteljice Hrvatski sabor na vlastiti zahtjev razriješio prvu pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak. Doprinos kojeg je gospođa Slonjšak dala oživotvorenju društvenog modela invaliditeta i povećanju vidljivosti osoba s invaliditetom u našem društvu je nemjerljiv, kao što je i značajan njezin doprinos u izgradnji snažne i prepoznatljive institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom kakva je ona dana.

Dužnost zamjenika gospođe Slonjšak obavljao sam gotovo sedam godina, što će svakako utjecati na naš rad u budućnosti. Prije svega želim da nastavimo u istom smjeru zagovaranja prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju i suštinski pridonosimo stvaranju društva jednakih mogućnosti za sve kategorije osoba s invaliditetom na cijelom području Hrvatske, u svim segmentima života i to svih starosnih skupina.

Našom svojevrsnom misijom odredili smo biti poveznica između osoba s invaliditetom, organizacija civilnog društva i institucija koje mogu sustavno rješavati probleme osoba s invaliditetom i njihovih obitelji te doprinositi većoj kvaliteti življenja osoba s invaliditetom koristeći pri tome najnovija saznanja i postignuća u svjetlu najboljih praksi, a kroz suradnju svih tijela koja rade na zaštiti i promicanju ljudskih prava i interesa.

Prošlu 2023. godinu obilježilo je donošenje dugo očekivanih zakona od izuzetne važnosti za osobe s invaliditetom koji će doprinijeti njihovom većem uključivanju u život zajednice i ostvarivanju neovisnog življenja. Pri tome mislim na Zakonu o osobnoj asistenciji, Zakonu o inkluzivnom dodatku i Zakonu o povlasticama u prometu.

Kako biste ocijenili poziciju osoba s invaliditetom na tržištu rada? Prema statistici, posljednjih nekoliko godina prisutan je pozitivan trend zapošljavanja, koji je malo pandemija zaustavila, ali se u prošloj godini opet nastavio?
Gledajući kretanje zaposlenosti i nezaposlenosti vidljiv je rast broja zaposlenih osoba s invaliditetom u posljednje tri godine. Tijekom 2023. godine iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposleno je 3645 osoba s invaliditetom što je povećanje od 18,9 posto u odnosu na prijašnju godinu. Međutim, osobe s invaliditetom i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada zbog različitih uzroka.

Osim problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od glavnih razloga svakako čine predrasude prema radnom potencijalu osoba s invaliditetom i nažalost još uvijek zastupljeno mišljenje da invaliditet predstavlja zapreku za rad, što znamo da nije. Pritužbe koje zaprimamo ukazuju da su osobe s invaliditetom često diskriminirane u postupcima zapošljavanja, ali i na radnom mjestu.

Jedan od razloga su i prepreke iz okoline s kojima se svakodnevno suočavaju kao što su neprilagođen prijevoz, nepristupačnost radnog mjesta, uskrata razumne prilagodbe i slično. Neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također otežavaju njihov položaj na tržištu rada. Tako na primjer zbog netransparentnosti natječajnih postupaka osobe sumnjaju da im je povrijeđeno pravo na jednako postupanje i teško dokazuju kršenje prava na osnovi invaliditeta u postupcima zapošljavanja.

Aktualni podaci pokazuju da osobe s invaliditetom, kao i osobe u općoj populaciji, s duljim ostankom u nezaposlenosti, posebno više od dvije godine, teže dolaze do posla te time dolazi i do gubitka prethodno usvojenih znanja i vještina stečenih tijekom školovanja ili rada, što posljedično dovodi do sve veće isključenosti, a time i otežanog ponovnog pristupa tržištu rada.

Velik postotak osoba s invaliditetom koje su dugotrajno nezaposlene ili imaju faktore otežanog zapošljavanja sve se više udaljavaju od tržišta rada i zahtijevaju pojačanu individualiziranu podršku kako bi se vratili na tržište rada. U tom smislu smatramo ključnim prepoznavanje usluga profesionalne rehabilitacije koje provode centri za profesionalnu rehabilitaciju, a u cilju očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada.

Usluge centara za profesionalnu rehabilitaciju mogu se koristiti radi procjene prikladnosti radnog mjesta ili pronalaženja prikladnijeg mjesta kod istog poslodavca, radi savjetovanja i prijedloga o mogućim prilagodbama radnog mjesta, sredstava za rad ili uvjeta rada, a sve s ciljem da radnik zadrži posao, da poveća svoju radnu učinkovitost.

Što se još po vašem mišljenju može još napraviti kako bi se povećalo zapošljavanje osoba s invaliditetom, kako sa strane države, tako i sa strane poslodavaca?
Iskustvo pandemije pokazalo je da je moguće postići dobre radne učinke primjenom fleksibilnih obrazaca rada, što se pokazalo odgovarajućim i za mnoge osobe s invaliditetom pa smo mišljenja da u budućnosti treba i dalje razvijati takve oblike, a postojeći sustav poticaja pri zapošljavanju nadopunjavati novima.

Nekako primjećujemo da nismo navikli mijenjati ustaljene radne operacije i organizaciju rada, iako za nekoga iz našeg radnog okruženja to može biti pitanje uopće ostanka u svijetu rada, a od radne sredine traži minimalne ustupke. U slučaju da takva rješenja koštaju, osigurani su poticaji za njihovo financiranje i savjeti stručnjaka za profesionalnu rehabilitaciju.

Isto tako vidimo cjeloživotno obrazovanje osoba s invaliditetom, kao i svih drugih sudionika na tržištu rada, kao način omogućavanja povećavanja poslovne kompetencije. Danas se tržište rada i tehnologije mijenjaju i razvijaju brže nego ikada prije što nužno od svih osoba koje žele biti konkurentne u svijetu rada, uključujući naravno i osobe s invaliditetom, podrazumijeva potrebu učenja, educiranja, treninga i usmjeravanja od najranije dobi i tokom cijelog života.

Usluge i programi osposobljavanja tijekom radnog vijeka osobama s invaliditetom omogućavaju stjecanje i održavanje najveće moguće neovisnosti i profesionalnu sposobnost, te punu uključenost i sudjelovanje u svim područjima života. Od ključne je važnosti i u kontekstu načela razumne prilagodbe, kroz programe osposobljavanja i učenja promicati poznavanje i upotrebu novih pomoćnih naprava i suvremenih tehnologija oblikovanih za osobe s invaliditetom, a koje umanjuju ili otklanjanju poteškoće koje proizlaze iz invaliditeta u odnosu na rad.

Poslodavci svakako mogu i trebaju svoje radno okruženje učiniti inkluzivnim za osobe s invaliditetom edukacijom svih zaposlenika, a posebno onog rukovodećeg kadra, kroz radionice i obuku. Osigurati da svi zaposlenici imaju znanje o pravima osoba s invaliditetom i smjernice o tome kako surađivati s osobama s invaliditetom ključan je iskorak za inkluzivnija radna mjesta. I danas je potrebno osvještavati da su inkluzivno okruženje i različitost radnog kolektiva vrijednosti koje pridonose uspješnijem poslovanju.

Najviše obraćanja bivšoj pravobraniteljici odnosila su se na područje socijalne zaštite. Na što su se ona najviše odnosila i je li to područje gdje trenutno ima najviše problema?
Socijalna zaštita i pristup pravima iz socijalne skrbi je područje u kojem godinama zaprimamo najviše pritužbi ili upita osoba s invaliditetom i članova obitelji. To je sustav u kojem OSI ostvaruju značajna novčana prava i usluge čije ostvarivanje utječe na kvalitetu njihova života i podmirivanje osnovnih životnih potreba. Sustav socijalne skrbi do kraja 2024. godine treba provesti oko 150.000 postupaka za priznavanje prava na inkluzivni dodatak, te oko 13.000 postupaka za odobravanje osobnog asistenta, kako je to navedeno u projekcijama i ocjeni stanja za donošenje ova dva zakonska akta.

Najveći broj pritužbi Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom na Hrvatski zavod za socijalni rad odnosi se na dugotrajnost postupaka za ostvarivanje prava, posebno u području vještačenja. U odnosu na ranije godine, u manjoj mjeri uočavamo propuste područnih ureda Zavoda u primjeni propisa i ostvarivanju materijalnih prava.

Kvalitetno, otvoreno i dostupno obrazovanje već se godinama spominju kao veliki problem, a posebna priča su pomoćnici u nastavi i stručni suradnici. Kako je stanje po tom pitanju danas?
Kako u godišnjim izvješćima godinama ističemo, naši nacionalni propisi s područja odgoja i obrazovanja su uglavnom usklađeni s odredbama Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom i daju poprilično kvalitetan okvir za primjereno i kvalitetno obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju.

No, prije svega ovaj okvir nije popraćen dostatnim osiguravanjem stručne podrške pri čemu prije svega mislimo na stručno osposobljavanje učitelja i nastavnika u odnosu na primjereno poučavanje učenika, poštivanje državnih pedagoških standarda koji osiguravaju kvalitetan okvir u smislu broja učenika u razredu, zapošljavanje stručnih suradnika, prilagođenih udžbenika, prilagođene prehrane, prilagođenog prijevoza i sl.

Nedovoljna osposobljenost djelatnika škole svakako je jedan od čimbenika koji uzrokuje postojeće predrasude kako u sustavu tako i u društvu – poprilično je još uvijek prisutan pogled na učenike s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, primarno na njihovu teškoću ili invaliditet te procjenjivanje što je ono što sve oni mogu ili ne mogu u odnosu na to. Činjenica je da teškoće i invaliditet stvaraju određenu zapreku i nejednake uvjete za njih, no nikako na temelju samo toga ne možemo znati kako će netko svladavati postavljene ishode učenja. Postoje istraživanja, postoje iskustva, ali postoje i brojni primjeri da uz primjenu razumne prilagodbe i primjerene podrške često mogu svladavati ishode učenja.

Stoga je naša preporuka uvijek da je za sve učenike pa tako i učenike s teškoćama u razvoju tek uključivanjem u školsku okolinu uz potrebne i do tada poznate individualizirane postupke i razumne prilagodbe potrebno razmatrati koji su odgovarajući uvjeti za njih, a ne apriori ih isključivati i gorljivo zagovarati da ih je na samom početku potrebno uputiti u posebne uvjete obrazovanja.

Osim naravno kada im je potrebna podrška različitih rehabilitacijskih i habilitacijskih postupaka koje redovite škole ne mogu organizirati i pružiti. U tom procesu je svakako bitna podrška roditelja i otvorenost roditelja, odnosno bolje rečeno prihvaćanje potreba njihove djece koja će možda tražiti primjerenije uvjete. Vjerojatno je istina i u tome da o mnogim stvarima još nemamo dovoljno praktičnih znanja, no treba težiti primjerima dobre prakse i uspješnog uključivanja učenika s teškoćama u razvoju.

Istodobno se zamjećuje da dok ukupni broj učenika pada, broj učenika s teškoćama u razvoju je u porastu i to u redovitim uvjetima. Postotak učenika koji se školuju u posebnim uvjetima nije u porastu u odnosu na posljednje dvije godine. Stoga i u odnosu na istaknute predrasude vjerujem da možemo govoriti o pomacima u odnosu na uključivanje učenika s teškoćama u razvoju. Ipak otpori prilikom upisa su i nadalje prisutni na svim razinama obrazovanja.

Isto tako ono što zamjećujemo je i porast broja učenika s autizmom ili poremećajima iz spektra autizma te u odnosu na obraćanja uočavamo da naše školovanje nije njima dovoljno prilagođeno. Vrlo često su otpori prilikom upisa, potom sami učenici često u prvim razredima osnovne škole sve češće razvijaju otpore dolaska u školu te im se odobrava nastava u kući. Ujedno ako pogledamo svi centri za autizam u Republici Hrvatskoj nisu primjereno riješeni u vidu prostornih mogućnosti te smještaja i boravka odraslih što je socijalna usluga, a centri za autizam su odgojno-obrazovne ustanove.

Kada govorimo o podršci pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika, gotovo više od deset godina ukazujemo na potrebu kvalitetnog i suštinskog rješavanja radno-pravnog statusa pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika zbog značaja ove podrške učenicima s teškoćama u razvoju u sustavu obrazovanja, a u cilju izjednačavanja njihovih mogućnosti i osiguravanja ravnopravnog položaja. Upravo su oni bitna i potrebna podrška i uvođenjem tog instituta unatoč svim manama koje kontinuirano ističemo povećan je broj učenika s teškoćama u razvoju koji su uključeni u redoviti sustav obrazovanja i kojima je omogućen obrazovni uspjeh.

Donošenjem Zakona o osobnoj asistenciji u njega su bez javnog savjetovanja i iznenada unesene odredbe koje se odnose na podršku u odgojno-obrazovnom procesu koja se odnosi na potporu pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika. Mišljenja smo da njihov radno-pravni status i ponovno nije kvalitetno i potpuno riješen te da će i nadalje ova bitna podrška zbog toga nailaziti kao i do sada na brojne teškoće u angažiranju osoba koje će raditi taj posao.

U odnosu na kvalitetu s obzirom na omogućavanje stručnog osposobljavanja preko vaučera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i to više od 200 sati, očekuje se stanoviti napredak. No, činjenica nekvalitetno riješenog radno-pravnog statusa – rada na određeno bez pripadajućeg koeficijenta javnog službenika ili namještenika, a kako bi se u tom slučaju na njih odnosile i odredbe pripadajućih kolektivnih ugovora koja uključuju određena materijalna prava, ponovno će suziti krug osoba koje će biti spremne raditi ovaj posao.

Prošle godine po prvi puta u Hrvatskoj je uspostavljen normativni okvir usluge osobne asistencije koja je postala socijalna usluga, a kojom se treba osigurati pomoć osobama s invaliditetom u svakodnevnim aktivnostima. Kako je to zaživjelo u praksi?
Novi Zakon o osobnoj asistenciji po prvi puta je na sustavan način uredio uslugu osobne asistencije, jedne od usluga koje su od krucijalnog značaja za osobe s invaliditetom i njihovo pravo na neovisno življenje.

Zakon je uredio način pružanja usluge, uvjete i postupak za ostvarivanje prava, uvjete za osobnog asistenta, komunikacijskog posrednika i videćeg pratitelja, uvjete za pružatelje usluge, ugovaranje, te postupak procjene potreba korisnikom za uslugom osobne asistencije. Vrlo brzo nakon donošenja Zakona, mogli smo vidjeti kako su doneseni i potrebni pravilnici, nakon čega se pristupilo imenovanju komisija za procjenu potrebe pri nadležnim Hrvatskim zavodima za socijalni rad, licenciranju pružatelja usluge, a određena je i cijena usluge.

Prema našim saznanjima, komunikacijom između sudionika uključenih u postupak ostvarivanja prava na uslugu osobne asistencije (Ministarstvo, Hrvatski zavod za socijalni rad, pružatelji usluge) ovi postupci za ostvarivanje usluge nastoje se rješavati prioritetno, posebno u odnosu na dosadašnje korisnike koji su uslugu ostvarivali putem projekta.

Također, vidimo kako se u hodu nastoje raspraviti sporna pitanja provedbe postupka ili pitanja primjene zakonskih odredbi. Istovremeno se radi na licenciranju pružatelja usluge. Koliko smo upućeni Hrvatski zavod za socijalni rad do sada je zaprimio gotovo 6000 zahtjeva za osobnog asistenta, a više od 3000 osoba prošlo je komisiju za procjenu potreba.

Za sada imamo oko 200 licenciranih pružatelja iz civilnog sektora, dok nadležno Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike najavljuje licenciranje jednakog broja državnih ustanova (domova socijalne skrbi/centara za pomoć u kući). Tek će puni obuhvat ovom uslugom pokazati područja u kojima je prisutan nedostatak licenciranih pružatelja (npr. otoci, sredine bez državnih domova i razvijenog civilnog sektora i sl.).

Nadležno Ministarstvo produžilo je plaćanje i nastavak korištenja usluge svim osobama koje uslugu ostvaruju putem projekta, a koje još nisu dobile potreba nova rješenja, kako niti jedna osoba s invaliditetom do dobivanja rješenja o priznatoj usluzi ne bi ostala bez podrške asistenta. Uočavamo znatnu motivaciju svih ključnih dionika kako bi ova usluga u punom smislu zaživjela, upravo zbog značaja kojeg ima za svaku osobu s invaliditetom koja bez podrške ne može samostalno živjeti.

Izazovi s kojima bismo se mogli suočiti u budućnosti jest i općeniti nedostatak radne snage na tržištu rada. Trenutno je prisutan problem značajnog povećanja postupaka vještačenja, što je razumljivo u odnosu na objektivne okolnosti, ali vidimo da se nastoje pronaći modele za što kvalitetnije rješavanje ovog izazova kroz edukacije djelatnika u sustavu, upute o postupanju radi rješavanja dvojbenih slučajeva, jačanje kapaciteta Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Također je zamjetan nedovoljan broj osobnih asistenata s potrebnim kvalifikacijama i edukaciji za obavljanje ovog posla, odnosno licenciranih pružatelja usluge osposobljavanja osobnih asistenata.

Osobna asistencija doprinosi realizaciji svih prava osoba s invaliditetom koja su definirana Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Osobna asistencija prvenstveno doprinosi osnaživanju, oživotvorenju socijalnog modela pristupa invaliditetu, poticanju neovisnosti i samostalnosti osobe.

Upravo zbog značaja ove usluge i činjenice da je prvi puta sustavno uvedena, nadležno Ministarstvo je još u periodu donošenja Zakona najavilo provedbu evaluacije ove usluge, koju očekujemo nakon godinu dana od početka provođenja. Cilj ove stručne evaluacije bit će uočavanje slabih točaka na strani sustava koji odlučuju o pravu na uslugu i/ili je provodi, ali još značajniji bit će uvid u konkretne životne i osobne pomake i životne ishode za svakog korisnika u smislu njihove veće uključenosti, samostalnosti i neovisnosti.