Hrvatska se u povlačenju novca iz europskih strukturnih i investicijskih fondova za prošlo financijsko razdoblje (2014.-2020.) prebacila u višu brzinu. U godinu dana po iskorištenosti smo narasli za gotovo 20 posto, naglasila je i nedavno ministrica Nataša Tramišak.

No, to znači da je i dalje preostalo povući više od dvije petine od financijske omotnice vrijedne oko 80 milijardi kuna ili 10,7 milijardi eura. Dosad je, naime,  isplaćeno više od 45 milijardi kuna odnosno 56 posto (s tim da je konačno ovjereno 47 posto)

Svojevrstan osigurač za maksimalno iskorištenje raspoloživih sredstava u zadanom krajnjem roku, a to je kraj 2023., je i “zaliha” ugovorenih projekata. Ugovoreno ih je 20-ak posto više od raspoložive “kvote”. Usto, procedure za korisnike, uključujući i pravila za javnu nabavu, malo su olakšane, a ubrzana je, kažu, i komunikacija nadležnog ministarskog resora prema EK.

Izuzme li se kontekst pandemije, proces apsorpcije ništa više ne usporava. kaže Tramišak. Razliku u pogledu iskorištenosti u odnosu na neke druge države članice pripisuje činjenici da je nama to bila prva programska perspektiva, dok su druge prenosile velike projekte iz prijašnjih, pa su bile i brže u povlačenju.

Usto, prve dvije godine proteklog razdoblja nisu gotovo uopće raspisivani pozivi i ugovarana sredstva, a to je, ističe, teško nadoknaditi.

No, ponešto je očito i u (ne)učinkovitosti javne uprave u postupcima odabira projekata sufinanciranih putem fondova EU. Na tom tragu su i rezultati nedavno objavljene analize Jakše Puljiza, Sanje Maleković i Sanje Tišma s Instituta za razvoj i međunarodne odnose.

Analizirali su tridesetak poziva u okviru Operativnog programa konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. (OPKK) kao financijski najvažnijeg programa sufinanciranog iz proračuna EU-a, provedenih u razdoblju između 2014. i 2018. i vrijednih oko 12,4 milijarde kuna. Potvrdilo se da na nisku učinkovitost sustava najviše utječe vrijeme obrade prijava. Ono je znatno dulje od vremena koje propisuju Zajednička nacionalna pravila, ali i od vremena provedbe selekcijskih postupaka koje su za druge zemlje EU pokazale neke prethodne studije, konstatirala je autorska trojka.

Donošenje prve odluke o financiranju u čak je 97 posto analiziranih poziva trajalo dulje od 120 dana, a najčešće im je trajanje bilo od 180 do 360 dana. U tom rasponu trajanja od poziva do prve odluke o financiranju bilo je čak 76 posto svih poziva.

“Riječ je o iznimno dugim rokovima koji imaju brojne posljedice na apsorpciju i samu kvalitetu provedbe projekta. U tako dugom razdoblju čekanja na početak njihove realizacije jasno je da se i okolnosti od važnosti za uspješnu provedbu mogu znatno izmijeniti”, ističu autori.

A usporedbe radi, navode kako su svojedobno slična istraživanja pokazala da je u Njemačkoj, Sloveniji, Austriji, Češkoj, Nizozemskoj i Slovačkoj između 31 i 49 posto ispitanika korisnika fondova EU-a rezultate ocjenjivanja čekalo kraće od tri mjeseca.

Problem trajanja procedura odabira projekata u novije vrijeme naročito su isticali poduzetnici koji su se ove godine suočili s drastičnim rastom cijena pojedinih industrijskih sirovina i građevinskih materijala. Računice su se, kažu, u međuvremenu poprilično poremeti. Neki tvrde i do mjere da bi pojedini projekti sufinancirani iz europskih fondova mogli čak doći u pitanje.

“Znalo se dogoditi npr. da u natječaju u pogledu rokova piše da će nadležno tijelo obavijestiti podnositelja o rezultatima natječaja u roku od četiri mjeseca, a do njegova zaključenja na kraju protekne i 10-12 mjeseci”, kao primjer navodi jedan konzultant za EU projekte.

Kad su posrijedi natječaji za poslovne subjekte (ne računajući, dakle, javna tijela i socijalne grupe), dojam je, kaže, da su oni za poljoprivrednike  organizirani bolje i konzistentnije negoli oni za poduzetnike ili npr. ribare.

U Operativnom programu konkurentnost i kohezija, predmeta znanstvenog rada analize IRMO-a, trajanje procedura odabira je, uz ostalo, i posljedica velikog opsega dokumentacije koji se u većini slučajeva traži od prijavitelja.

U gotovo 60 posto poziva morali su dostaviti najmanje 11 različitih dokumenata, što je priličan broj, navode autori. Kod više od petine natječaja potrebno je priložiti između 16 i 20 dokumenata, a kod sedam posto njih i više od toga.

Gotovo 40 posto prijavitelja izjavilo je da im je cijela prijava s prilozima imala više od 100 stranica. Među opsežnijima bili su npr. javni pozivi vezani za energetsku obnovu zgrada, promicanje održivog razvoja i obnovu kulturne baštine te za modernizaciju i izgradnju studentskih domova.

Približno isti postotak prijava imao je manje od 50 stranica. Među njima su pozivi za pro­jekte poput Poboljšanja poslovnog razvoja i tehnološke spremnosti MSP-ova E-impuls, Internacionalizacija poslovanja MSP-ova ili Certifikacijom proizvoda do tržišta. No, primjer E-impulsa pokazuje da kratka prijava ne znači nužno i veću brzinu; kod njega je prošlo čak 370 dana od otvaranja poziva do prve odluke o financiranju.

Velik je i broj učestalo postavljanih pitanja po objavljenim pozivima, što sugerira da je sama natječajna dokumentacija često nejasna prijaviteljima. U više od dvije trećine analiziranih poziva bilo je više od 100 postavljenih pitanja, a u prosjeku  čak 237 po jednome.

Sve to dovodi do izmjena i dopuna natječajne dokumentacije, potom produljenju rokova za prijavu, a onda i kasnijem ugovaranju odnosno kasnijem početku provedbe projekata u odnosu na prvotne planove. U manje od četvrtine (23 posto) slučajeva pozivi nisu pretrpjeli nijednu izmjenu, a gotovo polovica (47 posto) ih je prošla dvije ili više izmjena.

To upućuje i da je priprema natječajne dokumentacije kod poziva natjecateljskog karaktera za državnu administraciju bila zahtjevan zadatak koji je često za posljedicu imao njezine dopune i dugo trajanje postupaka odabira.

Nadležnim ministarstvima i državnim agencijama stizalo je dosta prigovora zbog traženja dokumentacije za koju prijavitelji smatraju da nije potrebna ili barem ne na način kako je to propisano.

“Među takvim primjerima je inzistiranje na originalu izvatka iz sudskog registra umjesto da nadležni referent to provjeri izravno preko interneta. Slično vrijedi i za original potvrda BON2 od banke umjesto “downloadane” potvde s internet bankarstva, kao i za potvrdu Porezne o nepostojanju poreznog duga umjesto izravne provjere”, nabraja naš sugovornik iz redova konzultanata za EU projekte.

Na nekim promjenama u tom smjeru već se radi. Ministrica Tramišak nedavno je kazala da se upravo radi reforma kako bi nam sustav eFondovi bio povezan sa svim javnim servisima Fine, što će smanjiti administrativna opterećenja. “Za određenu dokumentaciju koju su dosad morali dobavljati sami, pa je kopirati i podići u sustav, ubuduće će se samo dati privolu za  dobavljanje iz javnih servisa.

Iz servisa ePorezna to je, primjerice, potvrda o nepostojanju poreznog duga, a slično vrijedi i za podatke iz sudskog registra ili  financijske izvještaje koje poduzetnici više neće morati dostavljati. “Čak su i građevinske dozvole vidljive u sustavu, jesu li izdane ili su postupci u tijeku”, poručila je ministrica.

Sve to svakako je važno i zbog toga što je usporedno s iskorištavanjem preostalih sredstava iz protekle prograske perspektive  započelo i novo financijsko razdoblje (2021-2027) za korištenje ESI fondova za koje prvi natječaji trebali uslijediti za koji mjesec. Osim toga, velik posao za javnu upravu odskora će biti i povlačenje milijardi eura grantova iz Plana za oporavak i otpornost.