Za mnoge je prvi javni nastup Damira Zorića nakon što je postao novi glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca bio iznenađenje.

Zorić se otvoreno izjasnio da se on zalaže za neradnu nedjelju. Pitali smo ga stoga je kakve su bile reakcije članica HUP-a, koji se godinama uglavnom protivi ideji uvođenja neradne nedjelje u trgovini.

Jesu li reakcije bile neugodne za vas? Hoće li HUP na kraju imati zajednički stav oko pitanja rada nedjeljom?

Zalažem se za osobni izbor svakog pojedinca i svake tvrtke o ovom i drugim pitanjima. Tako i ja imam pravo na osobni stav. Međutim, stav HUP-a u mjerodavnoj radnoj skupini iznijet će naši članovi iz Udruge trgovine.Konačnu odluku donijet će Vlada čije je, uostalom, to i predizborno obećanje, a odgovarajućim izmjenama zakona treba ga oživotvoriti Hrvatski sabor.

Jasno je da brojni oblici rada nedjeljom postoje i moraju postojati. Pojedine djelatnosti svoju egzistenciju i poslovnu djelatnost prilagođuju upravo onoj skupini u društvu koja nedjeljom ne mora raditi. Međutim, potrebna nam je i opskrba i određeni opseg i vidovi opskrbe radi suvremenog načina života potrebni su nam i nedjeljom. Važno je da svatko ima pravo izbora – i oni koji žele i oni koji ne žele raditi nedjeljom.

Događa nam se ono što je hrvatska osobitost, da se odgađane reforme sada moraju provesti u najgorem mogućem trenutku, usred pandemije, gospodarske krize i sve izraženijeg općeg nezadovoljstva u društvu. Hoće li to pozitivno utjecati na brzinu pregovora i neodgodivost reformi ili će opet donijeti uzmak?

Hrvatska je osobitost da smo prisiljeni pristupati reformama u kriznim vremenima, pandemije i sve izraženijeg općeg nezadovoljstva u društvu. Međutim, reforme su, osobito u nekim sektorima nužnost. Promjene je bolje provoditi u mirnijim vremenima, nego u vremenima gospodarske krize, ali upravo su krize razlog za reforme pa im treba odlučno pristupati i provoditi ih.

U prvoj fazi poslodavci nisu posegnuli za masovnim otpuštanjem. Kakve su naznake za sada?

U početku pandemije tvrtkama su pomogle odluke Vlade o odgodama plaćanja ili provedbe postupaka ovrha. Onima koji su ih uspjeli na vrijeme zatražiti i dobiti, pomogli su i krediti za likvidnost te mjere potpore za očuvanje radnih mjesta. Međutim, poslodavci su i prije dodatnih troškova bili suočeni s padom prihoda, smanjenom potražnjom, a onda i dodatnim troškovima za prilagodbu epidemiološkim mjerama i preporukama, poput kupnje maski, dezinficijensa, osiguravanja dodatnih prostora… Sve je ovo poremetilo normalno poslovanje, zaustavilo rast gospodarske aktivnosti i poguralo nas u gospodarsku krizu i pad BDP-a.

Stoga sve nove epidemiološke mjere, koliko god moraju biti rigorozne, trebaju uvijek imati na umu održanje radne aktivnosti i očuvanje radnih mjesta. Treba učiniti sve prije novog lockdowna, bio on pojedinačni ili opći.

Kakva su iskustva u proteklim mjesecima zbog odsutnosti radnika koji su imali virus ili bili u samoizolaciji? Jesu li korištena klasična bolovanja i tko snosi te troškove?

Naknada plaće osiguranicima u samoizolaciji isplaćuje se na teret sredstava HZZO-a. Drukčije je kada se nekome dijagnosticira koronavirus. U tom slučaju, odabrani liječnik utvrđuje privremenu nesposobnost za rad, kako je to i inače uobičajeno, a naknadu plaće snosi poslodavac, a tek od 43. dana bolovanja ona prelazi na HZZO. Smatramo nelogičnim da HZZO pokriva trošak privremene nesposobnosti za rad zbog samoizolacije u kojoj su potencijalni nositelji zaraze, dok u isto vrijeme poslodavci moraju plaćati naknadu plaće radnicima koji su doista zaraženi, osim ako je zaraza utvrđena kao profesionalna bolest.

Osim toga, radnici u samoizolaciji mogu raditi od kuće. Stoga je stav HUP-a da bi HZZO u cijelosti trebao pokrivati trošak bolovanja zbog koronavirusa, kao što je to i u slučaju samoizolacije.

Kakva su iskustva hrvatskih poslodavaca s radom od kuće u proteklim mjesecima? Po čemu se ona razlikuju od ostalih zemalja u EU?

Rad od kuće u Hrvatskoj i dalje nije reguliran na odgovarajući način, pa HUP traži da se to pitanje zakonski uredi. Tehnologija je donijela nove mogućnosti i masovnija primjena tih mogućnosti u vrijeme pandemijske krize samo je još više istaknula tu potrebu.

Istraživanja pokazuju da čak 87 posto anketiranih zaposlenika odredbe o radu od kuće ocjenuje neprikladnim za ovu situaciju. Postojeća rješenja su zastarjela i treba ih mijenjati. Postoji jasna potreba i želja kako samih radnika, tako i poslodavaca, da se zakonske odredbe usklade sa suvremenim uvjetima rada, a posebno u dijelu rada na daljinu.

Stoga u cilju povećanja konkurentnosti gospodarstva treba predvidjeti neoporezivi iznos koji bi pokrio troškove takvog rada. Treba razlikovati rad na daljinu koji se može smatrati benefitom poslodavca prema zaposleniku, odnosno povremeni rad na daljinu, a u slučaju stalnog rada na daljinu treba utvrditi koje i kolike troškove takvog rada treba pokrivati poslodavac. No, u svakom slučaju, takvi izdaci trebaju biti neoporezivi.

HUP razmjenjuje iskustva s europskim poslodavačkim organizacijama o svim pitanjima koja se tiču pojedinih instituta radnoga zakonodavstva u Hrvatskoj sa svim rješenjima kod nama usporedivih zemalja. Bit će zanimljivo vidjeti da mnoge zemlje na koje se volimo pozivati i ugledati imaju mnogo fleksibilnije radno zakonodavstvo nego što je slučaj kod nas.

Imate li procjene financijskog troška radnika za rad od kuće. Primjerice, u Nizozemskoj su utvrdili trošak od 2 eura. Što od troškova bi poslodavci u Hrvatskoj bili spremni preuzeti, a što ne?

Nemamo takvu procjenu i kalkulacija troška će sigurno biti različita u raznim sektorima, a različito je i u pojedinim zemljama. Prije krize prosjek na razini EU iznosio je 5,4%, međutim u nekim zemljama Unije taj je postotak bio i mnogo veći, a u nekima poput Hrvatske je on mnogo manji. Tako je u Nizozemskoj i Finskoj udio radnika koji su stalno radili na daljinu bio više od 14%.

U pandemiji je taj postotak narastao, pa je čak i u Hrvatskoj postotak zaposlenih koji su radili na daljinu, a to uglavnom znači kod kuće, prelazio 30 posto.

Vidimo da je u nekim djelatnostima, poglavito ugostiteljstvu, vrlo dramatično i da dolazi do razmimoilaženja među njima samima oko mjera koje nalažu epidemiolozi. Zahtijevaju i da Vlada pokrije njihovu ekonomsku neisplativost zbog novih uvjeta rada. Imaju li ti pokušaji smisla, jer u drugim državama o zatvaranu ugostiteljskih objekata uopće se nije ni pregovaralo, nego su naredili zatvaranje?

Važno je poštivati sve epidemiološke mjere. No, mjere ne smiju biti takve prirode da dovedu do zatvaranja poslovanja. Suviše restriktivne mjere ekvivalent su lockdownu koje hrvatsko gospodarstvo ne može izdržati osobito u pojedinim gospodarskim granama. Obustava poslovanja kao logičnu posljedicu ima ugrozu radnih mjesta i može voditi i u otpuštanja što nije prihvatljiva opcija ni poslodavcima ni drugim socijalnim partnerima pa niti čitavom hrvatskom društvo.

Upravo zato država mora pokazati razumijevanje i učiniti sve što je u njenoj moći da se poslovanje održi na nogama uz istovremenu zaštitu od posljedica pandemije.

Slijedi novi val porezne reforme. Gdje je još ‘prostor’ koji se može korigirati?

HUP pozdravlja svaki iskorak u smjeru snižavanja poreza, a osobito neporeznih davanja, gdje god je to moguće. Porezna reforma mora biti cjelovita. Partikularne i prečeste izmjene poreznih pravila nisu dobre jer stvaraju poteškoće u planiranju i provedbi. Česte prilagodbe novim pravilima u kratkim rokovima dovode do suviše nepredvidivosti, umjesto smanjenja dovode i do povećanja troškova i novih izdataka što je osobito nepoželjno u planiranju investicija. Jedan od naših zahtjeva je da se dobit oporezuje prilikom isplate, a ne akontacijski, posebno sada u razdoblju smanjene poslovne aktivnosti kada je poduzetnicima teško na taj način zapravo kreditirati državu. HUP je tražio smanjenje PDV-a za male poduzetnike i obrtnike jer mislimo da će se na taj način suzbiti siva ekonomija što je za proračun u konačnici znači i više uplata.

Uz poreze, važno je racionalizirati i neporezna davanja koji su se kroz godine nagomilali. Sada ih više nema 314 kao 2016. nego ih je više od 450. HUP prikuplja podatke za izradu novog registra parafiskalnih nameta i davanja temeljem kojega ćemo tražiti ukidanja svih onih za koja poslodavci ne dobivaju nikakvu protučinidbu i koja služe samo tom da se iz njih financiraju rentijerski subjekti, da ne upotrijebim neku goru riječ.

Čuju se i zahtjevi da se poslodavcima koji osiguravaju cjepivo za koronu taj trošak prizna kao neoporeziv primitak. Pregovara li se o tome?

Svi troškovi kojima poslodavac osigurava veću zdravstvenu prevenciju i zaštitu svojih zaposlenika, pa tako i troškovi cjepiva, morali bi biti tretirani kao porezno priznati troškovi. Uostalom, takvim izdacima poslodavcima izravno utječu na smanjenje troškova u javnom zdravstvu, ali i tvrtkama i zdravstvenom sustavu smanjuju izdatke za bolovanja.

Upravo počinje ‘otključavanje’ ovrha za građane, ali i za poslovne subjekte. Kakve su preporuke HUP-a za provedbu tih postupaka?

Godinama HUP traži ukidanje ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima. Nelogično je i nepotrebno da poslodavci sudjeluju u kompliciranim i administrativno zahtjevnim postupcima ovrhe koja su stvar vjerovnika i dužnika, a ne tvrtki. Poslodavce, osobite male, treba izuzeti iz postupaka prisilne naplate potraživanja jer su prekomplicirani i administrativno prezahtjevni, osobito za male poduzetnike. Važno je osigurati i uvjete za brži prihvat oporavljenih dužnika. Trenutno su mnogi od njih diskriminirani, ostaju na kojekakvim crnim listama iako su podmirili svoje obveze. Bilo bi dobro digitalizirati ovršni postupak, osobito dostavu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Financijskoj agenciji u obliku elektroničke isprave. U tom smjeru treba ići i u odnosu na sve ostale osnove za plaćanje.

Do kraja listopada Vlada će utvrditi novi iznos minimalne plaće. Slijedi li njezino povećanjei kakav je stav HUP-a?

Poznato nam je da je rast minimalne plaće dio agende Europske komisije, pa tako i hrvatske Vlade. Svi volimo i priželjkujemo rast plaća, osobito onih najnižih. Moramo biti svjesni da postoje djelatnosti i tvrtke čije poslovanje je nisko akumulativno i koje će povećanje izdataka dovesti u dodatne poteškoće. Tu prvenstveno mislimo na industriju tekstila i kože, drvno prerađivačku i neke druge proizvodne djelatnosti.

Ako bi povećanje ukupnog troška rada dovelo do neprofitabilnog poslovanja i gubitaka u tim tvrtkama koje se redovito nalaze u ruralnim područjima, bilo bi teško pronaći nova radna mjesta i zapošljavanja onih zaposlenika koji su često u dobi tzv. teške zapošljivosti.

Zamislite primjer tvrtke koja radi tekstilne loan poslove koja je smještena u nekom manjem mjestu i zapošljava dvjestotinjak osoba, uglavnom žena srednje dobi i među rijetkim je gospodarskim aktivnostima u dotičnom mjestu. Tko bi ih nakon sloma mogao zaposliti? I ne bi li takav slom bio dodatni okidač daljnjeg pogoršanja demografskih prilika?