Kada govorimo o položaju osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu, jedna od najupućenijih osoba zasigurno je Anka Slonjšak. Ona je 2008. godine odlukom Hrvatskog sabora imenovana prvom hrvatskom pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom, a tu funkciju obavlja i danas.
Inicijator je niza preporuka i prijedloga za izmjenu zakonodavstva i istraživanja u različitim područjima u svrhu poboljšanja položaja osoba s invaliditetom, redovito sudjeluje u radu tematskih sjednica sabora i saborskih odbora, organizira stručne seminare i skupove s međunarodnim sudjelovanjem te provodi brojne druge aktivnosti s ciljem podizanja razine svijesti o ljudskim pravima osoba s invaliditetom.

S Ankom Slonjšak razgovarali smo o poteškoćama ostvarivanja propisanih prava, prikrivenim predrasudama, nedostatku zakonske regulative i podrške na visokoškolskim ustanovama te problemu zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Iako društvo sve više prepoznaje potrebe osoba s invaliditetom i poduzima razne akcije kojima ih pokušava zadovoljiti, čini se da je još uvijek prisutna segregacija od ostatka društva. Slažete li se s time i što mislite da je glavni uzrok tome?

Premda Ustav RH, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, ali i niz propisa jamče ista prava osobama s invaliditetom, ostvarivanje ovih prava prečesto ostaje samo na proklamiranim načelima.
Osobe s invaliditetom se u stvarnosti svakodnevno suočavaju s brojnim i vidljivim, ali i nevidljivim preprekama koje sprječavaju njihovu punu uključenost. Analizirajući stanje unatrag desetak godina, puno toga je učinjeno pogotovo u smislu donošenja strateških dokumenata i određivanja smjera kretanja javnih politika koje određuju položaj osoba s invaliditetom, ali nam se čini da zakazujemo u ostvarivanju onoga na što smo se obvezali.
Nedostaje nam vizija organizirane usmjerenosti na rješavanje stvarnih životnih problema osoba s invaliditetom, propitivanja i evaluacije konkretnih rezultata i učinaka dosadašnjih mjera i odluka. Nedostaje nam povezivanje oko zajedničkih tema, jasnih dogovora oko običnih životnih pitanja što osobama s invaliditetom itekako otežava život. U posljednje vrijeme svjedočimo sve većem nezadovoljstvu i osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju zbog neispunjenih očekivanja, zbog teško razumljivih i kompliciranih procedura u ostvarivanju životno važnih prava. Segregacija po osnovi invaliditeta je prisilno i sustavno razdvajanje osoba s invaliditetom i svako isključivanje pa kao takvo navodimo primjer one djece s teškoćama u razvoju koja su iz općeg odgoja i obrazovanja izdvojene u posebne ustanove samo zbog invaliditeta. Razmišljajući o razlozima, na prvom bih mjestu istaknula predrasude koje smatram najvećim razlogom neuspjeloj inkluziji osoba s invaliditetom. Upravo su predrasude odgovorne za neuspjeh dobrih zakonodavnih rješenja.
Ponekad sam iznenađena koliko među stručnjacima postoje prikriveni stavovi da invaliditet predstavlja nesposobnost za obrazovanje, zapošljavanje, sudjelovanje u političkom ili kulturnom životu kao i nespremnost da sagledavaju osobe s invaliditetom kao i svaku drugu osobu prilagođavajući joj pristup na način koji njoj odgovara.
Kako bi promijenili stavove i uklonili predrasude, potrebno je prema osobama s invaliditetom biti otvoren, a to je jedino moguće kroz neposrednu komunikaciju čime postižemo puno razumijevanje njihovih stvarnih potreba.

Mnogi ističu da problemi diskriminacije započinju već u predškolskim i osnovnoškolskim ustanovama. Koji su glavni problemi i što bi se moglo učiniti da se oni ublaže?

Naše iskustvo proteklih godina potvrđuje da se u početku uključivanje djece s teškoćama u predškolske ustanove u pravilu ograničava na manji broj sati boravka, uvjetuje osiguravanjem asistenta – često bez stvarne potrebe za dodatnim potporama.

Postupajući u takvim slučajevima, u pravilu se potvrdilo da su nositelji otpora uključivanju djeteta s teškoćama bili ravnatelji i stručnjaci ustanove koji se ponekad ‘skrivaju’ iza posve nerazumljivog protivljenja roditelja druge djece uključivanju djeteta s teškoćama u predškolsku ustanovu premda djeca spontano i prirodno prihvaćaju invaliditet. Najučinkovitiji način za suzbijanje predrasuda je ustrajati na otvorenosti svake osobe, a kada govorimo o nemjerljivoj vrijednosti ranog uključivanja u odgojno obrazovne ustanove, važno je reći da najbolji zakoni, pomoćnici u nastavi i ostale podrške neće ukloniti otpore uključivanju djece ako ne postoji spremnost onih koji su nositelji pedagoškog djelovanja.

Kontinuiranom, ciljanom, obveznom edukacijom možemo već sada učiniti puno bez dodatnih ulaganja. Iako propisi iz predškolskog odgoja daju prednost djeci s teškoćama kod uključivanja u predškolske ustanove, a Zakon o odgoju i obrazovanju definira učenike s teškoćama, u mnogim sredinama ta prava još uvijek su teško ostvariva. Nadalje, za djecu i učenike s teškoćama u razvoju treba osigurati odgovarajuće mjere potpore koje će im i stvarno omogućiti ostvarivanje obrazovnih prava na jednakoj osnovi s drugima.

Da bi se to postiglo, škole i vrtići trebaju biti arhitektonski pristupačni, djeci treba omogućiti alternativne oblike komunikacije, didaktičku potporu, udžbenike prilagođene potrebama učenika s teškoćama u razvoju i drugo. Pomoćnici u nastavi su značajan oblik razumne prilagodbe individualnim potrebama učeniku s teškoćama koji je zakonski definiran u području obrazovanja, ali ne i u sustavu predškolskog odgoja, zato što nema zakonske regulative. Međutim, za sada je njihovo angažiranje nesustavno, nije osigurano njihovo stalno financiranje u sustavu obrazovanja, nego se koriste sredstva EU fondova i projektno financiranje putem udruga ili mjera javnih radova i sl.

Iako se sustavno razvijaju mjere aktivne politike zapošljavanja osoba s invaliditetom, tek je pet posto osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi zaposleno. Kako poboljšati te brojke, koliko su poslodavci danas otvoreni prema zapošljavanju osoba s invaliditetom?
Razloga za tako mali postotak zaposlenih osoba u radno aktivnoj dobi je više. Ne smijemo zaboraviti da se sve do unatrag petnaestak godina na zakonodavnoj razini i na razini javnih politika podržavao socijalno zaštitni model odnosa prema invaliditetu općenito što je u području rada imalo za posljedicu prerana umirovljenja i usmjeravanje na socijalne naknade osoba s određenim oštećenjima bez mogućnosti da njihove preostale sposobnosti razvijamo i stavimo u funkciju osobnog i društvenog razvoja.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom je i u ovom području napravila značajan zaokret i dala ‘vjetar u leđa’ promišljanjima o načinima kako vrijedan radni potencijal osoba s invaliditetom pokrenuti, kako ih učiniti stručno kompetentnima s jedne strane i kako uvjeriti poslodavce da zapošljavanjem osoba s invaliditetom dobivaju ne samo brojne pogodnosti nego mogu postati konkurentniji. Ozbiljan problem koji uočavamo je obrazovna struktura osoba s invaliditetom koje se i danas osposobljavaju za zastarjela zanimanja nepotrebna tržištu rada.
Obrazovni sustav ne slijedi niti potrebe gospodarskog razvoja kako danas tako i u bliskoj budućnosti, niti koristi u dovoljnoj mjeri razumnu prilagodbu i različite asistivne tehnologije koje osobama s invaliditetom omogućavaju ravnopravno sudjelovanje u brojnim radnim procesima. Primijetili smo u posljednjih dvije godine našeg intenzivnog rada na promjeni percepcije poslodavaca o mogućnostima osoba s invaliditetom da kod velikog broja poslodavaca postoje ukorijenjene predrasude da osobe s invaliditetom zbog invaliditeta nisu sposobne za bilo kakav rad.
U tom smislu treba paralelno raditi na više razina, osnaživanju osoba s invaliditetom kroz usmjerene obrazovne programe koji će uključivati različite oblike cjeloživotnog formalnog i neformalnog obrazovanja te educiranje poslodavaca.

Svi poslodavci u Hrvatskoj koji imaju preko 20 zaposlenih imaju zakonsku obvezu da najmanje tri posto zaposlenika budu osobe s invaliditetom. Uveden je i sustav zamjenskih kvota, ali čini se da se njegove mogućnosti još uvijek premalo koriste.

Da, slažemo se da se zamjenske kvote nedovoljno koriste. Mišljenja smo da jedna od velikih vrijednosti sustava zamjenskih kvoti leži upravo u širokoj lepezi istih pa stoga i činjenici da poslodavci mogu pronaći način ispunjavanja ove obveze na način koji im najviše odgovara s obzirom na njihovu djelatnost i financijske mogućnosti.

Međutim, potrebno je i dalje razvijati i dopunjavati sustav zamjenskih kvoti u skladu s trendovima i potrebama na tržištu rada i u dogovoru s osobama s invaliditetom. Kada se govori o zamjenskim kvotama uglavnom se govori o tržištu rada, međutim njihov utjecaj, naravno ukoliko se iste primjenjuju odnosno koriste od strane poslodavaca, seže i puno dalje, točnije u područje obrazovanja. Korištenjem određenih zamjenskih kvota omogućava se studentima s invaliditetom i učenicima s teškoćama u razvoju stjecanja prijeko potrebnih znanja i vještina za uspješan ulazak na tržište rada. Korist odnosno utjecaj koju jedna takva odluka poslodavca može imati na život mlade osobe je nemjerljiv. Kao što je već napomenuto, potrebni su značajni zaokreti u obrazovanju osoba s invaliditetom.

Na koji način mediji mogu biti saveznici osobama s invaliditetom?

Mediji mogu i čine puno za osobe s invaliditetom i uglavnom su vrlo osjetljivi za teškoće na koje oni nailaze.
Međutim postoji bojazan da se kroz izvještavanje o osobama s invaliditetom učvršćuju predrasude i stereotipi o njima kao o bespomoćnim žrtvama bešćutne državne administracije ili pak ‘heroje’ koji nam svima mogu biti inspiracija. Takvim prikazom se zapravo osobe s invaliditetom iskorištavaju da bi se osobe bez invaliditeta bolje osjećale jer su suosjećajne, pomažu jadnim i nemoćnima ili se osobama s invaliditetom oduzima pravo da budu ljudi kao i svi ostali sa svim svojim manama i slabostima.
Svakako je potrebno više poraditi na edukaciji novinara jer je njihova dobra volja neosporna, ali često zbog neznanja i neosvještavanja stereotipa dobre namjere ne poluče najbolji rezultat.