Ministarstvo zaštite okoliša i prirode u rekordnom je roku otvorilo i zatvorilo javni uvid u prijedlog Plana gospodarenja otpadom 2016.-2022. (PGO). Plan ministra Slavena Dobrovića predviđa radikalan zaokret u dosadašnjoj politici, što znači više odvajanja otpada u kućanstvima te zaustavljanje izgradnje planiranih i započetih centara za gospodarenje otpadom.

O tom smo razgovarali sa sveučilišnom profesoricom Aleksandrom Anić Vučinić, predsjednicom Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom (HUGO, članica Međunarodne organizacije za gospodarenje otpadom). Ona je poslala Dobroviću opsežan materijal s primjedbama po kojima zahtijeva da se nacrt prijedloga plana i prateća strateška studija hitno povuku iz procedure.  

Zašto tražite povlačenje PGO-a iz rasprave?
Nikad u povijesti iz ovog Ministarstva nije izašao tako loš dokument- predloženi plan nije argumentiran ni u jednom segmentu, pun je paušalnih ocjena i krivih podataka, a iz njega se iščitava aktivistička želja nevladinih udruga. Drago mi je da je ministar Dobrović iz EK-a dobio skoro isti popis primjedbi kao i od nas što potvrđuje da su naše apsolutno utemeljene. Iako se sada pravi da te primjedbe EK-a nisu baš važne i poziva se na suverenitet RH iz čega je vidljivo koliko ne shvaća važnost struke, a i EK. A prije par mjeseci je izjavio da je EK prihvatila njegov plan. Dužina trajanja javne rasprave od osam dana za nacrt plana u kojem je definiran tako značajan zaokret u politici gospodarenja otpadom nedostatan je za provedbu kvalitetne javne rasprave, tim više što u ovaj rok ulaze dva praznika i nedjelja. Takvim pristupom MZOIP ne poštuje vlastite propise, a to je i gruba povreda Aarhuške konvencije. Po zakonima, ako se plan značajnije mijenja, a ovaj se radikalno mijenja, treba dati rok ne od osam nego od 30 dana. Tri dana je tim stručnjaka od jutra do mraka iščitavao taj materijal od 500 stranica i uvidom u dokumentaciju u javnoj raspravi poslali smo ministarstvu punih 20 stranica primjedbi zašto nacrt prijedloga i stratešku studiju treba povući. Podaci i procjene u planu nisu dostatni da bi ga itko usvojio, a kamoli tehnička vlada, a njegovim donošenjem uzrokovala bi se šteta za RH. Nacrt ne sadrži sav propisani sadržaj i nije u skladu s propisima Ministarstva, što je grubo kršenje zakona. 

Na kakvim se pokazateljima bazira plan?
Navodno na temelju tehničko-tehnološke i ekonomske analize, ali one nisu priložene. Na javnoj raspravi pomoćnica ministra je rekla da dokument postoji i obećali su nam ga dati na uvid. Ako postoji zašto ga nisu naveli kao referencu? Zatražili smo ga putem prava na pristup informacijama, vidjet ćemo hoćemo li ga dobiti i što piše. Netko je imao ideju koju nije dobro promislio, a ja sam sigurna da se nitko ozbiljan iz naše struke ne bi usudio potpisati plan pun kontradiktornosti i nedorečenosti. Osim toga, nacrt prijedloga u suprotnosti je sa Strategijom gospodarenja otpadom RH koja je još na snazi, a planski dokumenti države ne mogu biti u suprotnosti sa strategijama. Ako se usvoji ovakav plan, RH sigurno neće moći povući sredstva iz EU idućih par godina. 

Nije li ministar rekao da će model biti ekonomski isplativ, a za primjere daje Međimurje i grad Krk, gdje se gotovo sav otpad prikuplja odvojeno?
Ministar tvrdi da će sustav biti jeftiniji, no, iz ovog plana to nije vidljivo niti argumentirano. Prema mom znanju i iskustvu, čisto sumnjam. Ključno je da vidimo dokument o kojem sam govorila. Inače, cirkularna ekonomija koja je navodno vodilja ovog plana znači da otpadu morate dodati vrijednost, da morate dodati trud, rad, vrijeme i opremu za proizvod koji će netko platiti s dodanom vrijednošću, no pitanje je tko plaća i je li onda jeftinije? Bila sam nedavno na jednom odlagalištu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje imaju sortirnicu koja bi se prema planu trebala postaviti na više od 70 lokacija. Zaposlili su ljude koji ručno sortiraju otpad – to je tehnologija prošlog stoljeća. Imaju i razvijeno odvojeno prikupljanje koje je naglašeno u planu. Rezultat je da su sakupili 1200 tona plastike, cijela brda  koja sada nitko ne želi otkupiti da oni zarade. Evo, Talijani nude da će odvesti tu plastiku ako im se plati 100 eura po toni, plus 40 eura za šrediranje i plus plaćanje transporta do Italije. Za mene to ne može biti ekonomski isplativo. Ako dođu susjedi Mađari i ponude novac da se ta plastika odnese u njihovu energanu, a jedna je blizu granice, kome će se lokalne vlasti prikloniti – svojoj ekološkoj svijesti da moraju reciklirati, ili ekonomskoj zbilji? Moramo gospodarenje otpada prilagoditi našim geografskim, demografskim i financijskim specifičnostima, i zato u Hrvatskoj morate imati kombinacije sustava ovisno o uvjetima, a ne kopirati druge. Ako imate puno nezaposlenih, radit će vam jeftino, ili ako imate u općini zatvor gdje je sat rada jeftin možete zapošljavati ljude na razvrstavanju otpada, ali ne svugdje pa će vam se to možda isplatiti. Što se tiče Krka, tamo se ne odvaja sav otpad nego 45% i to se postiglo u devet godina, što su i europska iskustva. Njima je kao turističkom središtu ovo prekrasna reklama i to je dobro. Međutim, prema njihovu financijskom izvješću dostupnom na webu za 2014., prihodi od sekundarnih sirovina i ambalaže bili su oko 2,5 miljuna, a rashodi 29 milijuna kuna, gdje je vidljivo da odvojeno prikupljanje kod uspješnog sustava može pokriti oko 8 posto rashoda, a ostalo plaćaju građani kroz komunalnu naknadu ili gradski proračun. Podsjećam da je proračun novac građana. Ovaj trošak se ne vidi na računu, ali ga plaćamo indirektno. Je li to onda jeftinije?

Važna komponenta novog plana je kompostiranje u domaćinstvima. Koliko je ta praksa česta u drugim zemljama?
Vrlo je rijetka, ponegdje se nađe se u ruralnim dijelovima, ali ne i u velikim gradovima. I tu ne možemo imati unificirana rješenja kako navodi plan, jer nije isto kompostirati na balkonu ljeti u Dalmaciji i zimi u Lici. Potrebno je kombinirati sustave s mogućnostima, a ne pristupati jednoobrazno cijeloj Hrvatskoj. Jedan od najbitnijih elemenata za uspjeh neke metode je edukacija. Prvi korak ministra bio je ukidanje programa izobrazbe za sve tvrtke iznad 50 zaposlenih jer je smatrao da program ne valja. Slažem se da je mogao biti puno bolji, međutim, propušteno je proučiti rezultate provedbe edukacije pa onda donijeti odluku. Analiza bi pokazala da je edukacija od svega tri mjeseca rezultirala npr. 100-postotnim povećanjem sakupljanja nekih posebnih kategorija. 

U Ministarstvu tvrde da se plan, koji odbacuje izgradnju regionalnih centara za odvajanje i obradu otpada (CGO), mora usvojiti želimo li od EK dobiti 475 milijuna eura za projekte zaštite okoliša? 
To je netočno. Tim ministarstva ne razumije sustav i nije proučio direktive EK. Riječ je o 470 milijuna eura za RH, ali upravo pod uvjetom da se držimo izgradnje dogovorenih 13 CGO-a, jer je tako potpisano u pretpristupnom ugovoru s EU. Svi planirani CGO-ovi su tako projektirani da mogu ispuniti sve ciljeve EU direktiva, pa i cirkularne ekonomije koja ih ne zabranjuje. Ako prođe ovaj novi plan i mi kažemo EK da želimo 70 malih sortirnica gdje će ljudi rukama čeprkati po otpadu i kućno kompostiranje, u tom slučaju, složi li se EK, moramo tražiti izmjenu operativnog programa i dokazati opravdanost izmjene, a to sigurno traje dvije do tri godine. Drugim riječima, obrnuto je – ako usvojimo ovaj plan, nema sredstava u iduće dvije do tri godine. 

Morat ćemo EU vratiti 100 milijuna eura

Usvoji li Vlada Plan, što će biti s već izgrađenim CGO-ovima? 
Ministarstvo nema ovlasti zatvoriti ih, nema mehanizma niti jurisdikciju. Centri su građeni europskim novcem. Ako se to i nekako dogodi, moramo vratiti novac koji nam je EU dala za njih, više od 100 milijuna eura. Osim toga, već prilikom njihovog ugovaranja bilo je određeno da se reciklira barem 50 posto ukupnog otpada. Te centre treba nastaviti graditi, jer i oni su u stvari poTkapacitirani – pri njihovu projektiranju nije uzet u obzir industrijski otpad, koji čini čak 70 posto ukupnog otpada i nitko o njemu ne vodi brigu. To je realan problem gospodarstva, a mi se zabavljamo s ovih 30 posto komunalnog otpada. Što ako nam počne rasti industrijska proizvodnja?