S velikim zanimanjem očekuje se presuda Vrhovnog suda RH u revizijskim predmetima u slučaju franak.

Prema neslužbenim informacijama, ona je donesena, trenutačno je u postupku izrade te sukladno najavama predsjednika Vrhovnog suda Branka Horvatina uskoro će biti i objavljena. Neslužbeno se doznaje da će objava uslijediti u prvoj polovici svibnja. Uoči tog velikog pravosudnog raspleta razgovaramo s mr. Miljenkom Giuniom, ekspertom za područje kamata, dugogodišnjim predsjednikom Udruge pravnika u gospodarstvu Zagreba i arbitražnim sucem pri Sudištu Hrvatske gospodarske komore (HGK).

Što mislite kako će presuda Vrhovnog suda utjecati na postupke u kojima su donesene prvostupanjske presude, kao i na one u kojima presude još nisu donesene?
Odluka povodom revizija na presudu VTS-a protiv devet banaka zbog kredita uz valutnu klauzulu i promijenjivu kamatnu stopu djelovat ce autoritetom vrhovne institucije i snagom svog obrazloženja. Presuda Trgovačkog odnosno Visokog trgovačkog suda u postupku takozvane kolektivne zaštite potrošača svakako će imati utjecaja na presude u pojedinačnim predmetima jer je to i bit i svrha kolektivne zaštite. Dakako, uz uvjet da je činjenično stanje u pojedinačnoj parnici jednako ili bitno slično onome iz kolektivne. Pravna stajališta iz te odluke, kao utvrđenja prethodnih pitanja odlučnih u konkretnim parnicama, mogu i moraju biti temelj za pojedinačne odluke. To može iznenaditi ili jednu ili drugu stranu. Kolektivna pravna zaštita i odluke donesene pritom u našoj su praksi novost, ali je moramo shvatiti i prihvatiti. Baš zbog toga, kad sam u prilici, upozoravam na potrebu razumna opreza kod ulaženja u parnice prije nego što dobijemo revizijski pravorijek Vrhovnoga suda.

Presude u slučaju kredita u CHF vrlo su različite, pa i dijametralno suprotne. Je li za to mogući krivac kolektivna presuda ili nerazumijevanje sudaca? Što mislite o presudama koje su poništile cijeli ugovor?
Presuda VTS-a spominje se u obrazloženjima presuda kojima je čitav ugovor utvrđen ništetnim, i to u smislu objašnjenja zašto je općinski sud postupio drukčije od stajališta iz pravomoćne "kolektivne presude". Tada se navodi da Zakon doista propisuje vezanost suda u konkretnoj parnici na pravno utvrđenje iz "kolektivne presude", ali samo u posebnim parnicama "za naknadu štete", a da se u konkretnoj parnici ne traži naknade štete, već vraćanje plaćenoga. To je nerazumijevanje suštine stvari, jer kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi.

To je logički jasno i bez pravne naobrazbe, ali kako ne i pojedinim sucima?
Prvo, u potrošačko-pravnoj terminolgiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Drugo, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. To je apsurd. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

Tu je i pitanje ništetnosti cijelog ugovora zbog nevaljanosti njegove odredbe, kako protumačiti takve presude?
Mislim da tu griješe sudovi koji to čine, a pri tome se pozivaju na presude iz Mostara ili Srbije. Zakon o obveznim odnosima u nekoliko svojih odredaba upućuje na održanje ugovora, pa i onda kad nešto iz ugovora ne vrijedi. K tome, čak i kad bi čitava odredba o kamatnoj stopi bila ništetna, a ne samo uglavak o njezinoj promjenjivosti, Zakon sadrži odredbu o stopi koja se primjenjuje kada ona nije sadržana u ugovoru o kreditu. Ne vjerujem da će se održati ništetnost ugovora, i bojim se da od toga neće ostati ništa.

Prekršajni sudovi u Zagrebu i Rijeci kaznili su Hypo banku i PBZ zbog toga što nisu ugovorile aneks ugovora o kreditu. Banke tvrde da to nisu ni morale raditi na taj način i očekuju pozitivno rješenje svojih žalbi. Kako vi tumačite odredbu zakona kojom je to regulirano? Ako bi se svi korisnici kredita poveli za ovim presudama i tužili banke, one bi mogle ostati bez više milijardi kuna? Što je moguće učiniti kako bi se jasno regulirala ova problematika?
Nisam vidio ni jednu presudu prekršajnog suda. Međutim, prekršajne presude nisu ni u kakvoj sadržajnoj vezi s presudama građanskih i trgovačkih sudova u imovinskim sporovima. Kod prekršajnih riječ je o (ne)pridržavanju discipline u provođenju zakona. Zakon o potrošačkom kreditiranju, pa i njegova dopuna s početka prosinca 2013., imaju vrlo stroge, drakonske, prekršajno-disciplinske sankcije. One su vjerojatno trebale imati preventivan, plašeći učinak, poput onih iz Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza ili njegovog nasljednika – Zakona o financijskom poslovanju, kad nije donesena ni jedna prekršajna presuda unatoč svakodnevnom i masovnom kršenju propisa o rokovima plaćanja. Ovdje je jedna strana ipak bila interesno aktivna i inicirala je postupke. Zanimljivo je da su obveze nametnute bankama prosinačkom izmjenom ZPK-a nalagale usklađenje zatečenih ugovora (s parametrima i njihovom primjenom) do 1. siječnja 2014., a sam je zakon, čitav, stupio na snagu tek toga dana, 1. siječnja 2014. To je pravno (posebno ustavno), ali i inače, zanimljivo pitanje. Da bi stvar bila ljepša, početna informacija iz Ministarstva financija nije banke upućivala na prvi korak. Ukratko, imovinske presude ulaze u srž problema, a ove prekršajne samo su dio folklora, doduše za nekoga dosta bolnog. 

I banke bi mogle tražiti vraćanje svega što su dale

U jednoj od presuda postavilo se pitanje zastare. Koliko je ona važna u ovom slučaju?

Sve ono što je duže od pet godina u zastari je. Otvoreno je pitanje računa li se tih pet godina od dana podnošenja konkretne tužbe ili je zastara prekinuta već danom podizanja kolektivne tužbe. Kad je u osječkom slučaju istaknuto pitanje zastare, sutkinja je obrazložila da zastarijevanje teče tek od dana kad utvrđena je ništetnost ugovora. No, to je suprotno ustaljenoj praksi Vrhovnoga suda, prema kojoj, bez obzira na to kada je ništetnost deklarirana, zastara počinje teći od dana kad je plaćeno ono što se sada traži natrag, tj. od dana kad je strana ništetnog ugovora imala pravo tražiti vraćanje, a to je bilo već na dan kad je neutemeljeno platila. Trenutak utvrđenja, prema VSRH-u, nije odlučan, jer ugovor nije ništetan deklaracijom nego izvorno, od trenutka kada je takav sklopljen. Nadalje, ako bi se tu i dogodio pravni salto mortale, u hrvatskoj praksi, pa ako bi se još prihvatilo i stajalište iz presude suda u Zaboku (ona presuda iz ogluhe) da se kod vraćanja primjenjuje valutna klauzula, banke bi također mogle tražiti vraćanje svega što su dale, tj. ukupan iznos kredita, uz valutnu klauzulu. K tome, nemam dojam da su tužitelji u ovim parnicama imali na umu i vrednovali i mogućnost kompenzacije bančine protutražbine tijekom nastajanja njihovih tražbina, tj. tijekom uplata kreditnih obroka. Korisno je upozoriti na sve to.