Poslovni dnevnik već tradicionalno putem društveno odgovornog projekta “Iskustvo zlata vrijedi” spaja partnere poslodavce sa studentima s invaliditetom i studentima slabijeg materijalnog statusa, s ciljem omogućavanja prakse i radi lakšeg zapošljavanja u budućnosti. Ovako otprilike izgleda naše priopćenje koje već 10 godina izlazi van, a naći će te ga na gotovo svim mjestima gdje na mreži svih mreža upišete Iskustvo zlata vrijedi.
Pomalo šturo i bez previše cifranja ovih nekoliko rečenica opisuje projekt iza kojeg Poslovni dnevnik stoji već 10 godina. Ali kako je sve počelo i trajalo sve ovo vrijeme puno je emotivnija priča – barem za nas, koja zaslužuje malo patetike i puno samohvale. Hvaliti se nećemo, ali ovom prilikom nakon dugih 10 godina dopustit ćemo si malo patetike.
Pa da krenemo. Sve je zapravo počelo prije više od deset godina. U tom trenutku pod direktorskom palicom Andreje Borošić i glavnim urednikom Mislavom Šimatovićem i s ponešto iskustva u organizaciji evenata počelo se razmišljati kako izdvojiti Poslovni dnevnik i naglasiti njegovu multifunkcionalnost.
Nakon dosta godina Poslovni dnevnik više nije bio samo ugledna tiskovina i internetski portal koji se tek treba razviti u svojoj punoj snazi (više od milijun jedinstvenih korisnika op. a.) nego i ozbiljna snaga na području organizacije raznih manifestacija. Upravo tom dijelu vezanom uz popularnost brenda nedostajalo je ono nešto – pomak u društveno odgovorno i prepoznatljivo. Kasnije smo razvili još neke projekt sličnih predznaka za mlade poput Hrvatske pameti Hrvatskoj, Poslovnog mindseta itd. Ali vratimo se ovom jedinstvenom.
Tih dana bilo je puno ideja kako se okrenuti mlađoj populaciji, malim gospodarstvenicima, IT sektoru, startup sceni itd., ali i jedna ideja prema kojoj su svi imali izraženu skepsu jer se obraćala u to vrijeme nama dosta nerazumljivoj populaciji – osobama s invaliditetom. Skepsa je proizlazila iz našeg nepoznavanja spomenute populacije, ali i iz straha od negativnog publiciteta. Što ako ne uspijemo u svom naumu.
Povezivanje poslodavaca i studenata s invaliditetom kroz ponudu mjesec dana prakse u renomiranim hrvatskim kompanijama koje tek treba okupiti, ali i nagovoriti studente s invaliditetom da nam vjeruju i odazovu se na spomenutu praksu.
I tako je u kratkim crtama počelo jedno, sada možemo reći lijepo i hrabro putovanje. Putovanje u kojem sam igrom slučaja sudjelovao od početka. Ne znajući da ćemo se družiti punih 10 godina pomalo brzopleto zajedno s kolegicama iz prodaje Poslovnog dnevnika – Jasnom Bibić i Lindom Badrić otisnuo sam se u traženje tvrtki koje bi bile voljne pružiti praksu studentima s invaliditetom ali i pronaći način da studente s invaliditetom privučemo projektu – zainteresiramo ih da se prijave na internetskoj stranici koju siguran sam do tada i nisu tako često otvarali.
Malo sreće bilo je i u tome što se upravo mijenjao zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom što je u tom trenutku našem projektu dalo dodatni poticaj. Naime, istovremeno s početkom projekta nazvanog “Iskustvo zlata vrijedi” (kum ovog imena tadašnji je zamjenik glavnog urednika Marko Biočina) za poslodavce krenulo je novo razdoblje – ili će zaposliti osobu s invaliditetom ili će plaćati penale koji će onda ići u namjenski fond za prilagodbu radnih prostora osobama s invaliditetom.
Ukratko u cijelu priču uz poslodavce i udruge posvećene osobama s invaliditetom uključila se i tadašnja Vlada RH.
“Idemo u smjeru društveno odgovornog poslovanja i kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom od početka 2015. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom trebao bi omogućiti zapošljavanje 40 tisuća osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, a kako ih je sada 400 tisuća u registru, apsolutno ne stoje tvrdnje kako nema kvalitetnih kadrova”, kazao je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić na tada održanoj konferenciji za novinare Poslovnog dnevnika na kojoj je po prvi puta javno predstavljen projekt “Iskustvo zlata vrijedi”.
Možda je tome i inače tako, ali nama se pomalo i posrećilo. Projekta bi bilo i bez Vlade, međutim kako je tajming sve, možemo reći da smo pogodili. Trenutak je bio kao stvoren za društvenu promjenu na planu zapošljavanja osoba s invaliditetom i pred nam se otvorilo more – poslodavac s jedne strane i studenata željnih prakse s druge. Ne treba zaboraviti kako su prije 10-ak godina čini se stasale i prve generacije studenta s invaliditetom koji više nisu mislili kako je njihovo mjesto na porti ii telefonskoj centrali nego kako je samo nebo granica.
Preko Vlade dobili smo vrlo vrijednog partnera projekta Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji je bez obzira na ministre i stranke na vlasti s nam ostao svih deset godina.
Projekt kako će naglasiti iz ZOSI-a već prve godine “objedinjuje sve dosadašnje aktivnosti Zavoda u području zapošljavanja, a one se odnose na partnersku suradnju i razmjenu iskustava gospodarskoga sektora, akademske zajednice i relevantnih institucija te promicanje svijesti o sposobnostima i doprinosu osoba s invaliditetom na radnom mjestu i tržištu rada”.
Kako sam već i napomenuo u projektu Iskustvo zlala vrijedi sam od prvog sam dana. Upravo zato imao sam priliku čuti bezbroj toplih, uspješnih ljudskih priča ali i u potpunosti promijeniti svoju percepciju osoba s invaliditetom. Teško je nabrojati sve, a ružno izostaviti ikoga. Zato ću ovdje sebi dopustiti autorsku slobodu i pisati o studentima s invaliditetom općenito bez navođenja imena, ali uz napomenu kako svi koji su prošli kroz naš projekt kod mene imaju posebno mjesto.
Kada jednom vidite što su sve ti ljudi u stanju napraviti od računalnog programiranja, preko grafičkog dizajniranja, pečenja kolača ili pokretanja vlastitog biznisa sve do rada u skladištima fizički teškim poslovima onda više nikada nećete provesti niti jedan svoj radni dan razmišljajući kako je vaš posao težak.
Prije ovog projekta nekako sam i sam bio žrtva stereotipa i vjerovao kako u slučaju bilo kakvog fizičkog nedostatka većina toga nije više moguća te kako je u tom trenutku pritisak na psihu takav da je jedini izlaz depresija. Danas nakon deset godina, a u stvari nakon prve godine projekta Iskustvo zlata vrijedi, mogu reći kako sam bio ‘debelo’ u krivu.
Studente s invaliditetom tada sam upoznao ponajviše gostujući zajedno s njima na radiju i televiziji, a sve s ciljem promocije projekta. Njihova pozitivna, snaga, inteligencija i neposustajanje jednostavno su me osvojili i oborili s nogu. Sjećam se jednog gostovanja na javnoj televiziji gdje smo imao prilike upoznati mladu osobu s invaliditetom koja je vlasnica svoje tvrtke za proizvodnju slastica, zapošljava duge osobe s invaliditetom.
Međutim najviše me dojmila njezina priča o tome kako je položila vozački ispit, a radi se o paraplegičaru – osobi za koju čak njezina obitelj nije vjerovala da će ikada voziti. Što uopće reći nakon toga osim jedno veliko bravo.
I da ne bi itko pomislio kako sam pristran među studentima s invaliditetom naišli smo i na one koji svoje stanje koriste kako bi krivili cijeli svijet, ali iskreno meni se čini da su u manjini. Jedna je bila prije nekoliko godina i kod nas – nikada se nije pojavila na praksi u Splitu. Zahvaljujući našim partnerima broj kompanije koje nude praksu rastao je iz godine u godinu. Tako ih nije bilo samo u Zagrebu, već diljem Hrvatske.
Ali prije nego što pređemo na partnere treba napomenuti kako su kroz naš projekt neki od studenata dobili i stalan posao. Iako smo jamčili mjesečnu praksu tvrtke su brzo uvidjela radnu etiku i dostignuća studenata s invaliditetom i potrudile su ih zaposliti za stalno.
To su naši partneri u projektu – kompanije koje su pružile priliku studentima s invaliditetom, a neke od njih su s nama od prve godine. Sada zamislite već deset godina, svake godine jednom mjesečno omogućiti jednoj osobi s invaliditetom radnu praksu, a neke od njih i zaposliti i to sve bez da to itko od vas traži. Tako je projekt promijenio i sliku o poslodavcima. Njih nitko nije tražio da budu s nama već deset godina niti da zapošljavaju osobe s invaliditetom.
Jer budimo iskreni, radi se redom o velikim uglednim kompanijama koje zasigurno nisu u projektu jer zakon tako kaže ili jer ne mogu bez jednog radnika više ili manje. One su s nama u projektu jer žele nešto vratiti društvu, jer vjeruju u bolje sutra za sve. Kao uostalom i svi mi uključeni u Iskustvo zlata vrijedi.
Izjave nekih od njih čitat će te na stranicama koje dolaze, izjave nekih od njih čitali ste zadnjih deset godina, a sve se one mogu svesti pod jedan nazivnik – bolji dani.
“Ovaj je projekt sjajan jer svi profitiraju – mladi stječu iskustvo i dobivaju uvid kako stvari funkcioniraju u poslovnom sektoru dok poslodavci dobivaju priliku zaposliti itekako vrijedne kadrove˝, izjavio je jednom jedan od partnera.
Ovdje valja spomenuti da smo u nekom trenutku ponajviše na nagovor kolegica iz prodaje Poslovnog dnevnika u cijeli projekt pored studenata s invaliditetom uključili i studenta slabijeg imovinskog statusa. Iako se te dvije kategorije na prvu čine nepovezane ideja je ostala ista, a projekt dovoljno narastao da možemo pomoći još jednoj kategoriji naših građana.
I nismo pogriješili, priča je gotova pa ista kao i sa studentima s invaliditetom, a zahvaljujući projektu koji je s godinama rastao čak i izvan naših očekivanja i studenta i partnera poslodavac bilo je dovoljno.
Uostalom, projektu se pridružila i dodatna medijska snaga, naš stariji brat Večernji list. Dvoje novina i dva internetska portala uzdigla su projekt na novu razinu vidljivosti. A bez da se hvalimo posebno priznanje pučke pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Poslovnom dnevniku i Večernjem listu samo su pokazali kako radimo pravu stvar.
Već druge godine projekta, kada smo uvidjeli da je 10-ak studenata s invaliditetom dobilo ne samo praksu nego i stalan posao, znali smo da smo radimo pravu stvar. Na jednom od svečanih događanja koje svake godine imamo vezano za projekt, rekao sam kako svaki slap dobrote čine male kapi dobrote i iza toga mogu stajati 10 godine kasnije jer Iskustvo zlata vrijedi je upravo to: mali slap satkan od deset godina skupljanja kapljica – studenta i poslodavca i njihovog uvezivanja u jedno bolje sutra.
Za kraj trebamo se vratiti na početak, a on se zove Zamisli. Udruga u koju smo ušetali kolegica Badrić i ja prve godine i koja je s nama sve do danas, ali o tom dijelu priče piše nekoliko stranica nakon mene kolegica Svjetlana Marijon pa nije red da joj ukradem priču.
Meni ostaje jedino da još spomenem kako smo svoj projekt održali čak i u jeku korone, naravno uz poštivanje svih mjera i razumijevanje partnera da neki studenti neće biti na praksi 2020., ali će doći u godinama koje dolaze jer mi mislimo obilježiti i 20 godina projekta. Jedino još moramo otkriti nešto što ipak ove godine nismo stigli – čini se da smo jedini projekt ove vrste u cijeloj Europi, ali o tome nekom drugom prilikom.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu