Nejasni pravci razvoja energetike nisu samo hrvatska specijalnost, problem je globalni. U posebno je velikim problemima EU, gdje je energetska politika "u sukobu sa zakonima fizike", kako to kaže Goran Granić, poznati energetski stručnjak i direktor Energetskog instituta Hrvoje Požar.

Netom se vratio iz Etiopije, a 27. studenoga u Zagrebu organizira Forum Hrvatskog energetskog društva na kojemu slijedi propitkivanje energetske politike u uvjetima radikalnih smanjenja emisija CO2 i tržišta energije. Ključna pitanja su kako realizirati energetsku politiku, a da se ne naruši tržište energije.

Što je bio razlog odlaska u Etiopiju, ugovarali ste nove poslove?
Ne, bila je sjednica izvršne skupštine Svjetskog energetskog vijeća.

Što su glavne poruke s tog skupa? 
Sadašnji trenutak karakteriziraju nejasni pravci realizacije politika sa smanjenim emisijama CO2 i kako to ukomponirati u politiku zemalja. Tu se javljaju veliki problemi i politika EU, posebno zbog nekonzistentnosti, u velikim je problemima, zahtijevat će veliku reviziju, jer previše je administrativnog upliva u tržište i previše je političkog arbitriranja u stvarima koje moraju biti tržišne i moraju se poštivati zakoni fizike, a mislim da je europska energetska politika u sukobu sa zakonima fizike. 

Hoće li to utjecati na konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu,  na kojoj bi trebao biti usvojen novi sporazum s ciljem povećanja rezova emisija?
Politički jest važno hoće li se postići dogovor i želi li doista svijet niskougljičnu energiju, kao i dogovor o dinamici. Moguć je kompromis, no ja ne očekujem da će se u Parizu postići operativni dogovor provediv do kraja. Više vjerujem da će Europa moći definirati konzistentniju klimatsku politiku u smislu ciljeva redukcije CO2 u budućnosti, dok je posve drugo pitanje provedba. A ključna je stvar upravo realizacija, koja ne smje biti administrativna i pod političkim utjecajem, nego je nužno da bude što više ekonomski izražena filozofija.

Kako je to izvedivo?
Potaknut tim problemom prije godinu dana uputio sam pismo Europskoj komisiji, na četiri adrese, s kritikom postojećeg sustava i prijedlogom rješenja kako ga ja i moji suradnici vidimo. Nisam jedini s takvim razmišljanjima u Europi, stvara se kritična masa stručnjaka koja drži da je ekonomija poticaja kakva danas postoji neodrživa.

Kakav sustav treba razvijati?
Osnovno je napustiti koncept trgovine emisijama, koji Europa bez uspjeha provodi više od deset godina. Treba ići na vrlo jednostavan mehanizam koji je provediv i izbjegava bilo kakve manipulacije i administriranje, a to je uvođenje poreza (naknade) na CO2 kod onih koji to stvaraju, te iz tih sredstava poticati programe smanjenja emisija. To je ključna razdjelnica svih budućih rješenja jer ne zahtijeva nikakvo administriranje. Ne bi svaki kupac električne energije plaćao obnovljive izvore, nego bi se kroz poreze na cijenu fosilnih goriva koja stvaraju emisiju osigurala sredstva za fond iz kojeg bi se poticali obnovljivi izvori, energetska učinkovitost i tehnološki razvoj. S time da je moj prijedlog i da se poticaje ne usmjerava na troškovni dio, nego samo na investicije. Fond koji bi gospodario tim sredstvima ulazio bi u vlasništvo, npr., vjetroelektrana i omogućio gradnju tih elektrana, ali bi one u trenutku kad krenu u pogon bile na tržištu i borile se da mogu plasirati svoju energiju. Nema protekcionizma, svaka elektrana mora biti zainteresirana za plasman svoje energije u mrežu.

Kakve su reakcije na taj prijedlog?
Interesantno je kako na taj prijedlog reagira stručna javnost, a mislim da je to donekle zasluga velikih energetskih kompanija koje nisu prepoznale do kraja te probleme i išlo se linijom manjeg otpora. Jer dio novca koji se sada prikuplja za obnovljive izvore ne utječe na ukupno poslovanje kompanija koje prodaju električnu energiju, to je dodatak koji dolazi od kupaca i skuplja se u jednu agenciju, kod nas Hrote, te ide onima koji imaju vjetroelektrane i ne utječe na sustav cijena na tržištu električne energije. Rezultat je da je forsirana i administrativno privilegirana proizvodnja obnovljivih izvora jednostavno izgurala ostale elektrane i cijena na veletržištima je pala na razinu po kojoj ni jedna elektrana ne može proizvoditi električnu energije uz realne troškove. Zbog tog utjecaja prve su stradale plinske elektrane. U posljednje dvije-tri godine ugašeno ih je više od stotinu, među kojima i neke posve nove koje nisu radile niti sat vremena! Čak su se plinske elektrane zatvarale prije nego ugljene, jer su zbog cijene plina njihovi troškovi bili veći. Daljnji razvoj prilika u zemljama s velikim udjelom obnovljivih izvora razlogom je da više ne mogu kontrolirati te procese, pa guraju električnu energiju svojim susjedima, jer tokovi energije i zakoni fizike nisu usklađeni s političkim odlukama i ciljevima pojedine zemlje. To stvara probleme i komatozno stanje u mrežama. Osnovno je pravilo da svatko mora počistiti u svom dvorištu, odnosno kontrolirati svoju proizvodnju i potrošnju, a ako postoje razmjene, moraju se unaprijed planirati i dogovoriti.

Može li Hrvatska sama krenuti u tom smjeru?
Bilo bi puno jednostavnije kad bi to išlo u okviru EU, jer se postavlja i pitanje tijekova energije i tretmana uvozne energije. Kad bismo išli na taj model, a druge zemlje ne, postavlja se pitanje uvođenja poreza i carina na uvezenu energiju. Još nije dovoljno prisutna svijest o tome koje se posljedice mogu očekivati, a definitivno, i stavljam sav moj stručni autoritet za taj stav – nije moguće s ovakvim sustavom dalje funkcionirati. Potrebno je što prije iznaći tržišno što prihvatljiviji i fizikalno logičniji sustav koji će omogućiti da se klimatski ciljevi mogu ostvariti.

Što je potrebno da se krene tim putem? Godinama zagovarate donošenje dugoročne energetske strategije.
U energetici je sve dugoročno i nemoguće je mijenjati išta od danas do sutra. Nekoliko godina se zauzimam za to da se napravi strateški dokument do 2050. iz jednostavnog razloga što je energetika 2050., koja bi trebala uključiti klimatsku politiku i redukciju emisija CO2 u energetici za 85 posto, a u elektroenergetici za 95 posto, energetika sasvim drugog profila. Ljudi se ponašaju kao da će sve biti isto, a ništa više neće biti isto. Fosilna će goriva nestati iz konačne potrošnje. Nećete više imati plinski bojler ili kuhalo na plin. Nestat će sva trošila koji izravno izgaraju i stvaraju CO2. Fosilna će goriva, ako se riješi problem izdvajanja CO2 i skladištenja, ostati najvjerojatnije u proizvodnji električne energije, sve više će biti električne energije u domovima iz obnovljive energije, a sve to zahtijeva i tehnološki razvoj. A sadašnja razina tehnološkog razvoja to ne može omogućiti. Očekuje se da će se u vremenu koje slijedi događati tehnološki razvoj, posebno najkritičnijeg dijela, a to je skladištenje energije, gdje je vjerojatno i ključ rješenja koji će donijeti prevrat i potpuno novu poziciju obnovljivih izvora koji bi sa skladištenjem bili upravljivi, a svi problemi o kojima sam prethodno govorio bi nestali. Obnovljivi izvori više ne bi bili nepredviđeni nego planirani, mogli bismo višak energije skladištiti i koristiti u dinamici koja je potrebna sustavu i potrošačima. To će utjecati na sve energetske tvrtke. Već imamo kontinuirani pad potrošnje svih oblika energije jer se tehnološkim razvojem pojavljuju uređaji koji troše manje energije.

Velik fokus Hrvatska je stavila na energetiku kao pokretača gospodarskog razvoja. Kako gledate na taj pristup?
Prenaglašen je utjecaj energetike na gospodarstvo u pozitivnom smislu. Upitna je teza da će energetika biti pokretač razvoja RH. Energetika je nužna infrastruktura i treba je biti onoliko koliko je potrebno. To je i poslovna aktivnost ako postoje preduvjeti, a to znači ako ćete njome trgovati, morate posjedovati više energije nego što vam je potrebno. Morate imati proizvodnju opreme koja bi mogla biti značajna u industrijskom razvoju, morate biti u stanju proizvesti te elektrane i postrojenja, što danas nije slučaj. Mi imamo moguću značajniju participaciju Končara u mrežama i hidroelektranama, uz mogućnost da se uključi i u proizvodnju vjetroelektrana, dok u solarnom segmentu imamo montažu, s time da u tom dijelu utakmicu s Kinom gubi čak i Njemačka, jer je osim tehnološkog razvoja nužan za prihvatljivu cijenu i obujam proizvodnje. Predlagao sam da se napravi ozbiljna analiza što se dogodilo s obnovljivim izvorima od 2007., da se vidi njihov utjecaj na gospodarstvo, jer svi govore zapravo napamet. Napravili smo tako ekspertnu analizu koliko su solarne elektrane zaposlile ljudi u Hrvatskoj. Na 50 megavata instaliranih u tri godine utvrdili smo da je na montaži, gradnji i drugim poslovima zaposleno 100 ljudi. Zato i govorimo: ako energetska politika ide prema obnovljivim izvorima, neka bude doprinos zapošljavanju i razvoju, jer ako se to ne dogodi i ovisite o uvozu, imate dodatne troškove. Imali smo slučaj da je vjetroelektrana izgrađena bez ijednog dijela domaćeg proizvoda.

Koja je vaša preporuka za Hrvatsku u promišljanju politike u energetici?
Što prije napraviti strateške dokumente do 2050., odvojiti upravljanje imovinom državnih tvrtki od rada ministarstava, jer se ona ne smiju baviti vlasničkim dijelom, već specijalizirana agencija. Ulazimo u razdoblje u kojem će politika zaštite klime bitno određivati energetiku i moja ideja je da se ministarstva energije i zaštite okoliša i klime ujedine u jedno ministarstvo koje će upravljati svim tim procesima. Ako bi se tako formiranog ministarstva izdvojilo donošenje bilo kakvih odluka o investicijam, ono ne bi bilo u sukobu interesa, bavilo bi se regulacijom, a ne investicijama, energetskom i klimatskom politikom i zakonodavstvom, te nadzorom. Trebalo bi, dakle, povući zid za odvajanje države od investiranje u projekte u energetici. Nije dobro da se država poistovjećuje s bilo kojim projektom, već da stvara uvjete za investiranje uz kvalitetno zakonodavstvo. 

Segment operatora mreža ne bi smio u privatizaciju

Kakav odnos države treba biti prema HEP-u, je li privatizacija dobro rješenje?
HEP je složen sustav i mislim da ga nije moguće privatizirati prema konceptu koji je bio zamišljen. Da je prošao, bila bi to katastrofa. Mora se ući u suštinu HEP-a, jedna je priča operator prijenosnog sustava i operator distribucijskog sustava, druga su priča proizvodnja i opskrba, a tu je i toplinarstvo. U opskrbi je konkurencija prisutna i ne treba ništa dodati ili oduzeti, u proizvodnji su bitne hidroelektrane sagrađene na državnom resursu i ja sam protiv njihove privatizacije. Moja ideja je bila, ako se ide u tom smjeru, da vlasništvo dijela ili većinskog paketa dionica bude u rukama mirovinskih fondova, prije svega solidarnog. Što se termoelektrana tiče, tu je otvorena stvar, one mogu biti na tržištu, dok za prijenos i distribuciju, ako ih se želi kapitalizirati, onda pustiti samo mirovinske fondove, i to samo manjinskim dijelom. Moja ideja je i da bude samo jedan operator distribucijskog sustava jer time utječete na razvoj Hrvatske. Ako imate jednog operatora možete imati jednu cijenu korištenja distribucijske mreže na cijelom području RH, koja čini oko 40% cijene električne energije. Time možete imati i jednake razvojne šanse na bilo kojem dijelu Hrvatske. Mi smo mala zemlja i šanse za razvoj za sva područja moraju biti iste. Zato segment operatora mreža ne bi smio u privatizaciju. Privatni sektor prije svega bi, legitimno, razmišljao kako vratiti uloženo i zaraditi, a teško se može očekivati da bi on u središte svojih interesa stavio razvoj Hrvatske. 

Koliko onda država treba sudjelovati u projektima poput LNG-a 
Uopće ne treba biti sudionik, jer energetika je apsolutno tržišna djelatnost. Država se brine o sigurnosti i uključuje kad procijeni da je ugrožena sigurnost opskrbe. Kod LNG-a je pitanje hoće li se na njega gledati kao na komercijalni projekt koji treba donijeti novac onome tko investira ili će to biti sigurnosni back-up. Nije mi još jasno koja će priča prevladati. Hrvatska u njoj ima samo lokaciju, što nije malo, ali nije dovoljno za realizaciju.