Plinofikacija Like i Dalmacije, kao i ostala ulaganja u razvoj plinske transportne infrastukture, jedan su od najznačajnijih energetskih investicijskih projekata provedenih u RH u proteklom desetljeću, i to ne samo zbog svoje važnosti već i zbog inovativnih modela projektnog financiranja. Utoliko, ta iskustva mogu poslužiti kao osnova za promišljanje mogućih rješenja za financiranje sličnih projekata.

O Plinacrovim iskustvima i mogućim modelima financiranja energetskih infrastrukturnih projekata govori čelni čovjek kompanije, Marin Zovko. 

Plinacro je godinama smatran jednim od pokretača investicija u RH. Što je sve realizirao prethodnih godina?
Plinacro je stvoren 2001. izdvajanjem djelatnosti transporta prirodnog plina iz INA d.d. u zasebnu tvrtku. Ta je tvrtka izrasla u nacionalnog operatora plinskog transportnog sustava koji danas, putem suvremene tehnologije, upravlja mrežom novoizgrađenih i rekonstruiranih plinovoda. Tadašnja vrijednost dugotrajne imovine Plinacra bila je 797 milijuna kuna, a sastojala se od 1.600 kilometara plinovoda starih između 25 i 30 godina i plinske mreže koja je pokrivala samo sjevernu i istočnu Hrvatsku. Tada je usvojen desetogodišnji Plan razvoja, izgradnje i modernizacije plinskog transportnog sustava RH 2002. – 2011. godine, koji je, kroz dva financijski i tehnički izuzetno zahtjevna razvojno-ulagačka ciklusa,  i realiziran. U proteklih dvanaest godina Plinacro je investirao više od 680 milijuna eura u plinofikaciju RH, izgradivši preko 1.000 kilometara novih plinovoda. Danas upravlja modernim plinskim transportnim sustavom ukupne dužine od preko 2.600 kilometara,  koji pokriva gotovo 95 posto državnog teritorija. Također, Plinacro je postao jedinim vlasnikom Podzemnog skladišta plina d.o.o., tvrtke koja je bitan čimbenik sigurnosti opskrbe plinom u RH.

Ulaganja u infrastrukturne projekte u energetici obično su kapitalno intenzivne investicije s dugim rokom povrata. Kako zatvoriti financijsku konkstrukciju takvih ulaganja s obzirom na neizvjesnost i volatilnost energetskih tržišta?
Odobrena tarifa nije osigurala dovoljan vlastiti financijski potencijal za relizaciju ovako zahtjevnog investicijskog ciklusa, te je Plinacro morao  pronaći  dodatne izvore financiranja u obliku zajmova. Potpisana su dva ugovora o zajmu sa Europskom investicijskom bankom na ukupan iznos od 280 milijuna eura. Bitno je napomenuti da su navedeni ugovori sklopljeni 2003. i 2007. godine, kad Hrvatska još nije bila ni blizu punopravnom članstvu u EU i samim time nije imala pristup europskim fondovima. Pored navedenog, Plinacro je kroz zajam od Europske banke za obnovu i razvoj u visini od 70 milijuna eura stekao 100 posto vlasništva u tvrtci Podzemno skladište plina d.o.o..

Kakve je uvjete osigurao Plinacro i je li bilo poteškoća kod osiguranja kredita, a pogotovo kod kredita odobrenog 2003. godine za prvo petogodišnje razdoblje? 
Plinacro je osigurao kredite koji su za to razdoblje bili izuzetno povoljni. Naime, ugovori su klopljeni na rok od 15 godina uz poček od pet godina i fiksnu kamatnu stopu koja se kretala od 3,16 posto do 4,5 posto. Za ilustraciju, država se u to vrijeme zaduživala po kamatnim stopama od 6,7 posto.

Je li bilo poteškoća kod odobrenja kredita?
Bilo ih je od samog početka što je zapravo i razumljivo, jer je EIB tek morao steći povjerenje u Plinacro, koji je u to doba bio relativno mlada tvrtka. Banka je stoga odradila detaljni due diligence, u kojemu je snimila kompletno poslovanje tvrtke i analizirala sve potencijalne rizike. 

U čemu je bio problem?
Osnovni problem u tom trenutku bila je činjenica da je banka svaki plinovod koji je bio predmet financiranja sagledavala kao zaseban projekt i analizirala njegovu isplativost zasebno. Takav model za Plinacro koji je ispred sebe imao za cilj plinofikaciju cijele Hrvatske jednostavno nije bio prihvatljiv. Pristupilo se pregovorima oko izmjene modela utvrđivanja isplativosti investicije na način da se povrat investicije sagledavao sa stajališta poslovanja cijele tvrtke, odnosno plinskog transportnog sustava kao jedne nedjeljive cjeline. Uz detaljna obrazloženja i dokazivanje činjenice da dokle god se ne izgradi osnovna plinska infrastruktura, tzv kostur plinskog sustava, jednostavno nije moguće gledati izdvojenu isplativost svakog pojedinog plinovoda, već je jedino moguće sagledavanje nacionalnog plinskog sustava u cjelini, banka je prihvatila argumente i uvažila tadašnju situaciju.     

Je li realno očekivati da se infrastrukturni projekti u energetici financiraju bez nekog oblika garancija od strane države?
Realno je, ali su uvjeti bitno drugačiji, budući da se u slučaju dobivanja nekog oblika državnog jamstva, u značajnom dijelu smanjuje trošak kapitala. Kod investicija od nekoliko stotina milijuna eura, takva razlika itekako utječe na isplativost i profitabilnost projekta.

Poznati su slučajevi spora Europske komisije i ruskog Gazproma oko otvaranja slobodnog pristupa Gazpromovim plinovodima u Europi. Ti uvjeti razumljivi su iz perspektive zaštite tržišnog natjecanja, no s druge strane evidentno je da takva politika smanjuje interes ulagača za takvim projektima. Kako pronaći ravnotežu?
Bez dostatnih izvora energije nema razvoja. Energija je danas pitanje svih pitanja i onaj tko dugoročno osigura stabilne izvore energije može planirati i ostvariti razvoj. Na cijenu energije utječe mnogo faktora, no najskuplji su oni energenti kojih nema ili ih nema dovoljno. U situaciji oživjelih hladnoratovskih odnosa SAD i Rusije EU mora voditi prvenstveno računa o interesima svojih članica. Oni nisu uvijek podudarni, no zajednička politika EU traži od EK vodi računa i o nizu drugim faktora, poput političkih i sigurnosnih. Vjerujem kako je u interesu svih da se sadašnje tenzije dogovorno smanjuju, kako bi logika ekonomskog pristupa, zasnovanog na zajedničkim interesima, postala dominantna pri odlučivanju.   

Upravljanje energetskom infrastrukturom često je niskoprofitabilni posao, s profitnim maržama pokrivenim kroz regulirane tarife. S druge strane, financiranje projekata često se odvija kroz aranžmane s volatilnim komponentama, poput tečajeva stranih valuta ili promjenjivih kamata. Kako kontrolirati rizik?
Upravo kroz tarifu za transport plina, koja u sebi sadrži sve elemente koji korisniku kredita moraju osigurati dovoljno sredstava za podmirivanje svih opravdanih troškova poslovanja, ali i omogućiti potreban razvoj koji ne mora uvijek biti i ekomomski isplativ. Kako bi barem djelomično smanjio volatilne komponente, Plinacro, koji kompletan svoj prihod ostvaruje u kunama, a kreditne obveze ima u eurima, fiksirao je sve kamatne stope na cjelokupni period otplate i to u trenutku povlačenja kredita ili u trenutku kada je 6M EURIBOR za koji se vezala kamatna stopa bio na nivou od ispod jedan posto. Tim potezom, barem jedna komponenta je fiksirana te olakšava planiranje novčanih tokova.    

Koliko su za ovakve projekte, iz današnje perspektive Hrvatske, bitni fondovi Europske Unije?
Na žalost, Plinacro u prošlosti nije mogao značajnije računati na pomoć strukturnih fondova Europske unije. Ono na što smo mogli računati, a što smo i osigurali, dio je bespovratnih sredstava za pripremnu dokumentaciju kroz WBIF u visini od 4,68 milijuna eura. Za usporedbu, zemlje u okruženju iskoristile su tu komparativnu prednost da kao stare članice EU kroz fondove osiguraju bespovratna sredstva i do 60 posto ukupne investicije. Iz današnje perspektive, kada je Hrvatska punopravna članica EU i kad je energetska neovisnost prioritet EU, postoji mogućnost da se kroz EU fondove povuku bespovratna sredstva. Što se tiče strukturnih fondova, energetika se trenutno ne nalazi u operativnom programu, pa tako ni Plinacro ne može povlačiti sredstva iz tog fonda. Dostupan je fond za projekte od zajedničkog interesa EU, Connecting Europe Facility – CEF (Instrument za povezivanje Europe) preko kojeg Plinacro ima mogućnost financiranja projekata koji nemaju komercijalnu isplativost, ali zato imaju ekonomsku isplativost i komponentu društvene koristi. Upravo zbog takvih projekata, fondovi Europske Unije imaju ključnu ulogu u investicijskom potencijalu Plinacra. 

Što je u slučaju projekata kod kojih je teško dokazati izravnu poslovnu isplativost, ali doprinose kvalitetnijem funkcioniranju i sigurnosti cijelog sustava, kao što su npr. plinske interkonekcije. Kako financirati takve projekte?
Upravo zbog takvih projekata, posebice plinskih interkonekcija, utemeljen je CEF fond. Važno je pri tom imati u vidu da za korištenje nepovratnih sredstava iz CEF-a tražitelj ipak mora osigurati određeni dio vlastitih sredstava. Kako se najčešće radi o projektima koji nisu poslovno isplativi, investitor potrebna vlastita sredstva mora osigurati iz vlastitog poslovanja ili putem komercijalnih zajmova, što dodatno poskupljuje ionako poslovno neisplativu investiciju. Sredstva i za takve investicije potrebno je osigurati iz tarife, pri čemu je nužno voditi računa i o konkurentnosti tarifa s tarifama  zemalja u okruženju. 

Koliki su problem u realizaciji onih projekata čija dugoročna isplativost ovisi o reguliranim prihodima relativno kratka regulativna razdoblja, koja ne nude dugoročnu garanciju dugoročne financijske stabilnosti?
Činjenica je da su regulatorna razdoblja kratka, ali je tu bitna uloga regulatora (HERA-e), koji to mora uzimati u obzir. Za određene dijelove sustava sigurnost prihoda i povrata uloženog se može osigurati dugoročnim ugovorima za transport,  uz njihovo izuzeće. 

Vidite li u budućnosti mogućnost da se u segment investicija u energetsku infrastrukturu, koji je u Europi dominantno još uvijek vazan za javni sektor, jače angažira i privatni kapital, te tako pojača investicijski tempo?
 U nekim dijelovima energetske infrastrukture je to moguće i poželjno, ali prijenosni sustavi, kao što je plinski transportni sustav, koji su poveznica svih ostalih sustava te od izuzetnog strateškog interesa za republiku Hrvatsku, trebaju od toga biti izuzeti sve dok se za to ne steknu potrebni uvjeti. Slobodan, nediskriminirajući pristup njima, uz transparentnu i ne ekstraprofitnu tarifu, osigurava korisnicima najpovoljniji pristup energiji.