Europa je, uz sve svoje različitosti, od 1990. godine živjela kao proširena obitelj u kojoj su manji ili više skladno živjele i funkcionirale članice Europske unije i pridružene im zemlje, države istočne i jugoistočne Europe koje su se nadale perspektivi članstva u toj Uniji te Rusija koja nikad nije ozbiljno niti bila razmatrana, bilo u Bruxellesu ili pak Moskvi, u perspektivi nekog članstva. No, to nije smetalo niti Uniji niti Rusiji da u proteklih 30-ak godina razviju vrlo široku trgovinsku suradnju.

Statistika govori da je prije ovih ratnih događanja u Ukrajini Europska unija u Rusiju godišnje plasirala oko 100 milijardi eura vrijednih roba i usluga, uglavnom se radilo o luksuznoj i tehnološkoj robi, automobilima, strojevima te hrani. S druge strane, Europa je od Rusije uvozila energije i sirovina za oko 200 milijardi eura. Radilo se o idealnom miksu europske tehnologije i industrije te ruske energije i sirovina. Rat u Ukrajini je definitivno promijenio europske geopolitičke i ekonomske odnose, a radi li se, barem po pitanju ovog drugog, samo o trenutnoj situaciji ili o dugoročnom stanju, pokazat će vrijeme.

Sukob u Ukrajini i njegove posljedice zamijenili su pandemiju kao glavnu kočnicu rasta svjetske trgovinske razmjene. Idućih devet godina, ona će rasti sporijom prosječnom stopom od samo 2,3 posto godišnje, sve do 2031. godine, stoji u analizi Boston Consulting Group nazvanoj ‘Protekcionizam, pandemija, rat i budućnost trgovine‘. Standardni trgovinski obrasci će se promijeniti, ali ne samo kao rezultat rata u Ukrajini, već i zbog sve manjeg oslanjanja zapadnih zemalja na trgovinsku razmjenu s Kinom te uspona gospodarskih blokova kao što je Asocijacija zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), ocjenjuju u BCG-u.

Energetika će biti sektor koji će biti pod najvećim utjecajem kočenja globalne trgovinske razmjene. Procjenjuje se kako će Europska unija od 2023. do 2031. povećati uvoz energije iz SAD-a za 338 milijardi dolara te će se golema ekspanzija dogoditi i u trgovini sa zemljama ASEAN-a, Afrikom, Bliskim istokom i Indijom. Trgovinska razmjena između EU-a i Rusije naglo će se smanjiti, budući da zapadna Europa nastoji smanjiti svoju ovisnost o ruskoj nafti i plinu. Uslijed toga, Rusija će nastojati svoje trgovinske tijekove premjestiti iz Europe u druge regije, posebice Kinu i Indiju.

Kao i SAD, EU je također zauzela sve oprezniji stav prema Kini. Rast međusobne trgovine se usporava, na skromnu stopu od 2,3 posto do 2031.te će iznositi 72 milijarde dolara. “Svjedočimo vremenu tektonskih promjena u globalnoj trgovinskoj razmjeni. U BCG-u predviđamo kako se trgovinska razmjena oporaviti od usporavanja pod utjecajem pandemije i rasti po stopi od 2,3 posto godišnje, no to više neće biti trgovinska razmjena kakvu smo poznavali proteklih četrdesetak godina.

Tijekom sljedećih desetak godina, globalna trgovinska razmjena će, najviše pod utjecajem geopolitičkih silnica, postati u većoj mjeri regionalizirana. Na sreću, Hrvatska je dobro pozicionirana da se okoristi ovim promjenama, što je rezultat naše brze integracije zajedničko EU tržište i eurozonu. Članstvo u EU unutarnjem tržištu omogućava nam da trgujemo pod jednakim uvjetima kao i ostalih 26 članica, koje već predstavljaju više od 70 posto hrvatske vanjskotrgovinske razmjene. Problematično je što veći dio te razmjene otpada na uvoz manje vrijednih roba i usluga sto nas ne čini konkurentnima.

Nakon uvođenja eura, za Hrvatsku je nestao valutni rizik u vanjskotrgovinskoj razmjeni s članicama EU, što nam otvara goleme prilike za privlačenje izravnih stranih ulaganja nužnih za transformaciju ekonomije i razvoj djelatnosti s višom dodanom vrijednošću. No tu ćemo se natjecati sa Slovačkom i Slovenijom, koje su već od globalnih kompanija identificirane kao zemlje u kojima mogu diverzificirati svoje nabavne lance. Tako globalne kompanije smanjuju svoju ovisnost o Kini, dok u isto vrijeme grade proizvodne kapacitete za tržište cijele EU.

U tom kontekstu, Hrvatskoj se otvaraju značajne prilike za razvoj u proizvodnji strojeva i opreme te ICT-u, jer ima znanja i iskustvo u inženjerskim tehnologijama. No, to će zahtijevati značajna ulaganja u infrastrukturu te stručna znanja i vještine, za što nam je dostupan novac iz EU fondova. No moramo imati pametne politike za privlačenje stranih IT stručnjaka, i posebno za zadržavanje hrvatskih stručnjaka iz područja inženjerskih tehnologija. S dobrom strategijom, Hrvatska može konkurirati susjednim zemljama i ima realnu priliku da razvije svoje gospodarstvo u srednjem roku”, kaže Tomislav Čorak, partner u BCG.

Očekivane promjene nastavit će slabiti ekonomsku globalizaciju i otvaranje trgovine koji su karakterizirali prva tri desetljeća razdoblja nakon Hladnog rata. Rastuće trgovinske napetosti i ekonomski nacionalizam koji su se ubrzali tijekom pandemije, nastavit će utjecati na svjetske trgovinske odnose. Korporacije će se i dalje fokusirati na smanjenje rizika u opskrbnom lancu i globalnim ulaganjima, ocjenjuju konzultanti BCG-a. Michael McAdoo, partner u BCG-u i jedan od suautora izvješća zaključuje kako novi obrasci globalne trgovinske razmjene od kompanija zahtijevaju da prioritiziraju otpornost nabavnih lanaca i diverzifikaciju, kroz jačanje zaliha ključnih sirovina i komponenti, kao i da traže alternativne dobavljače za iste.

Nekad sigurni globalni trgovinski tokovi koji su kompanijama omogućavali stvaranje složenih nabavnih i prodajnih lanaca zamijenjeni su nesigurnošću koja traži bolju ravnotežu između učinkovitosti i niskih troškova s jedne i povećane svijesti o globalnim rizicima s druge strane.

Posljedica usporavanja trgovinske razmjene zapadnih zemalja s Rusijom i Kinom bit će porast trgovine između sjevernih i južnih regija jer će te zemlje pronalaziti nove trgovinske partnere u Africi, Južnoj Americi i jugoistočnoj Aziji. Jasni pobjednici su, procjenjuje BCG, zemlje ASEAN-a koje će vjerojatno vidjeti nove trgovinske prilike, posebice s Kinom, Japanom, SAD-om i EU-om. One će povećati trgovinu za više od jednog bilijuna dolara (tisuću milijardi) od 2023. do 2031.

I još prije krize u Ukrajini, pojavilo se pitanje proširenja EU, više i malo posljedično i NATO-a, na zemlje istočne Europe koje su nekad bile dio Sovjetskog Saveza. Pribaltička trojka – Litva, Estonija i Letonija su u hipu ušle u obje euroatlantske integracije, no za sve ostale zemlje tzv. Zajednice Neovisnih Država je to postalo upitno jer je sve jača geopolitička Rusija tražila svoje interese u Europi i svijetu.

Najprije je na redu bila Gruzija, no radilo se o maloj zemlji koju je Rusija u samo nekoliko dana “specijalne operacije” uspjela staviti pod kontrolu i svrstati za dulje vrijeme u “Ruski svijet” bez neke velike reakcije Zapada.

Ukrajina je bila puno složenija. Velika zemlja, najveća poslije Rusije u Europi, s gotovo 50 milijuna stanovnika koji su zbog loše ekonomske situacije uglavnom živjeli loše. Uz to, zemlja je od 1990. ideološki podijeljena na zapadni dio koji je proeuropski te istočni koji je proruski. Na tom tragu je bilo i političko ljuljanje Ukrajine koja je malo išla prema europskim integracijama, a malo prema Ruskom svijetu.

Upravo je odluka proruskog političkog vodstva zemlje 2014., koje je mora se priznati bilo izabrano demokratski na slobodnim izborima i imalo svu legalnost i legitimnost, da odustane od EU integracija i okrene se Euroazijskoj ekonomskoj zajednici koju je osnovala Rusija kao pandan EU, izazvalo velike proteste i nerede u Kijevu i čitavoj Ukrajini koji su rezultirali krizom i ratom 2014. na Krimu, Donjecku i Lugansku, a u konačnici i agresijom Rusije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine čije posljedice vidimo i danas.

Ako pitamo globalno najpopularniju aplikaciju umjetne inteligencije ChatGPT zašto je započeo rat u Ukrajini, dobijemo odgovor: “Složeno pitanje o kojem postoje različita mišljenja i perspektive. Ukratko, krivica za rat u Ukrajini raspoređuje se na više strana. Nakon burnih prosvjeda u Kijevu 2014. godine koji su doveli do smjene tadašnjeg predsjednika Viktor Janukoviča, poluotok Krim je bio pripojen Ruskoj Federaciji nakon referenduma koji su neki kritizirali kao nezakonit.

Osim toga, u istočnoj Ukrajini, koja je naseljena većinski ruskom govornom populacijom, izbile su pobune proruskih separatista protiv ukrajinske vlade, što je dovelo do konflikta i eskalacije nasilja. Rusija je optužena da je pružila vojnu potporu separatistima i čak anektirala Krim. S druge strane, Rusija tvrdi da je sukob započeo zbog “antiruskog” raspoloženja u Ukrajini te da je podrška separatistima bila neophodna kako bi se zaštitila ruska manjina od diskriminacije i progona. Ukrajinska vlada je optužena za vojne operacije protiv separatista u istočnoj Ukrajini koji su uključivali nepravilnosti u vojnim akcijama i napade na civile.

U svakom slučaju, sukob u Ukrajini ima složene političke, gospodarske, etničke i druge uzroke, a njegovo rješavanje zahtijeva složene i sveobuhvatne diplomatske napore svih strana”, kaže ChatGPT. Teško se ne složiti u grubim crtama s umjetnom inteligencijom. No, društveni procesi su složeniji nego što to može procesuirati i savršeni stroj zato što postoji toliko silnica i dinamike da se stvari mijenjaju u nekoliko dana, a trenutno možda niti glavni čimbenici ukrajinske krize ne znaju kako će i kada to završiti te što će biti prekretnice.

Suvremena povijest nam govori da, osim djelomično 2. svjetskog rata, niti u jednom drugom ratu nije bilo apsolutnih pobjednika ni apsolutnih gubitnika. Iako je neosporno da je Sovjetski Savez dao veliki doprinos pobjedi protiv nacizma u 2. svjetskom ratu i da su tradicionalne proslave Dana pobjede 9. svibnja u Moskvi bile gotovo pa centralni globalni događaji koji su obilježavali savezničku pobjedu u ratu i na kojoj su nazočili brojni strani visoki dužnosnici, činjenica da je na ovogodišnjoj paradi sudjelovala samo Rusija, uz predstavnike nekoliko satelitskih joj država, govori da je da vrijeme čini svoje te da se geopolitički odnosi u svijetu mijenjaju.

Odnos Zapada prema Rusiji je zahladio još 2014. s revolucionarnim događanjima u Ukrajini, a koji su rezultirali ruskom okupacijom Krima te potporom okupacije dijela istoka Ukrajine u regijama Donjeck i Lugansk. Iako su do 24. veljače 2021. i otvorene agresije Rusije na Ukrajinu odnosi Zapad i Rusije nisu bili srdačni, činjenica je da su trgovina, sportska, društvena, a dobrim dijelom i politička događanja išla svojim tijekom.

Situacija s Dana pobjede 2020. godine u Moskvi, na jubilarnu 75. godišnjicu završetka 2. svjetskog rata su pomalo podsjećali na 100. obljetnicu Bitke naroda kod Leipziga koja se obilježavala u listopadu 1913. te kada je već svima bilo jasno da su nekadašnji saveznici sada ljuti neprijatelji te da je pitanje dana kada će s novom podjelom geopolitičkih karata ponovno ukrstiti mačeve u smrtonosnom plesu 1. svjetskog rata koji je na kraju odnio više od 10 milijuna života. Bitka kod Leipziga je do tada, s 600.000 uključenih vojnika i 130 tisuća žrtava, najveća bitka u Europi do tada.

Stari odnos snaga s Francuskom na jednoj strani, a Njemačkom (Pruskom), Austrijskim carstvom, Rusijom, Švedskom te Velikom Britanijom (koja izravno nije sudjelovala u samoj bitci) se do 1913. u potpunosti promijenio jer su već 1904. Francuska, Rusija i Velika Britanija stvorili Srdačni sporazum (fra. Entente cordiale ) iz čega je izvučen općeprihvaćen naziv Antanta. Kasnije su sporazumu pristupile Grčka, Rumunjska, Japan, Srbija, a u tijeku 1. svjetskog rata i Italija.

Na drugoj strani su bile Centralne sile, što je neformalni naziv za Njemačku i njezine saveznice u 1. svjetskom ratu – Austro-Ugarsku, Osmansko Carstvo, Bugarska, a povremeno i Italija. Iako samo formalno, i uglavnom ne svojom voljom, u tom savezu su bile i Poljska, Ukrajina, Litva, Latvija, Estonija i Finska. Situacija se do 2. svjetskog rata nije bitno promijenila jer su strane u ratu, barem na njegovu završetku, uz male izuzetke poput Japana, ostale iste.

Poslijeratni svijet stvoren na temeljima Teheranske i Potsdamske konferencije, a što je u konačnici formalizirano kroz osnivanje Ujedinjenih naroda, počivao je na svojevrsno jedinstvu globalnih antifašističkih sila koje su se pozicionirale u Vijeće sigurnosti UN-a – uz neosporne sile pobjednice Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju te Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, u to Vijeće su inkorporirane i Francuska, koja je pod njemačku okupaciju pala u svega šest tjedana borbi te je njezin doprinos pobjedi nad nacizmom bio, u najbolju ruku, vrlo ograničen i baziran na “prijašnjim zaslugama”, te Kina koja je bila u kaosu građanskog rata između komunističkih snaga predvođenih Mao Ce-tungom i nacionalista koje je vodio Čang Kaj-šek.

Iako su komunisti pobijedili u tom ratu te preuzeli nadzor nad čitavom Kinom, snage Čang Kaj-šeka su se pod američkom zaštitom povukle na otok Tajvan, a Zapad je priznao Tajvan kao legitimnu Kinu te su 20-ak godina njihovi predstavnici sjedili u Vijeću sigurnosti. To je promijenila real politika Richarda Nixona i njegovog državnog sekretara Henryja Kissingera koji su prepoznali da je ipak logičnije da tamo sjedi Kina s više od milijardu stanovnika, nego neka nedefinirani samoupravni entitet s 7,9 milijuna stanovnika.

Usprkos Hladnom ratu i krizama koje su tresle svijet od 1945. do današnjih dana, činjenica je da su Ujedinjeni narodi uvijek bili alat kroz koji su se supersile uspjele dogovoriti i spriječiti međusobni sukob. Činjenica je da je rat u Ukrajini gotovo u potpunosti odvojio Rusiju od Zapadnih zemalja, no isto tako je nepobitno da je velikom dijelu ostatka svijeta taj rat “bitan” kao i nama aktualni sukob u Sudanu te se drže suzdržano. To je možda i najbolje vidljivo kroz glasanja u UN-u o sankcijama protiv Rusije gdje je gotovo kompletna Europa, izuzev Bjelorusije te u nekim dijelovima Srbije i Turske, stao jedinstveno u obranu Ukrajine i “zapadnih principa”.

S druge strane, samo nekolicina zemalja Južne Amerike, Afrike te Azije dijele gledište Zapada prema događanjima u Ukrajini i odnosu prema Rusiji. Ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. godine postali smo dijelom jedinstvene političke i ekonomske, a i društvene, unije s više od 500 milijuna stanovnika u 28 država, kakva na starom kontinentu nije viđena od vremena Rimskog carstva. Usprkos svim različitostima, po svim kriterijima, koje imaju sve članice, radi se o jedinstvenom prostoru s više ili manje jedinstvenom ekonomskom politikom i sustavom vrijednosti, a rat u Ukrajini je dokazao da Unija može biti uglavnom jedinstvena i u vanjskoj politici.

Velika Britanija je jedina zemlja za koju bi se moglo na prvi pogled reći da ne prihvaća takve vrijednosti, jer je 2020., upravo u vrijeme hrvatskog šestomjesečnog predsjedanja Europskim vijećem, ta zemlja napustila članstvo u EU. Naravno, ne radi se o tome jer je, što je nepobitna činjenica, Britanija više EU podredila svojim interesima i standardima, posebice po pitanju tehnologije i sigurnosne te vanjske politike, nego što je to bilo obratno te je razloge za njihov izlazak iz EU potrebno tražiti isključivo u populizmu tamošnje političke elite koja je, u nekompetentnosti da se uspješno nosi s domaćim gospodarskim i političkim izazovima, za sve desetljećima uglavnom neosnovano, okrivljavala EU.

Iako je elitama uglavnom bilo jasno o čemu se radi, obični građani su bili zbunjeni što je potvrđeno i referendumom 2016. godine kada je tijesno prošla odluka o istupanju iz EU – Brexitu. Kako bilo, to je unijelo malu pomutnju u jedinstveni EU stav prema vanjskopolitičkim izazovima. Iako su pogledi Londona i Bruxellesa i dalje slični i utemeljeni za “zapadnim vrijednostima” koje personificira NATO, jasno je da su dubioze sve veće i jasnije, možda manje po pitanju Rusije, ali će to biti puno više po pitanju Kine.

Velika Britanija je povijesno, osim u trenucima kada su stjecajem okolnosti zbog nekog zajedničkog neprijatelja u vidu Napoleona, Keisera ili Hitlera bili saveznici, Englezi i Rusi su uglavnom bili neprijatelji, ili u najmanju ruku suparnici. Kao i u prethodnim desetljećima i stoljećima, Britanija ima relativno malo dodirnih ekonomskih točaka s Rusijom, izuzev što je zadnjih 20-ak godina “okupirali” ruski tajkuni te sumnjivim milijardama dolara i funti kupili veliki broj tamošnjih tvrtki, nogometnih klubova te luksuznih nekretnina.

Europska unija, posebice kontinentalne zemlje predvođene Njemačkom, su u sasvim drugoj situaciji te su njihove industrije gotovo pa kompatibilne s ruskom. Primjer koliko Rusija znači Njemačkoj, ako izuzmemo teorije zavjere koje govore o nekim špijunskim spavačima iz Hladnog rata ili pak sirovu korupciju, je i projekt Sjeverni tok 2 koji je krenuo nakon 2014. i zahlađivanja odnosa Zapada s Rusijom. Usprkos prevladavajućem mišljenju da se radi o “ruskom projektu”, zapravo se radi o projektu europskih zemalja i kompanije jer su većinu novca osigurale zapadne banke, a vlasnici i izvođači toga naftovoda su redom bile Zapadne tvrtke.

Diverzija Sjevernog toka 1 i 2 početkom ove godine je prošla pomalo ispod radara, barem na Zapadu. Pomalo čudno ako se zna da su i Sjeverni tok 1, kao i stariji mu brat, projekti od po 10-ak milijardi eura. Ako se radi o terorističkom napadu, o čemu se kratkotrajno spekuliralo – da su plinovode u zrak digli ukrajinski nautičari amateri, radi se o najvećoj materijalnoj šteti napravljenoj ikada. Naravno, plinovodi nisu u uništeni i njihova potencijalna obnova se vjerojatno neće mjeriti u milijardama eura, no šteta je enormna. Ako se pak radi o ciljanom udaru neke od globalnih velesila – procjenjuje se da uz stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a tehnologiju i know how za ovakav čin ima još samo Norveška, onda je to neki potpuno drugi par rukava s implikacijama koje je bogohulno i zamišljati.

Usprkos značajnom smanjenju, na ovaj ili onaj način, trgovinskih odnosa Europske unije i Rusije, porazna je činjenica da je 10 krugova sankcija, a upravo se razgovara i o 11., donijelo vrlo ograničene ili gotovo nikakve efekte na ekonomsku, vojnu i društvenu stabilnost Rusije. Analitičari su i prije upozoravali da ekonomske sankcije imaju vrlo mali ili čak nimalo učinka prema onima kojima se uvode, posebno ako se radi o većim zemljama, a kao primjer za to navode Južnoafričku Republiku kojoj su zbog apartheida, po rezoluciji UN-a, gotovo sve zemlje svijeta uvele prilično oštre sankcije. Iako su sankcije trajale više od 30 godina, od 1960. do 1994., činjenica je da je JAR u tom razdoblju postala jedna od gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta te je krajem 1980-ih razvila čak i vlastiti nuklearni program koji je rezultirao proizvodnjom nekoliko desetaka nuklearnih bojevih glava, izvjesno uz pomoć Izraela. Tek su unutarnje promjene južnoafričkog društva donijele ukidanje apartheida i povratak JAR-a u međunarodnu zajednicu.

Činjenica je da će rat stati jednom – čak je i englesko-francuski stogodišnji rat završio i dvije zemlje su u pojedinim povijesnim kontekstima nakon njega bili mrski neprijatelji, a u drugima vrlo bliski saveznici. Izvjesno je da će takav odnosi biti i između Europske unije i Rusije. No, mnogi analitičari ističu da će biti jako bitno za redefiniranje budućih odnosa dva diva, a posebice za dinamiku normalizacije odnosa, utvrditi da li je rat u Ukrajini “privatni” pothvat ruskog predsjednika Vladimira Putina, ili je to naprosto izraz geopolitičkih težnji ruskih elita i društva u cjelini.

Dimitar Bečev, analitičar think tanka Carnegie Europe sa sjedištem u Bruxellesu, ističe da antiratni Rusi, od kojih su mnogi potražili utočište izvan zemlje, krive ruskog predsjednika za rat. Za njih su, navodi, njegove zablude i paranoja uzrokovale zaokret prema neototalitarizmu kod kuće i vojnu agresiju u inozemstvu. Ruska oporba u egzilu i u zatvoru inzistira na tome da bi se situacija u Ukrajini vrlo brzo preokrenula ako Putin padne s vlasti. Leonid Volkov, zamjenik zatvorenog ruskog oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog, čak je sugerirao da bi nakon završetka rata Zapad trebao ponuditi “Marshallov plan” ne samo za Ukrajinu, kojoj je prijeko potrebna obnova, već i za Rusiju.

“Oporbeno nastrojeni Rusi nadaju se da će Moskva ponovno izgraditi mostove s Europom i SAD-om kada Putin više ne bude na prijestolju. Razumljivo, pojam “Putinov rat” gotovo da nema smisla u samoj Ukrajini. Uglavnom, Ukrajinci krive Rusiju kao državu i kao društvo, bilo da se radi o šovinističkim navijačima za moskovsku “specijalnu vojnu operaciju” ili o tihoj većini koja je odluči jednostavno ignorirati i nastaviti sa svojim svakodnevnim životom. Zašto bi se Rusiji vjerovalo da će se jednog dana drugačije ponašati, pitaju se, s obzirom na to da Putin govori u ime nacije s imperijalnim načinom razmišljanja? Osim toga, malo je vjerojatno da će nasljednik 70-godišnjeg vođe doći iz prozapadne oporbe ili će se išta razlikovati od sadašnjeg stanara Kremlja. Neka od imena o kojima stručnjaci nagađaju – recimo šef ruskog Vijeća sigurnosti, Nikolay Patrušev – su barem jednako jastrebova kao Putin. Dakle, za Ukrajince, Rusija mora biti poražena, bez obzira tko vodi glavnu riječ u Moskvi.

Ali što je s Europskom unijom? Je li rat pomaknuo odnose s Rusijom – tako pažljivo njegovane toliko dugo – preko točke s koje nema povratka? Za Poljsku i baltičke države to je uvelike slučaj. Već godinu dana imaju svoj trenutak “rekao sam ti”. Čak i prije ruske invazije prošle godine i okupacije Krima 2014., tvrdili su da ruski revanšizam predstavlja temeljnu prijetnju posthladnoratovskom poretku u Europi”, kaže Bečev. Dodaje da su na zapadu, Francuska i Njemačka, bile su puno dvosmislenije u svom pristupu odnosima s Rusijom.

Od trenutka kada je prvi put preuzeo dužnost 2017., francuski predsjednik Emmanuel Macron tvrdio je da Europa treba razmišljati dugoročno i angažirati Ruse. Macron se držao te linije gotovo sve do invazije i nastavio je zvati Putina u nadi da će pronaći nekakvo diplomatsko rješenje. I još prošlog prosinca, francuski je predsjednik govorio o “sigurnosnim jamstvima” Rusiji koja bi trebala biti dio nagodbe.

Njemačka je izazvala još više frustracija i bijesa među istočnoeuropskim prijateljima Ukrajine. Duge godine podilaženja Rusima i poslovno-politički pothvati, kao što je plinovod Sjeverni tok, pokvarili su njegovu evidenciju. Njemačka politička klasa odavno je vidjela Rusiju kao prijatelja, a neki, poput bivšeg kancelara Gerharda Schroedera, dobili su unosne poslove s moskovskim državnim energetskim tvrtkama.

“U proteklih godinu dana došlo je do nekih promjena u djelovanju i retorici. Nakon invazije, kancelar Olaf Scholz proglasio je takozvanu Zeitenwende (povijesnu prekretnicu), ideju da će Berlin konačno ozbiljno shvatiti europsku obranu i staviti je iza nje, kako financijski tako i politički. Njegovo stajalište naišlo je na podršku njemačke javnosti, koja je također većinom proukrajinska. Međutim, njemačka pristranost prema bliskom zagrljaju s Rusijom, u očekivanju da gušće veze donose veću sigurnost i predvidljivost, nije prebačena u prošlost. Budući da Scholz odugovlači s pružanjem jače vojne pomoći Ukrajini on signalizira da njemačko vodstvo nije u potpunosti odustalo od Moskve. Po njemačkoj logici, Rusija će uvijek biti tu, htjeli mi to ili ne, i ne možemo je jednostavno zatvoriti, ograditi oko nje ili ignorirati. Scholzov gambit usmjeren je i na obvezivanje SAD-a na europsku sigurnost, s predsjedničkim izborima u SAD-u 2024. koji se naziru na horizontu. Ali čak i u tom slučaju, sigurno je pretpostaviti da Nijemci neće biti u avangardi koalicije “zaustavimo Rusiju” u budućnosti.

Znači li onda nedostatak potpunog usklađivanja s Rusijom da EU dugoročno ostavlja otvorena vrata za normalizaciju odnosa? Ne baš. Rat može i vjerojatno će trajati godinama. Sve dok se vode borbe, teško je zamisliti bilo kakav oblik produktivnog diplomatskog angažmana, a kamoli ponovno raspirivanje političkih i gospodarskih veza. Svakako, dok Putin ne bude na dužnosti, odnosi će biti konfrontirajući. U slučaju deeskalacije, nova će se linija povući preko istočne Europe ostavljajući Ukrajinu i možda Moldaviju i Gruziju na “zapadnoj strani”, Bjelorusiju na ruskoj, a Armeniju i Azerbajdžan na ničijoj zemlji.

Ostvarit će se scenarij nalik hladnoratovskom, s prozapadnim zemljama uvučenim u orbitu EU-a i NATO-a, a Rusijom koja će se učvrstiti u svim dijelovima Ukrajine koje bi uspjela zadržati. To također znači da će se primijeniti diplomacija u stilu Hladnog rata. EU – i njezin saveznik, SAD – surađivat će s Rusijom samo kako bi očuvali stabilnost i izbjegli potpuni frontalni sudar. Biti zapadne politike bit će obuzdavanje, a ne integracija kao što je bio slučaj 1990-ih i 2000-ih.

Rat je uzeo veliki danak gospodarskim vezama između Rusije i EU-a, a Putinovi politički izbori ubrzali su sile koje bi svaki budući vođa mogao teško preokrenuti. Moskva je nekoć bila jedan od glavnih opskrbljivača uniji energijom; više ga nema i malo je vjerojatno da će povratiti svoj položaj Ruski udio u europskom uvozu plina pao je s 50 posto u 2021. na trenutnih mršavih 12,9 posto.

Europske sankcije natjerale su Rusiju da gravitira prema Kini i u određenoj mjeri globalnom jugu. Ovo će biti jedna od trajnih ostavština rata”, zaključuje ovaj analitičar. U konačnici, puno toga oko budućih odnosa Rusije i Zapada, prvenstveno EU, ovisit će o samoj Rusiji, odnosno o dinamici političkih odnosa u Moskvi. Rusi koji su protiv Putina nadaju se da bi njihova zemlja na kraju mogla pronaći put natrag na Zapad. Europski čelnici imaju pravo kada dugo razmišljaju o tome što dolazi nakon što borbe prestanu – prije ili kasnije će se dogoditi.

Ipak, kao što povijest pokazuje, ratovi su transformativni događaji. U dobru i zlu, sat se neće vratiti na 23. veljače 2022. godine i geopolitičke karte u Europi su još jednom nanovo podijeljene, kao i mnogo puta do sada, a tko će u konačnici biti dobitnik, a tko gubitnik “najnovijeg svjetskog poretka”, ostaje za vidjeti u narednim godinama.