Četiri godine nakon ulaska u EU, krajem ovog mjeseca službeno počinje javna rasprava o uvođenju eura. O top temi treba li Hrvatskoj euro i jesmo li za njega spremni, ali i zastoju u reformama, Vladinom preferiranju pojedinih društvenih grupa i o reperkusijama krize u Agrokoru razgovaramo s Elisabettom Capannelli, novom voditeljicom Ureda Svjetske banke u Hrvatskoj i Sloveniji, u prvom intervjuu za domaće medije.

Kako ocjenjujete rast i opravak u Hrvatskoj?

Drago nam je da je nakon šest godina recesije rast napokon ubrzao, prošle godine na 3, ove godine predviđamo 2,9 posto. To je dobar znak, ali pitanje je li održiv, od čega se sastoji i doseže li sve građane? Naša procjena je da je postojeći potencijal rasta nedovoljan za novu članicu EU. Tri posto rasta, pa bio on i održiv što nije garancija, neće dovesti zemlju na željenu razinu da građani imaju prosječna europska primanja i prilike za zaposlenje. BDP se oporavlja, ali uglavnom zahvaljujući osobnoj potrošnji zbog fiskalne relaksacije. Nije loše imati rast potican osobnom potrošnjom, ali to jednostavno nije dovoljno. Potrebno je promijeniti generatore rasta što se može smanjenjem državnog i većom prisutnošću privatnog sektora koji mora biti produktivniji, dinamičniji, s više dodane vrijednosti. U redu je imati prihode od turizma od 20% BDP-a, ali pitanje je želite li da turizam bude generator rasta ili da to bude dinamičan i snažan privatni sektor konkurentan s europskim?

Slažete li se guvernerom Vujčićem da je Hrvatska prestala hvatati korak s usporedivim zemljama?

Da, dijelim to mišljenje. Hrvatska je prije krize rasla zbog privatnih investicija i dotoka stranog kapitala, sada se kapital napokon počeo vraćati, no pitanje je što želite s tim kapitalom. Ako je to promijeniti strukturu ekonomije nužno je povećati produktivnost rada, industrije. To ne treba nužno biti prerađivačka, fokus može biti na uslugama, inovacijama, IT-ju, poput Rumunjske koja je ciljanim micanjem barijera rastom prestigla druge države, uključujući i Hrvatsku, produktivnije iskoristila prirodne resurse, poput poljoprivrede. Kao došljaku, čini mi se da Hrvatska nije odlučila što želi biti, kojim modelom rasta će to postići niti je za to implementirala politike.

Slijedi javna rasprava o euru. Financijski sektor podržava euro, a što vi mislite?

Hrvatska se ulaskom u EU obvezala uvesti euro dinamikom koja će biti dobra za zemlju, zato je važna javna rasprava. Hrvatska je visoko eurizirana pa uvođenje neće biti takva promjena kao u zemljama koje nisu toliko povezane s eurom. Vaša monetarna politika već je usklađena s onom ECB-a i ne koristi se za postizanje kompetitivne deprecijacije. Biti dio eurozone omogućava vam da imate veće tržište, ukida se još jedna trgovinska barijera, monetarna politika je usklađena – dobro je biti dio veće grupe što je iskusila većina novih članica. Ali, nije stvar samo imati dobre brojke na papiru, već imati dobre institucije koje će omogućiti održivost članstva. To podrazumijeva puno i ostala regulatorna tijela, pravosudni sustav, snažnu administraciju, dobar sustav upravljanja. I prije ulaska u predsoblje eura, ERM II mehanizam, Hrvatska se treba zapitati ima li adekvatne institucije da bude otporna članica eurozone koja će se ponašati proaktivno. Kad su banke u pitanju, nadajmo se da će ih ulazak u eurozonu izložiti većem pritisku konkurencije za dobrobit potrošača.

Doing Business lista Svjetske banke je svojevrsna ‘check lista’ potrebnih reformi. Koji bi se prioriteti prvi trebali adresirati?

Drago mi je za inicijative poput ukidanja 100 nepotrebnih barijera, no treba sastaviti listu prioriteta i križati po njoj, primjerice kod izdavanja građevinskih dozvola, parafiskalnih nameta,… Jednostavno pogledajte primjere zemalja koje su to uspješno riješile. Važno je ne raditi sve odjednom već postaviti ‘benchmark’, izložiti se javnosti i jasno reći da ćete jednu po jednu barijeru uklanjati. Potom bi trebalo smanjiti porezni opterećenje što se pokazalo korisnim u privlačenju biznisa u određene segmente. Primjerice, Rumunjska je ukinula barijere za strance koji ulažu u IT, olakšala je pristup strancima koji žele investirati i raditi u IT industriji, uključujući onima izvan EU. Trebate izabrati na koje se sektore želite fokusirati i omogućiti im posebne uvjete, primjerice smanjiti PDV. No, za to prvo treba odlučiti i osmisliti politiku. Dosadašnji model širokogrudnog dijeljenja poticaja ne daje rezultata. Ono što ovdje nedostaje, moj je dojam, je mogućnost održavanja promjena, ljudi znaju što je potrebno napraviti, ali problem nastupa kod implementacije.

To se čini teško ostvarivo kad svaka nova vlast u ladicu baci projekte prethodnika?

Nužno je imati konsenzus privatnog i javnog sektora, civilnih udruga i Vlade, o fokusu na određena područja. Hrvatska se nalazi na vrloj teškoj prekretnici; konsenzusom ste ušli u EU odradivši niz reformi, pokrenuli promjenu strukture ekonomije. Istovremeno, ostalo vam je puno “naslijeđa” iz prošlosti, postali ste ono što nazivamo zemlja nezavršenih reformskih ciljeva (unfinished reforms agenda, op.a.) što nije pohvalno ime koje SB voli koristiti, ali je nažalost tako. Neprovođenje reformi stvara ogroman pritisak kako će Hrvatska ići dalje. To su, primjerice, stvaranje jakih institucija, ne samo na papiru, već onih koji će omogućiti pravu konkurenciju. Pravosuđe, regulatorne agencije, sve reforme vezane s tvrtkama u državnom vlasništvu, korporativnim upravljanjem, jačom participacijom privatnog sektora. Te su reforme već odavno provedene u drugim zemljama, a u Hrvatskoj i danas o njima traje rasprava.

Primjerice?

Primjerice potrebna reforma željeznica o kojoj se danas raspravlja u Hrvatskoj, ista je kao ona koju su druge zemlje provele 10 godina prije ulaska u EU. Hrvatska je neke poteze započela, a onda je promijenila smjer, poput modusa upravljanja kompanijama u željezničkom sektoru. Na papiru možete imenovati menadžere, ali u stvarnosti oni odgovaraju upravi koju kontrolira država i u odlučivanju se ne mogu ponašati kao privatni sektor. Općenito je potrebno smanjiti prisutnost države. Ugovori o radu su takvi da se većina državnih subvencija potroši na operativne troškove umjesto na kapitalna ulaganja. To onemogućava da Hrvatska bude konkurentna u odnosu na Mađarsku, Njemačku ili Austriju, zemlje s kojima bi se trebali natjecati. Investicije u željeznički sektor se ne realiziraju zbog načina na koji se kompanije vode i kontroliraju od politike ili interesnih skupina.

Fiskalna konsolidacija je pokrenuta, javni dug je smanjen. Kako gledate na fiskalne rizike od pregovora sa sindikatima, arbitraža s bankama i Ine-Mola, tužbi zbog lex Agrokora, zakona o braniteljima?

Vladu definitivno treba pohvaliti za pokretanje fiskalne konsolidacije jer je to bio jedan od razloga šestogodišnje recesije. Danas je važno obuzdavanje deficita i trend smanjenja duga koji iznosi oko 84 posto udjela u BDP-u u 2016., što je još uvijek jako visoko, ali očekujemo 76 posto do 2019. Ostane li dug visok, nastavit će ograničavati korištenje javnih financija.

Vidimo jako veliki interni pritisak na ovu Vladu da poveća izdvajanja za sektore koji nisu nužno najproduktivniji, da se pobrine za određene grupe umjesto da društvo promatra kao cjelinu. Razmotrimo nedavnu raspravu o novom zakonu za branitelje, koji je dodatno proširio njihova prava i naknade ili izdatke zbog kolektivnih ugovora, poput zaposlenika u željeznicama. Zaposleni moraju biti zaštićeni, naravno, ali sektor željeznica ne možete koristiti isključivo da biste zapošljavali ljude. To se više nigdje ne događa.

Sutra tako može stići pritisak od drugih interesnih grupa. Puno je važnije gledati pravednost, zaštititi ljude ciljanim naknadama umjesto ih dijeliti svima jednako. Napravili smo detaljne analize koje pokazuju postojanje dubokih džepova siromaštva u Hrvatskoj. Društvo se raslojava i sve su veće nejednakosti. Tu bi država trebala odigrati svoju ulogu, brinuti za najsiromašnije i skrbiti za one koji ne mogu biti aktivni članovi društva.

Koliki rizik predstavlja rasplet situacije u Agrokoru? Mislite li da je ‘lex Agrokor’ bio dobro rješenje?

Ne mogu komentirati ‘lex Agrokor’, banka je dala svoje mišljenje kad su se donosile odluke. Vlada je pred sobom imala zastrašujući problem duga od oko 11 posto BDP-a i morala je reagirati brzo. Kad neka zemlja rješava tako velik potencijalni bankrot, nema savršenog rješenja, nužno je brzo reagirati da se smanji sistemski rizik. Novi zakoni o bankrotu relativna su novost u Europi i implementacija je vrlo teška. Sada je puno bolja situacija nego ranije, ali treba uvažiti rizik za fiskus. Smatramo da Vlada mora biti iznimno konzervativna i računati na mogući utjecaj od Agrokora.

Može li materijalizacija fiskalnih rizika vratiti Hrvatsku u EDP?

EDP je poput zvona za uzbunu; gledamo li samo deficit daleko ste od tri posto BDP-a. Vlada se u narednih godinu i pol mora pozabaviti problemima naslijeđa, poput sektora prometa, a ne bježati od neophodnih poteza. Puno se toga nakupilo zbog straha od suočavanja s pojedinim interesnim skupinama. Nitko ne može predvidjeti da će efekt biti tolik da zemlju vrati u EDP, mislim da ministar financija ima situaciju pod kontrolom da se taj scenarij izbjegne. Ali, za to mu je potrebna pomoć čitave Vlade da se ne stvaraju nepotrebni pritisci na javne financije.

Svjetska banka voljna je garantirati za izdanje obveznice kojom bi država refinancirala dugove cestarskih tvrtki do kraja godine. Kako stoji projekt?

U travnju smo u sklopu projekta odobrili zajam od 22 milijuna eura, i garanciju do 350 milijuna eura. Ideja je poslati jasan signal da je Vlada ozbiljna u namjeri refinanciranja i da na tome transparentno radi sa Svjetskom bankom. Problem je velik iznos duga s visokim kamatama koji dospijeva u kratkom razdoblju što je neodrživo. Naša uloga u procesu je sudjelovanjem omogućiti najbolje moguće uvjete financiranja. Rezultat je da kreditori dolaze za stol i pritom nemaju nerazumne zahtjeve znajući da su pokrenuta nužna restrukturiranja kompanija kako bi se osiguralo buduće servisiranje. Zasad vidimo pozitivan odaziv svih da sjednu za stol pa će se do kraja godine moći provesti refinanciranje i restrukturiranje duga. Trenutno se proučavaju različite opcije izdanjem nove obveznice s puno povoljnijom kamatom i dužim dospijećem. Garancija SB će se možda koristiti, a možda i ne, odluka je na Vladi. Garancija je da pruži maksimalne koristi, ali treba primijetiti da je ovo tek prva faza; Vlada mora provesti značajno novo refinanciranje 2019. koje treba unaprijed pripremiti, u čemu može računati na potporu Svjetske banke.

Na koje se iznose, kamate i dospijeće cilja?

Razmatra se dospijeće između 15 i 20 godina što će činiti veliku razliku jer su se postojeće obveznice izdavale na najviše 10 godina. Na tržištu, pogotovo lokalnom, velika je likvidnost i postoji interes banaka za formiranje konzorcija koji bi upisao izdanje. Kad je kamatna stopa u pitanju, važno je da Vlada cilja dosegnuti investicijski rejting za što je prognoza pozitivna. S ovakvim refinanciranjem, sa ili bez upotrebe garancije SB-a, Hrvatska može težiti investicijskom rejtingu, a to bi daleko nadmašilo efekt niže kamatne stope.