Među raznim strateškim aktima Vlade na red je napokon, u zadnjoj godini mandata, došla i Strategija demografske revitalizacije do 2033., a usporedno s njom predstavljene su i izmjene zakona strancima. Za demografske strategije predviđeno je 9,6 milijardi eura, a demografsku revitalizaciju u Vladi označavaju kao najvažnije nacionalno i strateško pitanje.

S tim se nije teško složiti jer na stanovništvu i njegovim strukturnim obilježjima uvelike počivaju makroekonomske projekcije, javne politike i dugoročni potencijali rasta. U fokusu šire javnosti trenutno su ponajprije migracije i ekspanzija uvoza radne snage, a otprije je trajna tema i trend starenja stanovništva te propitivanja održivosti socijalnog i zdravstvenog sustava, od pitanja budućih rashoda za mirovine (tko će zarađivati za njih za x godina?) do prilagodbi socijalne mreže te tržišta rada. U okviru priče o ponudi i potražnji rada poodavno je skovan i pojam srebrne ekonomije.

U brojnim istraživanjima utjecaja demografskih varijabli, posebice povećanja udjela osoba starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji, propituje se pak njihov utjecaj na agregatnu potražnju, rast BDP-a, inflaciju, štednju, ulaganja, fiskalnu politiku… Zaključci počesto zbog kompleksnosti i specifičnosti nisu jednoznačni, kao uostalom i kad je riječ o učinkovitosti konkretnih pronatalitetnih poticaja, pri čemu u nekim europskim zemljama ukupna izdvajanja za podršku obiteljima i mladima dosežu i do gotovo pet posto BDP-a.

Utjecaj na proračun

Kako bilo, smatra se da rast udjela starijeg stanovništva negativno djeluje npr. na proračunski saldo, zbog većeg utjecaja na povećanje državnih izdataka za socijalnu i zdravstvenu skrb negoli na prihode.

Uz demografsku revitalizaciju kao deklarirani prioritet dovoljno je reći da je od osamostaljenja Hrvatske prirodnim putem i migracijskim tokovima izgubljeno oko 900 tisuća stanovnika. U proteklih desetak godina, tj. od ulaska u Europsku uniju, Hrvatsku je napustilo oko 300 tisuća uglavnom mladih ljudi.

Starenje stanovništva, promjene dobne piramide, migracijski izazovi i/li iseljavanje nisu hrvatska specifičnost. Ali problemi iz te sfere u Hrvatskoj su izraženiji nego u većini zemalja Unije. Tu ocjenu ne mijenja činjenica da su nakon dugog niza godina negativnog migracijskog salda tijekom 2022. doseljavanja (u dobroj mjeri radne snage) “neutralizirala” broj odseljenih iako je i stopa iseljavanja povećana (na 1,2 posto).

S obzirom na rastući uvoz radne snage isti predznak neto migracija vjerojatno će se pokazati i za 2023. No, tek treba vidjeti hoće li to napokon rezultirati i prestankom pada ukupne populacije. Preklani je, naime, migracijski saldo “pokrio” manje od polovice prirodnog pada, a lanjski prirodni gubitak bio je tek nešto manji nego 2022. Broj stanovnika tako se dodatno smanjio i u odnosu na popis stanovništva 2021.

Prema zadnjem popisu u Hrvatskoj je živjelo oko 400 tisuća mladih u dobi od 15 do 24 godine, što je za približno trećinu manje nego dva desetljeća prije (604 tisuće). U tih 20 godina udjel populacije 0-19 godina pao je za 4,3 postotna boda, na manje od 20 posto. U deset godina od ulaska u EU, koji je potaknuo i posljednji val iseljavanja, prosječna starost stanovništva porasla nam je s 42,2 na 44,3 godine.

U fokusu šire javnosti trenutno su ponajprije migracije i ekspanzija uvoza radne snage, a otprije je trajna tema i trend starenja stanovništva te propitivanja održivosti socijalnog i zdravstvenog sustava, od pitanja budućih rashoda za mirovine/Shutterstock

Nema mladih radnika

Pritom je tzv. fertilni kontingent (žene dobi 15 do 49 godina) pao s 43,6 na ispod 40 posto. “Hrvatska ulazi u fazu demografskog razvitka u kojoj se 30 do 40 tisuća ljudi, koliko ih godišnje izlazi iz radnog odnosa u mirovinu, fizički više neće moći nadomjestiti vlastitim mladim radnicima. Istodobno, države koje su razvijenije od Hrvatske nastavit će privlačiti ljude”, neki su od naglasaka iz najnovijeg izdanja Bijele knjige koju je nedavno, s preporukama za poboljšanje ukupne poslovne i ulagačke klime, predstavilo Udruženje stranih ulagača.

Kao odgovor na taj dio problema preporučuju poticanje ulaganja koja će privući bolje obrazovane radnike i motivirati povratak dijela onih koji su iselili proteklih godina. Zadržavanju radnika, kažu, pridonijelo bi povećanja kvalitete javnih usluga i politika, a usto zagovaraju i imigracijsku politiku “koja osigurava adekvatan angažman useljenika i njihovu društvenu uključenost”.

Glavni ciljevi Vladine strategije – izgradnja poticajnog okruženja za obitelji i mlade te uravnotežena mobilnost stanovništva – deklaratorno su na tom tragu. Prvi podrazumijeva materijalne i nematerijalne potpore, porezne olakšice, stambeno zbrinjavanje, ulaganje u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, cjeloživotno obrazovanje, aktivno starenje. U drugome je fokus na povratnim migracijama hrvatskih državljana, jačoj suradnji s dijasporom te migracijskoj politici “koja doprinosi uravnoteženim migracijskim kretanjima i uključuje brigu o integraciji imigranata”, ali i cilja na više kvalificiranih radnika.

Jurić: Nemamo migracijsku ni integracijsku strategiju. Još imamo šansu ne ponoviti pogreške zapadnih zemalja te hitno donijeti zakon koji bi spriječio getoizaciju.

“Dio mladih ljudi spreman je vratiti se u Hrvatsku, a na nama je da u državi stvorimo pozitivno okruženje”, ističe Željka Josić, državna tajnica Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. To su, kaže, procesi koji zahtijevaju kontinuirane napore i ulaganja. Osim isticanja postojećih mjera usmjerenih na poboljšanje demografske slike, u Vladi su uvjereni da su osmislili dobar okvir za zaustavljanje negativnih trendova. Opozicija, naravno, ne misli tako. Tvrdi da je strategija “mrtvo slovo na papiru u izbornoj godini” i da se ne nude konkretna rješenja.

Ni demografi nisu baš jedinstveni u pogledu demografskih politika pa ni imuni na etiketiranja neistomišljenika koje se olako proglašava katastrofičarima. To se ogleda u stavovima o učinkovitosti ulaganja u pronatalitetne mjere u smislu horizonta, intenziteta i/li predvidivosti učinaka. Slično vrijedi i za viđenja migracijske politike i ukidanja kvotnog sustava u uvozu radne snage prije tri godine. Ukratko, oko demografskih izazova i “u struci” do izražaja dolaze (i) ideološke odrednice.

Nepovoljni trendovi koje Hrvatska bilježi niz godina i koji se očituju u tome da smo prema prosječnoj dobi među najstarijim zemljama EU svakako nisu obećavajući za dugoročni potencijal rasta. Pogotovo ako pritom izostaje osmišljena i ciljana migracijska politika pri uvozu nedostajuće radne snage.

“Useljavanje u Hrvatsku ne može biti tek birokratsko pitanje. Već prilikom donošenja Zakona o strancima 2020. ukazivali smo što će se dogoditi. Našli smo se nespremni u ovom procesu, nemamo migracijsku ni integracijsku strategiju. Još imamo šansu ne ponoviti pogreške zapadnih zemalja te hitno donijeti zakon koji bi spriječio getoizaciju”, izjavio je za nedavnog gostovanja na HRT-u demograf Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Smještanjem nekoliko desetaka ljudi u jedan stan motivirano je profitima poslodavaca, a time se osujećuje mogućnost integracije. Usto, nametnut je narativ o o nužnosti masovnog zapošljavanja strane radne snage.

“Imamo 48 posto neaktivnog stanovništva i nije točno da nema tko raditi. Ovdje je više riječ o “gušenju” cijene rada i zamjeni nezadovoljnih zadovoljnima. Vlast i poslodavci nisu željeli Hrvatima podići plaće 200-300 eura i oni su odselili, a sad će se stranim radnicima toliko plaćati učenje hrvatskog jezika i drugi troškovi integracije”, izravan je Jurić.

Hrvatska je dosad pretežito privlačila nisko kvalificirane useljenike, za rad odnosno poduzeća niže produktivnosti i dodane vrijednosti. To je znatno determinirano razinom životnog standarda, koja dijelom objašnjava i slabašan odaziv na Vladin program subvencioniranja povratka iseljenika (Biram Hrvatsku).

Kako bilo, s razdobljem pojačanih useljavanja strane radne snage poklapa se i širenje raskoraka između Hrvatske i prosjeka EU kad je posrijedi udjel visoko kvalificiranih u ukupnom broju zaposlenih. U pet godina udjel zaposlenih s višim i visokim obrazovanjem kod nas je blago pao (s 30 na 29%), dok se u ostatku EU povećao s 34 na gotovo 38 posto.

Uz brzorastuće brojke izdanih radnih dozvola za radnike iz trećih zemalja (lani ukupno više od 172 tisuće, s tim da ih prosječno u Hrvatskoj radi manje od sto tisuća ili oko 6 posto ukupnog broja zaposlenih) nerijetko se čuju komentari o nekontroliranom uvozu i rušenju cijene rada. Uz otprije zapostavljenu prostornu komponentu razvoja stanovništva, čuju se i upozorenja o početku procesa tzv. zamjene stanovništva.

“Od zaleđa Metkovića do Karlovca nema jednog većeg grada. Hrvatska se dugi niz godina praznila, stalno je podržavan model razvoja koji je ispraznio stanovništvo s velikog prostora, a oni koji nisu mogli pronaći posao u velikim gradovima, odlazili su u inozemstvo”, svojedobno je izjavio demograf Anđelko Akrap.

Inače, i znatno prije isteka prošle godine i siječanjske objave preliminarnih brojki o prirodnom kretanju stanovništva u 2023. bilo je izvjesno da će to biti još jedna u nizu godina demografskog urušavanja. Trend pada rađanja posljednjih je godina kod nas i pitanje (negativnog) demografskog momentuma jer u dob za rađanje ulaze (malobrojnije) generacije rođene početkom 1990-ih (Domovinski rat, tranzicija). To znači da se čak uz iste stope fertiliteta generira manji broj djece pa je izgledno da će se on nastaviti smanjivati i u narednim godinama, podsjetio je nedavno demograf Ivan Čipin sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Sve manji broj rođenih

Činjenica da je lani broj rođenih bio najmanji otkad postoje statistička mjerenja prilično je “zazvonila”. Lani je, naime, rođeno nešto više od 32 tisuće djece ili oko 1840 manje nego godinu prije. Doduše, zahvaljujući većem padu broja umrlih protekla godina zaključena je s manjim prirodnim gubitkom nego prethodne tri. Lanjski prirodni gubitak više od 19,2 tisuće stanovnika, primjerice, manji je u odnosu na rekordnu 2021. za oko 7 tisuća.

Za ukupnu sliku populacije 2023. u Hrvatskoj treba pričekati podatke državnih statističara o vanjskim migracijama. Kao rezultat većeg porasta useljavanja od rasta broja iseljavanja već preklani je promijenjen predznak migracijskog salda. No, u priči o 11,7 tisuća više doseljenih nego iseljenih treba reći da su u nepunih 58 tisuća doseljavanja hrvatski povratnici participirali 18 posto (ostatak su bili strani državljani, među kojima najviše Ukrajinaca kojima je odobrena privremena zaštita u RH), dok se od ukupno odseljenih 46,3 tisuće osoba 70 posto odnosilo na hrvatske državljane.

U oba smjera znatan je udio stranaca u okviru izdanih dozvola za boravak i rad. Hrvatska je (i) te godine ukupno zabilježila pad stanovništva. Na razini cijele EU 2022. je obilježio rast populacije za nepunih 2,8 milijuna i to kao rezultat neto migracija (+4,05 milijuna) koje su premašile prirodni pad stanovništva (za 1,26 milijuna). Samo u šest država Unije populacija se povećala i prirodnim putem (među njima su npr. Irska, Francuska, Švedska), dok se Hrvatska našla u skupini sedam članica u kojima je u konačnici pao broj stanovnika (uz Italiju, Poljsku, Grčku, Bugarsku te Mađarsku i Slovačku).