Hrvatska uvodi euro, ulazi u Schengen, na pladnju ima besplatne europske milijarde za reforme. Ispod blistave površine druga slika: inflacija nagriza hvatanje koraka s Europom, zdravstvo i mirovinski sustav su u rasulu, javna uprava neučinkovita je i skupa, pravosuđe, korupcija i nepotizam su rak rane društva.

Što Hrvatska radi krivo da se ne može odlijepiti od dna Europe? Da ima potencijala, da je poželjna turistima ljeti, ne i za život i poslovanje cijele godine?

Problem je u presporom rastu, kompanije kaskaju u produktivnosti, a država tek treba odraditi svoj dio posla zacrtan ambicioznim ciljevima Plana oporavka, kaže direktor Ureda Svjetske banke u Hrvatskoj i Sloveniji Jehan Arulpragasam.

Taj ekonomist s diplomom Sveučilišta Cornell i doktoratom Sveučilišta Sjeverne Caroline iza sebe ima je 35 godina rada u 40-ak zemalja, a intervju Poslovnom dnevniku prvi mu je medijski istup otkako je prošlog ljeta stigao u Zagreb.

S vašim prethodnicima godinama radimo intervjue s vrlo sličnim pitanjima, kontinuirano se provlače iste teme, uglavnom manjka reformi i preporuka što bi trebalo učiniti… U Hrvatskoj ste godinu dana, kakav je vaš pogled na ekonomiju?
Mislim da je Hrvatska zemlja velikog potencijala s obzirom na geografsku lokaciju i mogućnosti ulaganja u ljudski kapital. Ulaskom u EU, sada i eurozonu, dogodile su se važne promjene nabolje.

Rekao bih da zemlja radi polagan, ali sigurni napredak unatoč nizu institucionalnih zapreka. Hrvatska se nakon Covid krize oporavila brže od ostalih europskih zemalja, no dugoročan rast je potrebno učiniti dovoljno snažnim i održivim.

Koja su vaša očekivanja uvođenja eura od 2023.?
Mislim da ulazak u eurozonu ima puno smisla jer je Hrvatska malo, otvoreno i visoko eurizirano gospodarstvo, koje glavninu trgovinske razmjene ostvaruje s članicama eurozone pa je nestanak tečajnog rizika i dodatna integracija svakako plus za gospodarstvo i olakšavanje trgovine.

Ono otvara i mogućnost korištenja Europskog stabilizacijskog mehanizma u slučaju nove krize. Kao negativne strane često se navodi gubitak monetarnog suvereniteta, no taj rizik nije toliko izražen jer je Hrvatska i dosad svoj tečaj vezala uz euro.

Razumljivo je da se ljudi boje inflacije, no dosadašnja iskustva zemalja koje su prošle proces sugeriraju da taj učinak ne bi trebao biti izražen. U Svjetskoj banci smatramo da prednosti eura daleko nadmašuju nedostatke.

Približavanje euru pratila su očekivanja snažnih reformi, no Hrvatska dalje ima gotovo najslabije institucije, gore su jedino u Bugarskoj i Rumunjskoj. Koliko je to problem za zemlju u monetarnoj uniji, je li Hrvatska propustila priliku za reforme?
Ne, ne vjerujem. Svakako postoje strukturni i institucionalni problemi s kojima se treba uhvatiti u koštac, no ulazak u monetarnu uniju nije bio usmjeren na to. Tu se više promatrao monetarni menadžment i fiskalna odgovornost što je vlast vrlo dobro zadovoljila čak i u krizi. Svojedobni ulazak u EU dao je velikog poticaja reformama, no Hrvatsku tek čeka veliki posao s dubinskim strukturnim potezima.

Hrvatska zaostaje za prosjekom eurozone, ali i članicama u regiji poput Slovačke, da o Austriji ne govorimo. Koliko uz postojeće stope rasta brzo možemo sustići njihove razine?
Hrvatska je trenutno na 70% prosječnog prihoda EU 27 članica što nije loše, ali naravno ima prostora za napredak. Nedavno objavljena nacionalna strategija postavlja cilj da se 75% prosječnog dohotka dosegne do 2030., u narednih osam godina.

U Svjetskoj banci smatramo da je to realističan cilj i da ga može ostvariti, čak i premašiti. U posljednjih nekoliko godina Hrvatska je uspješno smanjivala raskorak s europskim prosjekom, a spomenutu Slovačku je prema podacima za 2021. prema paritetu kupovne moći i pretekla.

Korisno promatrati kako zemlja stoji u odnosu na prosječni dohodak EU 27 s obzirom na konvergenciju. Ključ je fokusirati se na povećanje potencijalnog rasta i životnog standarda svih građana. Vjerujem da se Hrvatska kreće u pravom smjeru i da može dodatno ubrzati konvergenciju.

Postoji li bojazan da bi se motiv za reforme mogao ‘ispuhati’ pošto su ispunjeni maastriški kriteriji i potvrđen ulazak u eurozonu?
Smatram da je snažna motivacija za nastavak reformi Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO), instrument zamišljen za oporavak od Covida 19 i da članice postanu otpornije pred nekim budućim krizama. Hrvatskoj je na raspolaganju bespovratnih 5,5 milijardi eura, no ključno je što isplata novca direktno ovisna o ispunjavanju reformi.

Nacionalnim planom predviđeni su ambiciozni ciljevi u idućih nekoliko godina i to na oba polja, u reformama i investicijama. Visina odobrenih sredstava je bitna motivacija za reformske poteze i stoga ne vjerujem da bi taj zamah mogao nestati, barem ne sada. Svjetska banka surađuje s Vladom pružajući pomoć za njegovo uspješno ostvarenje.

Kako gledate na Nacionalni plan oporavka i otpornosti? Koliko je administracija dobro kapacitirana da povuče novac?
Naša ocjena je da je hrvatski plan prilično ambiciozan i predviđa neke vrlo teške, ali ključne reforme u obrazovanju poput prelaska na cjelodnevnu nastavu, promjene u politici javnih plaća i slično.

Sve te reforme imat će dugoročni utjecaj na potencijalni rast Hrvatske. Izazov je implementacija, ne samo reformi već i najavljenih ulaganja s obzirom na rat u Ukrajini, inflaciju te porast cijena građevinskih radova. Provedba će biti izazovna za svaku zemlju jer uključuje velike reforme i sredstva. Mi smo spremni pomoći.

Kada se kreirao mehanizam oporavka i nacionalni planovi glavna briga bio je Covid, danas je to kriza povezana s ratom u Ukrajini, energetski šok i inflacija. Treba li mijenjati i prilagođavati ciljeve postavljene planom?
Ne, ne treba. Ironično je da je instrument trebao poslužiti u oporavku od šoka prouzročenog Covidom, što je Hrvatska vrlo dobro odradila, a sada je nastao drugi šok. Međutim, cilj je oporavak i otpornost bez obzira o kojem se šoku radi.

Za Hrvatsku će biti važno da ta sredstva ima na raspolaganju i da poduzme reforme koje će hrvatske institucije i gospodarstvo učiniti otpornijima na šokove. Povlačenje ekonomskih poteza bit će izazovno u smislu upravljanja deficitom i dugom zbog inflacije, no tu će pomoći pristupanje eurozoni.

U karijeri ste prošli niz zemalja, vidjeli brojne primjere diljem svijeta. Što Hrvatska radi pogrešno da zaostaje toliko za drugima?
Da bi rast ubrzao morate imati nekoliko stvari. S jedne strane akumulaciju kapitala i rada, s druge produktivnost. S ogromnim kapitalom koji stiže iz Europe u smislu investicija, to će po našim projekcijama u narednih nekoliko godina povećati stope rasta. Što se tiče rada, Hrvatska je tu suočena s velikim izazovima zbog pada broja stanovnika.

S obzirom na situaciju na tržištu rada, bit će nužno produljiti radni vijek i povećati participaciju radne snage koja je niža nego u ostalim zemljama. U Hrvatskoj je manje stanovnika, ali i mnogo kraće se radi. Produktivnost je vrlo bitno pitanje kojem treba posvetiti više pažnje.

Svjetska banka nedavno je radila na izvješću o produktivnosti u okviru perspektiva rasta u kojem se uspoređivala Hrvatska i još neke zemlje s Njemačkom. Rezultati su bili iznenađujući: prepreka većem rastu nije sektorski presjek ekonomije već znatno zaostajanje u produktivnosti u gotovo svim sektorima.

Drugim riječima, da se Hrvatska poput Njemačke više oslanja na prerađivačku industriju, a manje na turizam, stope rasta bi se povećale, ali ne koliko biste očekivali. Ono što bi doista učinilo razliku jest povećanje produktivnosti hrvatskih tvrtki koja bitno zaostaje za njemačkim. I zato treba razmišljati kako povećati produktivnost hrvatskog privatnog sektora.

Na koji način?
Nužno je podizati vještine i obrazovanost radnika, raditi na povećanju inovativnosti da kompanije idu u smjeru digitalizacije i usvajanja novih tehnologija. Uloga države je da omogući financiranje putem HBOR-a i HAMAG BICRO-a da budu poticajni faktor za ulaganja u nove tehnologije.

Potom u području pravosuđa nezaobilaznog za transparentnost i povjerenje u investicijsku klimu te području birokracije i regulatornog okruženja jer je tvrtkama otežano ulaziti i izlaziti s tržišta. Naposljetku, za skok u produktivnosti nužno je obrazovanje. Treba pojačati vještine aktualnih radnika te svih budućih generacija, od ranog djetinjstva do tercijarnog obrazovanja.

Koji bi po vama dobar primjer Hrvatska mogla slijediti?
Dobro bi bilo promotriti druge zemlje EU, primjerice, Sloveniju, no dobrih primjera ima u svakoj zemlji. Korisno je pogledati i izvan granica Europe. Na primjer, radio sam u Aziji u zemljama znatno nižeg prosječnog dohotka od Hrvatske, čak ispod razine na kojoj je Hrvatska, ali i Jugoslavija bila još u 1970-ima.

Zanimljivo je što mnoge od tih zemalja, kao Indonezija, Vijetnam i Kina, posvuda traže nove ideje za ‘leapfrogging’ (da ostvare veliki razvojni skok odjednom, op.a.) i inoviranje na način na koji druge zemlje možda nisu. Iz mog iskustva razvijenije zemlje često imaju stav u smislu “dobro nam je”. Ako tražite reforme, dobro je pogledati što rade drugi.

Inflacija je izvan kontrole u cijeloj Europi i SAD-u, a kraj sukoba, energetskog kaosa i skoka cijena hrane se ne nazire. Dokad će trajati inflacija i koji vrhunac prognozirate, što ako rat potraje godinama?
To je vrlo teško pitanje, prognoze se stalno mijenjaju. Očekivali smo da će se pandemija i s njom povezani troškovi smanjiti do početka iduće godine, no umjesto toga inflacija je nastavila rasti zbog rata i problema u dobavnim lancima iz i prema Aziji. Teško je reći dokad će šokovi potrajati.

Naše su prognoze inflacije za Hrvatsku blizu onih HNB-a (9,4% u 2022., op.a.), a razvoj situacije ovisit će o tome što će se globalno događati. Trenutno očekujemo postepeno usporavanje inflacije u 2023., no i dalje će se ona zadržati iznad višegodišnjeg prosjeka.

Ako rat potraje godinama? U pitanje dolaze trgovina, dohodak građana, turizam, usporio bi se rast… Smanjila bi se potrošnja i investicije, a dođe li do povećanja kamatnih stopa povećali bi se troškovi financiranja kompanija pa bi dug rastao na agregatnoj razini. Rezultat bi bio puno sporiji rast, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno, no posljedično bi i rast cijena usporio. No, to nije scenarij koji bismo željeli da se ostvari.

S druge strane, ova kriza mogla bi i pozitivno djelovati na brže odmicanje od fosilnih goriva, manju ovisnost o nekim izvorima energije i mogli bismo očekivati strukturne pomake u globalnoj ekonomiji. Nažalost, nemamo kristalnu kuglu.

Inflacija je uvezena, Hrvatska ulazi u eurozonu pa HNB nema prostora za intervencije, što Vlada može učiniti da očuva životni standard, posebno najsiromašnijih?
Vlada je već snižavala PDV na hranu i energente, no činjenica je da inflacija najviše pogađa najsiromašnije jer u njihovoj potrošačkoj košarici najveći udio čine energenti i hrana. S obzirom na fiskalna ograničenja nema puno prostora za daljnje opće mjere poput poreznih rasterećenja. Ono što Hrvatska i druge zemlje mogu raditi je pružati ciljanu potporu najranjivijim skupinama.

U kojim sektorima prvo trebaju dubinske reforme, a godinama se ne događaju? Zdravstvo, obrazovanje, teritorijalna podjela, mirovinski sustav, tržište rada…?
Idealno, sve što ste nabrojali. Postoje reforme koje povećavaju potencijalni rast BDP-a i one koje idu u smjeru poboljšanja razine usluga građanima, uključujući i najsiromašnije, poput zdravstva, dok reforma obrazovanja primjerice donosi dvostruki efekt. Fokusiramo li se na one reforme za podizanje rasta u duljem roku, najvažniji su pravosuđe i poduzetničko okruženje i obrazovanje, onda i sve ostale.

Ekonomija ovisi o ljudima, pad broja stanovnika i demografsko starenje se detektiraju kao problemi bez suvislog rješenja. Kako okrenuti trend?
Rad je ključan faktor u produktivnosti ekonomije i rasta, u tom kontekstu smanjenje radne snage je problematično. Nekoliko se stvari može učiniti; spomenuo sam potrebu produženja radnog vijeka da ljudi ne napuštaju rano radnu snagu te povećanje participacije na tržištu rada.

To će se morati napraviti prije ili kasnije jer je na mnogo načina ključno za Hrvatsku. Rješenje je i uvoz radnika iz inozemstva, kvalificiranih i ne kvalificiranih, što se događa u cijeloj Europi, a jedno od rješenja je pokušati vratiti dio radnika koji su napustili zemlju u posljednjih desetak godina. Najvažnije je pružiti dobre prilike za zapošljavanje i ukloniti umjetne zapreke na tržištu rada.

Reforma mirovinskog sustava nikad nije završena, u privatnom sektoru nedostaje gotovo 300 tisuća radnika, najveći dio doprinosa današnjih radnika ide za isplate aktualnih penzija, a ne njihovu mirovinsku štednju. Treba li priznati poraz i sve vratiti pod okrilje proračuna s obzirom na projekcije budućih mirovina iz drugog stupa?
Naš stav je da je mirovinski sustav jedan od onih u kojem je potrebna reforma jer su aktualne mirovine znatno ispod prosječne plaće. Smatramo da je štednja za mirovine u drugom i trećem stupu ključna te da sustav ne bi trebalo ukidati.

Vraćanje štednje u prvi stup, odnosno u proračun, značilo bi da ju država danas može potrošiti i buduće generacije opteretiti obvezom isplata mirovina.

Jedna od stvari koju je država napravila je da je prvi stup učinila atraktivnijim zbog čega je u njega prošle godine vraćeno dvije milijarde kuna. To je razvoj događaja koji ne vidimo u pozitivnom svjetlu. Stanje u mirovinskom sustavu i njegova održivost posljedica su situacije na tržištu rada, od manjka radnika, visine doprinosa do duljine radnog vijeka.

Svjetska banka trenutno surađuje s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike na detaljnoj analizi cjelokupnog mirovinskog sustava koja će rezultirati preporukama za njegovim unaprjeđenjem.