Regionalna energetsko – klimatska agencija Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) od rujna 2021. provodi europski projekt PVMax koji je sufinanciran sredstvima ELENA kao dijela OBZOR 2020 programa. Zahvaljujući pravnom, tehničkom i financijskom savjetovanju kojeg su, putem PVMax projekta, pružili klijentima iz privatnog i javnog sektora, pripremljeno je preko 700 projekata integriranih sunčanih elektrana ukupne snage više od 180 MWp. Do danas je izgrađeno ili u postupku gradnje preko 50 MWp u vrijednosti kapitalnih investicija preko 35 milijuna eura, a do kraja projekta očekuje se realizacija preko 100 MWp novih obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj. Tijekom provedbe projekta PVMax uočene su prepreke koje usporavaju bržu pripremu i izgradnju sunčanih elektrana.

Strateški dokumenti postoje, ali nisu dovoljni

Na temelju usvojenih strateških dokumenata moglo bi se zaključiti kako je Hrvatska predana postizanju ugljične neutralnosti u sektoru proizvodnje električne energije do 2050. godine. To uključuje odmicanje od fosilnih goriva (izlazak iz pogona TE Plomina II 2033. godine), ubrzanje tempa razvoja obnovljivih izvora energije te zamjenu starog bloka NE Krško u suradnji sa Slovenijom (izlazak iz pogona 2043. godine) s novim blokom veće snage od oko 1200 MW. Ukupna proizvodnja električne energije u Hrvatskoj na pragu elektrana u 2023. godini je iznosila oko 16.800 GWh, od čega je iz obnovljivih izvora energije proizvedeno gotovo 70 posto! Malo je zemalja u EU koji imaju ovakvu strukturu proizvodnje, odnosno električne energije koja je bila dekarbonizirana sa preko 74 posto. S ovim stupnjem dekarbonizacije Hrvatska spada u pet najuspješnijih zemalja u EU. Bitno je naglasiti kako se obnovljiva energija većim dijelom proizvodi u hidroelektranama (izgrađenim prije više desetljeća), a na visok stupanj dekarbonizacije utječe nuklearna energija iz elektrane Krško. Uzimajući u obzir kako je ukupna potrošnja električne energije u 2023. godini bila na razini oko 18.500 GWh, više od 90 posto ukupnih potreba proizvedeno iz nacionalnih izvora (ostalo osigurano uvozom energije) što je primarno zahvaliti obilatim količinama padalina i proizvodnji iz hidroelektrana.

Sunčane elektrane u Hrvatskoj su u 2023. godini, sa svojih oko 460 MWp instaliranih kapaciteta, proizvele gotovo 300 GWh električne energije. Usporedbe radi, ukupna potrošnja električne energije u svim zgradama javne namjene u gradu Zagrebu iznosi oko 160 GWh godišnje. Udio energije iz sunčanih elektrana u ukupnoj proizvodnji u 2024. godini mogao bi doseći i do 5 posto ako se nastavi ovakav trend ubrzane gradnje ovih postrojenja. To je uistinu dobra vijest nakon višegodišnjeg zastoja investicija uzrokovanih primarno nepotpunim zakonodavnim okvirom koji je paralizirao razvoj i gradnju postrojenja na obnovljive izvore od 2021. godine. No, prolazno vrijeme za 2023. godinu sa oko 460 MWp instaliranih sunčanih elektrana daleko je od onoga što smo mogli i trebali napraviti. Do 2030. godine Hrvatska u svojim strategijama najavljuje oko 800 MWp, pa je pitanje možemo li trenutnim tempom dostići zadane ciljeve. Hrvatska je u 2023. godini po instaliranom kapacitetu sunčanih elektrana od 118 W po stanovniku i dalje na začelju Europske unije, dok su primjerice Austrija ili Njemačka (zemlje sa puno manje sunčanih dana godišnje), prema Photovoltaic Barometer u 2022. godini, imale 2, odnosno 4 puta više. Usporedbe radi sa drugim obnovljivim izvorima, možemo istaknuti kako je u Hrvatskoj instalirani kapaciteta energije vjetra skoro tri puta veći u odnosu na sunčane elektrane. Krajem prošle godine instalirana snaga svih vjetroelektrana iznosila nešto manje od 1200 MW koji mogu u prosijeku na godišnjoj razini proizvesti oko 2700 GWh čiste i obnovljive energije (odnosno oko 15 posto ukupnih godišnjih potreba za električnom energijom). Koliko god se ovo doimala kao dobra vijest, Hrvatska i u ovom sektor podbacuje u odnosu na potrebe i potencijale.

Možemo li bolje u sektoru sunčanih elektrana?

Od ukupno instaliranih 460 MWp sunčanih elektrana, na našim kućanstvima nalazi se nešto više od 70 MWp (oko 15 posto), dok je u sektoru poduzetništva oko 390 MWp (85 posto). Važno je istaknuti kako se u sektoru poduzetništva nešto više od 215 MWp koristi primarno za vlastite potrebe (tzv. status “kupca s vlastitom proizvodnjom2) dok se preostalih 175 MWp izgradilo u svrhu predaje električne energije u distributivnu mrežu (tzv. status “proizvođača”) sa svrhom plasmana energije na tržište.

Danas usprkos puno jasnijoj regulativi, uhodanim lancima dobave te relativno zadovoljavajućom situacijom sa radnom snagom u sektoru izvođenja elektrana, postoji nekoliko prepreka u izgradnji većih kapaciteta primarno integriranih rješenja (elektrana za pokrivanje vlastitih potreba, odnosno tzv. “samoopskrba”) u sektorima kućanstva i poduzetništva.

Ograničavanje cijena električne energije

Vlada Republike Hrvatske je od rujna 2022. godine uvela uredbu koja ograničava cijenu električne energije što je rezultiralo zaustavljanjem investicija u sektoru obnovljivih izvora energije zbog njihove (ne)isplativosti. Reguliranom cijenom energije periodi povrata ulaganja penju se preko 10 godina za prosječno kućanstvo koje planira sunčanu elektranu za svoje potrebe, odnosno ugradnju elektrane snage od oko 10 kWp. Uredba je još uvijek na snazi, pa se odluka o investiranju kod nekih klijenata u privatnom i javnom sektor odgađa do daljnjeg. S obzirom na skore parlamentarne izbore, te vrlo vjerojatnu situaciju da se do kraja ove kalendarske godine vjerojatno neće ukidati predmetna uredba, dobar dio investicija i dalje će čekati svoju realizaciju.

Ovisnost o sufinanciranju

Jedan je od većih izazova u realizaciji projekata izgradnje integriranih sunčanih elektrana je generalan stav privatnog i javnog sektora da se investicije isključivo rade uz korištenje EU ili drugih bespovratnih sredstava. Nepostojanje jasne politike i višegodišnjeg programa dodjele subvencija, njihova nepredvidivost i relativno mala alokacija često rezultiraju odgađanjem realizacije pripremljenih projekata. S druge strane, učestala je pojava da se subvencioniranjem neposredno remeti tržište i poskupljuje ulaganje budući da izvođači na tržištu znaju kako će investitori dio troškova izgradnje pokriti “tuđim” novcem, ali i da su vezani ugovorom o dodjeli sredstava (primarno rokovima izgradnje što korisnika subvencije tjera na ugovaranje pod svaku cijenu). Iz svega navedenoga, nužno je promovirati model kontinuirano otvorenog programa dodjele subvencija s manjim iznosima sufinanciranja (od oko 20% do 35%), dozvoliti prihvatljivost prijave samo na temelju ishođene elektroenergetske suglasnost (a ne i izrade glavnog projekta) te poticati korištenje alternativnih modela nabave poput modela Ugovora o opskrbi električnom energijom iz obnovljivih izvora energije (engl. Power Purchase Agreement -PPA). Osim toga, investitori se često suočavaju s problemom zastarjelih krovova na kojima nije preporučljiva izgradnja sunčanih elektrana, često odustajući od investicije zbog kompleksnosti i visokih troškova obnove. Upravo ovi troškovi (poput troškova sanacije krovišta) te troškovi priključenja i izgradnje baterijske pohrane trebali bi biti primarno sufinancirani troškovi kada je riječ o ulaganjima u sunčane elektrane.

Dugotrajno ishođenje dozvola (elektroenergetska suglasnost)

Proces dobivanja potrebnih suglasnosti za priključenje na distribucijsku mrežu ili puštanje u pogon izgrađenih elektrana često traje duže nego propisi nalažu. Isto tako relativno visoki troškovi priključenja na distribucijsku i prijenosnu mrežu predstavljaju dodatnu prepreku u investicijama te značajno poskupljuju projekte (u nekim slučajevima troškovi priključka iznose i do 20% od ukupnog kapitalnog troška investicije). Svakako bi se trebalo ubrzati i olakšati priključenje novih kapaciteta postrojenja na obnovljive izvore, osiguravajući sufinanciranje kapitalnog troška priključenja kroz EU programe ili druge bespovratne izvore sredstava.

Budućnost treba biti sunčanija

U sljedećim bi godinama primarna aktivnost i dalje trebala biti razvoj projekata sunčanih elektrana na postojećim krovovima zgrada. Ovo su najbrži i najisplativiji oblici ulaganja u obnovljive izvore energije danas. Na žalost, mnogi poduzetnici ili zgrade javne namjene (poput bolnica i sl.) jednostavno ne posjeduju dovoljnu količinu raspoloživih krovnih površina, dok njihovi proizvodni procesi zahtijevaju velike količine energije koju ne mogu proizvesti na svojim lokacijama. Za takve klijente REGEA je pripremila uslugu izrade Ugovora o opskrbi električnom energijom iz obnovljivih izvora energije (tzv. PPA ugovor). Putem PPA ugovora, klijenti iz privatnog ili javnog sektora dogovaraju opskrbu iz elektrana na obnovljive izvore (vjetar, sunce i dr.) koji se realiziraju bilo gdje na području hrvatske ili području zajedničkog tržišta električnom energijom u EU. PPA ugovor je danas ključni instrument koji omogućuje kupcima električne energije da ostvare određene prednosti i doprinose u održivosti poslovanja (primarno u dijelu rashoda za energiju te dokaza jamstva podrijetla električne energije za obveznike ETS ili provoditelje ESG politika).

Prednosti PPA tipa nabave električne energije su fiksiranje cijena energije (ili podjela rizika tržišta kroz tzv. Contract for Differences (CFD) mehanizam), smanjenje energetskih troškova te održivost i društvena odgovornost. PPA ugovorom se može omogućiti kupcima fiksiranje cijena električne energije na duži rok (npr. 5, 10 ili 15 godina), čime se smanjuje izloženost fluktuacijama tržišnih cijena što svakako pomaže u dugoročnom planiranju budžeta i stabilizaciji dijela troškova energije. Kroz pregovore s proizvođačima obnovljive energije, kupci mogu dobiti povoljnije cijene energije od tradicionalnih tržište energije. Ovo može rezultirati značajnim smanjenjem ukupnih troškova energije za tvrtke koje troše velike količine energije (u praksi od 10% do 30%). U konačnici, PPA omogućuje tvrtkama da sudjeluju u održivosti i društvenoj odgovornosti. Ugovaranjem PPA, odnosno dugoročnih ugovora o opskrbi električnom energijom klijenti iz privatnog ili jasnog sektora doprinose katalizaciji novih kapaciteta obnovljivih izvora energije te smanjenju ugljičnog otiska.

Umjesto zaključka, može se konstatirati da postoji visoka svijest o prednosti tehnologije obnovljivih izvora energije, odnosno sunčanih elektrana na tržištu – kod građana, poduzetnik, ali i u javnom sektoru. Sada je na zakonodavcu da ukloni i posljednje prepreke i omogući da se, uz hrvatsko znanje koje postoji, na svakom krovu počne koristiti besplatna sunčeva energija koje nam je na raspolaganju.