Puno je novca uloženo u hrvatsku poljoprivredu, ali ne i u samu proizvodnju koje nam je produktivnost na svega 30 posto prosjeka EU. Uvoz hrane nikad nije bio veći – lani je, naime, iznosio više od 6,2 milijardi eura uz rekordni vanjskotrgovinski deficit od 2,4 milijarde.
No u svjetlu svega što se danas događa, carinskog rata između EU i SAD-a, a isto tako i Kine, te da EU predstoji i sporazum s Južnom Amerikom, tzv. Mercosur – još jedan u nizu problematičnih sporazuma s ‘trećim’ zemljama odakle nam prijeti dodatni uvoz jeftine hrane koja nije proizvedena po EU standardima – hrvatska bi poljoprivreda, koja je i sada na razini statističke pogreške EU, dodatno mogla izgubiti na konkurentnosti.
Da bismo do 2030. dosegli planiranu vrijednost poljoprivredne proizvodnje od četiri milijarde eura potrebne su nam nove tehnologije, investicije i znanja, hitne mjere i intervencije koje će osnažiti hrvatske poljoprivrednike, kao i veća sredstva iz nacionalne omotnice, veća produktivnost i proizvodnja visokokvalitetnih proizvoda u poljoprivredi i prehrambenoj industriji s dodanom vrijednošću, više kratkih lanaca opskrbe, veća prerada i veći izvoz, konačno stavljanje državnog poljoprivrednog zemljišta u ruke onih koji će na njoj proizvoditi… To su samo su neki od zaključaka prve u nizu Agro debate na temu “Novi ZPP od 2027. i ukidanje carina – što čeka hrvatske poljoprivrednike?”.
I do 200 posto omotnice
Na Poslovni TV u Agro debati su sudjelovali državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Tugomir Majdak, predsjednik HPK Mladen Jakopović, nezavisna konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju iz tvrtke Gea savjetovanja Zvjezdana Blažić i direktor i vlasnik tvrtke Rajska iz Svete Nedelje Zvonimir Belić.
Istaknuto je da je Hrvatskoj kroz sadašnji ZPP iz EU proračuna od 2021. do 2027. namijenjeno 5,17 milijardi eura, a s NPOO-om za poljoprivredu od 131 milijuna eura, proračunskim sredstvima i ostalim – i više od 5,3 milijarde. Vijeće ministara poljoprivrede EU prošlog je tjedna raspravljalo kako da poljoprivrednici zadrže financijsku stabilnost i nakon 2027., kad kreće novi ZPP, a planirano je ukidanje sadašnja dva stupa te uvođenje nekih novih modela potpora.
Tugomir Majdak kaže kako je hrvatsko stajalište da ZPP treba provoditi kao i do sada, u okviru dva stupa, u okviru izravnih plaćanja i ruralnog razvoja. Proračun za provedbu poljoprivrednih aktivnosti treba povećati ili barem zadržati u sadašnjim gabaritima, a dosadašnju politiku koja je donesena prije tri godine treba nastaviti provoditi na isti način, uz pojednostavljenje, odnosno smanjenje administracije.
Većina članica EU ima veći udio u dijelu izravnih plaćanja u odnosu na ruralni razvoj. No, Hrvatska treba investicije, što je najavljeno i na sastancima s novim EK povjerenikom za hranu i poljoprivredu Christopheom Hansenom te je posebno podcrtano stajalište da ćemo uložiti i nacionalna sredstva kako bismo osnažili investicije u poljoprivredi i povećali našu konkurentnost i produktivnost, kazao je Majdak.
Čelnik HPK Mladen Jakopović podsjeća kako je Hrvatska posljednja ušla u EU pa je dosad praktično ‘konzumirala’ tek jednu i pol omotnicu. A ni to nije kvalitetno iskoristila. “S razinom od svega 30 posto produktivnosti EU ne možemo se boriti sa zemljama u okruženju koje su nam glavni konkurenti, pogotovo u stvarima gdje su potrebni kratki lanci opskrbe”.
Neke članice EU, osim europskog novca, imaju i do 200 posto nacionalne omotnice, što Hrvatskoj nedostaje. Tako u nekim sektorima imamo ogroman pad proizvodnje i sve dublje tonemo, dok se s druge strane govori o ogromnim milijardama koje su uložene u hrvatsku poljoprivredu, a od toga je svega 40-ak posto otišlo u investicijske mjere za dizanje poljoprivredne proizvodnje.
Zvjezdana Blažić kaže kako smo u proizvodnji uljarica i žitarica, pšenice i kukuruza, isto tako i soje, konkurentni, čak i bolji od prosjeka EU te izvoznici. Tu je i naš ‘baby beef’ koji ima veliki izvozni potencijal, objašnjava ona. No na kratki rok bismo najbrže mogli napredovati u proizvodnji povrća u kojoj nam ne trebaju veliki hektari.
“Dovoljno bi bilo i 10.000 da dođemo vrlo blizu samodostatnosti u povrću, ali su potrebna velika investicijska ulaganja”, ističe Blažić. Stalno nam fale proizvodi dodane vrijednosti, a za to je najmanje novca, upozorava. Lani nismo imali gotovo nikakav rast ulaganja u fiksni kapital – rast u investicije je bio svega 0,4 posto.
Zvonimir Belić kaže kako natječaja za staklenike u Hrvatskoj nije bilo punih sedam godina od 2015., što je usporilo njihovo ulaganje i širenje, ali su svejedno uspješno rasli. Čak i uz činjenicu da su nakon ruske agresije na Ukrajinu zatvorena određena tržišta te je hrvatsko tržište preplavljeno s manje kvalitetnom jeftinijom robom.
Danas bi proizvodnju širili na BiH, Srbiju…, ali nemaju dovoljno kapaciteta. I sada im nedostaje 10-ak hektara za potrebe tržišta, što podrazumijeva 20-30 milijuna eura ulaganja, koje sami ne mogu financirati. No dok se ne uvedu porez i ogromne kazne na poljoprivredno zemljište koje nije u funkciji, za što se Belić zalaže, u Zagrebačkoj je županiji u startu teško naći i samo dva hektara zemlje za staklenik.
Blažić kaže kako su banke uvijek prema proizvođačima konzervativnije, pogotovo u poljoprivredi koja je rizična i tržišno i klimatski. U razvijenim zemljama u poljoprivredu se ulaže i rizični kapital, razni investicijski fondovi. “Morat ćemo tražiti nove načine investiranja u poljoprivredu jer nikad neće biti dovoljno bespovratnog novca”, rekla je Blažić.
Politika carina
Na konstataciju kako nam se sadašnja vrijednost poljoprivredne proizvodnje nije pomakla daleko od 2013. kada smo ušli u EU, Majdak pak tvrdi da se samo lani poljoprivredni output povećao 8,6 posto, što nije samo rezultat inflacije, ali je malo. Lanjsku godinu završili smo i s rekordnim vanjskotrgovinskim deficitom po pitanju hrane od 2,4 milijarde eura. No nakon ratifikacije sporazuma s Mercosur zemljama, Brazilom, Argentinom i drugim velikim proizvođačima, moglo bi biti i gore – još više uvozne, jeftine hrane, a lošije kvalitete, čulo se.
“Nije nama problem uvoz iz trećih zemalja svega onoga čega u Europi nemamo. No, ako u EU uvozimo proizvode koje imamo, onda moramo od tih dobavljača, odnosno trećih zemalja, tražiti potpuno jednaku razinu kvalitete koju imamo u EU. Inače je riječ od nepoštenoj trgovačkoj praksi”, kaže Jakopović, svjestan da u svemu ulogu ipak ima i politika. Koliko je nova politika carina, neki novi vjetrovi koji danas idu sve više prema zatvaranju, umjesto liberalizaciji tržišta, opasna za hrvatsku poljoprivredu?
“Svi smo svjedoci toga što se dešava s promjenom administracije u SAD-u. Trumpu je najznačajnija riječ u njegovom vokabularu, carina, tarifa – i to se mijenja na dnevnoj osnovi. To je nešto od čega se očito ne odustaje radi zaštite američke proizvodnje, ali će sigurno dovesti do globalnih poremećaja.
Kad vidimo da cijelim lancem svjetske opskrbe vlada deset velikih trgovaca, teško da će se moći izbjeći rast cijena, pogotovo glavnih poljoprivrednih proizvoda, što će dovesti i do manje trgovinske razmjene, manjeg rasta BDP-a, a i potrošači će opet osjetiti inflaciju”, kaže Blažić, ističući da je Hrvatska mala u proizvodnji.
No zato može ponuditi nišne kvalitetne proizvode u određenom okruženju, kao i Italija koja za svoju finu proizvodnju mesa treba naš kukuruz, ‘GMO free soju’… “Idemo preradi i proizvodnji dati veću dodatnu vrijednost, uložimo u stočarstvo i preradu stoke, preradu kukuruza ili dajmo našim prerađivačima po dobrim uvjetima obrtna sredstva kako bi podigli proizvodnju i konkurentnost”, kazala je Blažić.
“Mi smo fina butik proizvodnja i tu butik proizvodnju treba samo kanalizirati pravilno, veliki dio kroz turizam, a ostalo kroz dodanu vrijednost izvesti u regiju. Imamo deset-dvadeset finih industrija kojima se moramo posvetiti i dati im dodanu vrijednost da se dignemo i to je dovoljno. Ne trebamo s milijun i dvjesto-tristo hektara raditi neku famu. To je jedno malo jače polje u Americi i ništa posebno. Idemo to kanalizirati kvalitetno i to je sigurno prilika za Hrvatsku”, zaključio je Jakopović.
