Mjere socijalnog distanciranja uvedene kao odgovor na pandemiju koronavirusa prisilile su mnoge na rad na daljinu. Prošle godine onih koji obično rade od kuće u Europi bilo je 12,3 posto među zaposlenima između 15 i 64 godine starosti, dok se zadnjih desetak godina prije pojave Covida-19 taj udio kretao oko 5%.

Premda se u javnosti stvorila percepcija da su se u potrazi za “novim normalnim” u Hrvatskoj poslodavci masovno okrenuli prema radu od kuće, brojke to ne potvrđuju (barem ne na razini godine).

Podaci Eurostata za 2020. pokazuju da je Hrvatska među zemljama gdje je vrlo mali broj onih koji uobičajeno rade od kuće; samo 3,1 posto zaposlenih.

Pritom su razlike u radnoj praksi među zemljama velike, oslikavajući razlike u razvijenosti, strukturi gospodarstva, ali i dostupnoj infrastrukturi poput širokopojasnog interneta.

Ne čudi stoga da najviše ljudi na daljinu radi u Finskoj, čak četvrtina, slijede Luksemburg (23,1%) te Irska (21,5%). Osim Hrvatske, manji udio uobičajenog rada na daljinu imaju tek Rumunjska (2,5%) i Bugarska (1,2%).

Prije lanjske korona krize većinu onih koji su uglavnom radili na daljinu činili su samozaposleni, a manji dio bile su djelatnici zaposleni kod drugog poslodavca. Taj se jaz smanjio u pandemiji kako se udio onih koji obično rade od kuće povećao s 3,2 posto u 2019. na 10,8 posto lani.

Broj samozaposlenih kojima je kuća ujedno i ured također je povećan, ali manje: s 19,4 posto prije korone na 22 posto prošle godine.

U radu od kuće prednjače žene (13,2%) u odnosu na muškarce (11,5%), kao i stariji u odnosu na mlade budući da je tek 6,3 posto mladih između 15 i 24 godine radilo na daljinu.

Više od 55 sati tjedno

Iako je rad na daljinu koliko-toliko omogućio normalizaciju gospodarstva preokrenutog naglavačke, posebno tijekom ‘lockdowna’, na površinu su izbile i neželjene posljedice.

Ispražnjeni uredi poslodavcima su donijeli uštede na hladnom pogonu, režijskim troškovima i najamnini jer su oni prebačeni na radnike. Rješavanje tog pitanja u mnogim je zemljama, uključujući i Hrvatsku, i dalje otvoreno bez pritiska zakonodavca.

Druga strana medalje o kojoj se puno ne govori je zamagljivanje granice između kuće i posla. Upozorenja da brisanje te granice ima ozbiljne reperkusije na zdravlje i radnu efikasnost radnika donedavno su ostala ograničena na psihologe i pokojeg ‘life coacha’, no ‘težinu’ bi im moglo dati nedavno istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Međunarodne organizacije rada (ILO).

Ono je ustanovilo da prekomjerni rad, koji se definira kao onaj dulji od 55 sati tjedno, godišnje u svijetu uzrokuje 745.000 smrti od moždanog udara i ishemijske bolesti srca što je skok od 29 posto u odnosu na 2000. godinu.

Studija je objavljena u časopisu Environmental International prošlog tjedna kao prva analiza globalnoga gubitka života i zdravlja povezanih s prekomjernim radom.

U svijetu je 2016. gotovo pola milijarde ljudi radilo dulje od 40 sati tjedno, a premda ne pokriva razdoblje pandemije koronavirusa, nalazi istraživanja dolaze u vrijeme kada je povećan broj onih koji rade prekomjerno. Prema WHO-u, riječ je o 9 posto globalne populacije.

‘Posao nije toga vrijedan’

“Pandemija je značajno promijenila način na koji mnogo ljudi radi. Rad na daljinu postao je norma u mnogim sektorima i često se zamagljuje granica između kuće i posla. Osim toga, mnoge tvrtke bile su prisiljene smanjiti ili ugasiti dio poslovanja kako bi uštedjele pa oni koji su ostali zaposleni u konačnici rade više.

Nijedan posao nije vrijedan moždanog udara ili bolesti srca. Vlade, poslodavci i radnici moraju zajedno raditi na uspostavi granica kako bi zaštitili zdravlje zaposlenika”, upozorio je čelnik Svjetske zdravstvene organizacije dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus.