Zadnjih godina se o plinu u Europi uglavnom govorilo u kontekstu volatilnosti cijena i briga o njegovoj dostupnosti, prvenstveno zbog rata u Ukrajini i praktičkog prekida opskrbe europskog kontinenta plinom iz Rusije. No, bez obzira na sve izazove, plin i dalje ostaje ključna komponenta u energetskim strategijama najvećih europskih zemalja, prvenstveno u proizvodnji električne energije.

Naime, praksa pokazuje kako je plin i dalje planiran kao najvažnije tranzicijsko gorivo koje može osigurati brz i priuštiv prijelaz na “obnovljivce”. Glavni izazov koji prati najraširenije obnovljive izvore energije leži u njihovoj nedovoljnoj usklađenosti s potrošačkim krivuljama. Bez učinkovitih rješenja za skladištenjem nije moguće zadovoljiti potrebe potrošača. Prirodni plin, zahvaljujući postojećoj infrastrukturi i svojoj fleksibilnosti, ističe se kao idealan kandidat za tranzicijsko gorivo koje bi komplementarno djelovalo s obnovljivim izvorima energije.

Visoka dostupnost plina
Pritom postaje sve jasnije da problema s opskrbom u budućnosti ne bi trebalo biti jer su poremećaji u opskrbi plinom iz Rusije potaknuli intenzivna ulaganja u infrastrukturu za ukapljeni prirodni plin diljem Europe. Ovi terminali omogućuju trgovanje plinom na sličan način kao i naftom, čime se povećava fleksibilnost i sigurnost opskrbe, ali i eliminira strah od nedostatka plina koji je bio jedan od glavnih pokretača rasta cijena.

Dakako, treba uvažiti i činjenicu da, usprkos raznim izvorima plina, dodatni faktor koji pridonosi nižim cijenama jest daljnja prisutnost ruskog plina koji tranzitira preko Ukrajine, opskrbljujući Slovačku, Austriju i Italiju te putem južne rute Tursku, Srbiju i Mađarsku. Isto tako, unatoč prekidu dobave ruskog plina zapadnoeuropskim zemljama putem cjevovoda, tržište brojnih europskih zemalja i dalje prima značajne količine ruskog plina putem LNG-a.

Ova situacija rezultirala je visokom dostupnošću plina, zasićenjem tržišta, ali i nastavku razvoja projekata elektrana pogonjenih na plin. Da plin i dalje ima rastuću važnost u prijelazu prema punoj proizvodnji električne energije iz obnovljivaca, najbolje pokazuju brojke, ali i nedavne odluke vlada velikih europskih zemalja.

Naime, plinske elektrane se ističu svojom fleksibilnošću jer se mogu iznimno brzo aktivirati prema trenutnoj potražnji na tržištu energije. Praktički u deset minuta turbine takvih modernih elektrana mogu dosegnuti puni kapacitet proizvodnje, čime su bez konkurencije među konvencionalnim izvorima energije. Stoga ne čude nedavne odluke njemačke, ali i britanske vlade o izgradnji elektrana pogonjenih na plin.

Tako je Njemačka nedavno predstavila plan izgradnje novih elektrana ukupne snage čak 10 GW za čiju će gradnju izdvojiti između 15 i 20 milijardi eura tijekom idućih 20 godina, što uključuje poticaje za investicijske i operativne troškove. Cilj ovih elektrana nije samo uravnoteženje domaćeg energetskog sustava, već i pružanje usluga uravnoteženja energetskih sustava Njemačkoj susjednih država.

Energetska sigurnost
Slična je situacija i u Ujedinjenom Kraljevstvu koje planira nove elektrane ukupne snage 5GW, kao i produljenje životnog vijeka trenutnih postrojenja. Britanski premijer Rishi Sunak, predstavljajući plan, jasno se pozvao na najvažnije argumente u korist takvih postrojenja – predvidljivost, fleksibilnost, ali i energetsku sigurnost. Nadalje, nedavno je i francuska energetska tvrtka Engie dobila dozvole za izgradnju velike plinske elektrane snage čak 500 megavata u blizini nizozemskog grada Nijmegena.

Nizozemci, Britanci, a osobito Nijemci u svojim razmišljanjima kao dodatnu prednost ovakvih elektrana navode i činjenicu da se mogu (i trebaju) kasnije konvertirati na vodik, čime se otvaraju nove perspektive plinske energetske infrastrukture. Vodik već duže vrijeme zauzima središnje mjesto u brojnim raspravama i strategijama zemalja Europske unije, koje su, u svrhu ostvarivanja ciljeva klimatske neutralnosti, usvojile i posebnu strategiju za vodik.

Ova strategija pruža smjernice za implementaciju vodika kao ključnog energenta u budućnosti, prepoznajući njegov potencijal ne samo kao izvora energije, već i kao sredstva za skladištenje energije. Bez sumnje, vodik posjeduje iznimne mogućnosti koje mogu značajno doprinijeti energetskoj tranziciji i postizanju klimatskih ciljeva, ali samo uz razvoj spomenutih komplementarnih projekata te dodatna ulaganja u istraživanje i razvoj.

Podaci konzultantskih kuća pokazuju da se diljem svijeta gradi ili planira graditi stotine gigavata novih kapaciteta plinskih elektrana. Ovo je signal da plinske elektrane ipak imaju važnu ulogu u globalnoj energetskoj sferi, posebno u tranzicijskom razdoblju prema održivoj energetici. Tako je diljem svijeta trenutno u izgradnji 134 GW kapaciteta plinskih elektrana, što je gotovo jednako nacionalnoj mreži Brazila (150 GW) i ukupnom kapacitetu plinskih elektrana izgrađenih globalno u proteklih pet godina (153 GW). To se prvenstveno odnosi na azijski kontinent, ali kao što pokazuju ranije spomenuti primjeri, Europa ne zaostaje.

Smanjenje stakleničkih plinova
Čak i s brzim rastom energije iz obnovljivih izvora, očito je da će prirodni plin biti ključna komponenta stabilnosti i pouzdanosti mreže još puno godina. Ako ove globalne trendove smjestimo u hrvatski kontekst, dolazimo do primjera Rijeke kao potencijalne idealne lokacije za izgradnju nove plinske elektrane u Hrvatskoj, prvenstveno uvažavajući postojeću infrastrukturu i njezin strateški položaj. Termoelektrana (TE) Rijeka funkcionirala je na mazutu kao pogonskom gorivu, a uz prilagodbu bi mogla relativno jednostavno prijeći na plin koji je za okoliš nemjerljivo prihvatljiviji.

Dakako, LNG terminal u neposrednoj blizini osiguravao bi pouzdanu opskrbu plinom, čime bi se dugoročno osigurala stabilnost i kontinuitet proizvodnje električne energije, posebno u kontekstu rastućih potreba za energijom. Pritom bi ovaj spoj, što je možda i najvažnije, ostvarivao dvostruki cilj – veću energetsku sigurnost Hrvatske, ali i doprinos globalnim naporima za smanjenje emisija stakleničkih plinova.