Premda holding struktura novog Agrokora tek treba zaživjeti, većina promatrača uvjerena je da struktura vlasništva kako je definirana raspodjelom udjela (tzv. depozitarnih potvrda) u novoj krovnoj kompaniji neće potrajati dugo.

To je na neki način svojim nedavnim istupom sugerirao i Maksim Poletaev, savjetnik predsjednika Uprave Sberbanka koji se kao pojedinačno najveći udjelničar iz nekog razloga išao javno pohvaliti ponudama koje mu već pristižu s raznih strana svijeta i koje će, dakako, ozbiljno odvagivati. A kome god je Poletaev istupom želio uputiti poruku, on je očito dodatno  potaknuo raspredanja o mogućim smjerovima vlasničkog preslagivanja, a jedan od njih je i onaj koji su jučer u orbitu pustili slovenski mediji napisima o stvaranju konzorcija hrvatskih kompanija s Adris grupom kao okosnicom.

Ideja domaćeg konzorcija u nas se pojavljivala prilikom svake krupnije priče koja je uključivala i vlasničke križaljke, ali dosad je mahom brzo otpadala. I u slučaju Agrokora ona je prizivana nedugo po aktiviranju zakona o uvođenju izvanredne uprave. A premda nije isključeno da se domaći konzorcij kao tema razmatranja u novije vrijeme ponovno našao na stolu vrhuške moćnijih domaćih kompanija (a moguće i bankarskih pokrovitelja i potencijalnih institucionalnih ulagača), zasad je to ipak zona spekulacija koje je teško i demantirati i potvrditi.

Upravo na tom tragu ješku slovenskih medija komentirali su jučer iz Adrisa, poručujući kratko kako "ne komentiraju glasine".  Slično su, doduše, s nešto više iznenađenosti uvrštavanjem u navodni konzorcij, reagirali i iz grupacije Lukšić koja ovih dana usporedno medijsku pažnju privlači najavama velikih investicijskih planova u svom temeljnom biznisu u Hrvatskoj, turizmu. Usto, dio promatrača sumnjičav je prema konspirativnim savezničkim akcijama Adrisa i Lukšić grupe i s obzirom na njihov konkurentski status u turističkoj djelatnosti.

Kako bilo, ruskoj banci sav je povrat tražbina u udjelima, tj. monetizaciji vlasništva u novom Agrokoru (za razliku od niza drugih financijskih vjerovnika nije sudjelovao u roll up aranžmanu). Stoga je razumljivo da se u razmatranju tajminga i modela prodaje razmatra i opcija razmjerno brze prodaje udjela u krovnoj kompaniji, nasuprot opcijama postepene "komadne prodaje" ili, na primjer, nešto sporijeg puta s konsolidatorskom ulogom i izlaznom strategijom kroz javnu ponudu dionica i izlazak novog Agrokora (s novim imenom) na burzu.

Potonji scenarij u financijskim se krugovima danas smatra najmanje izglednim. Iole konkretnije kombinacije za moguće brže vlasničko preslagivanje u novom Agrokoru zasad su ipak preuranjene i na razini "šušnulo u grmu". Sve to, međutim, ne znači nužno da takav scenarij 'a priori' nije smislen. Ni u pogledu (ne)izvedivosti unaprijed ga ne treba odbaciti, to prije što se u financijskoj zajednici tvrdi da je jedna velika banka iskazala načelnu spremnost da podrži eventualno okupljanje nekolicine ozbiljnih i potentnih domaćih kompanija.

Neki pritom ističu kako sa solidnom budućom zaradom mogu računati upravo konsolidatori. Moguće stvaranje domaćeg konzorcija nerijetko se i danas sagledava kroz optiku kontrole nad poslovnim sustavom kojom bi se najbolje štitili "nacionalni interesi" – kako s obzirom na udjel Agrokorovih sastavnica u prehrambenoj industriji i poljoprivrednoj proizvodnji Hrvatske (u oba slučaja više od trećine) tako i važnosti (regionalnih) prodajnih kanala za ostatak domaće prehrambene industrije.

Mnogi ekonomisti i financijaši reći će kako im se od te optike diže kosa na glavi, ali su jednako tako uvjereni da bi, u slučaju da se konzorcij doista i "dogodi", to bio zdravi privatni kapital s naglašeno ekonomskom logikom. A za zaštitu nacionalnih interesa, kažu, država kroz regulativu ima dovoljno alata.