Hrvatski turizam nije ni prije krizne 2020. bio spektakularno konkurentan. Međutim, i takav kakav je, opet je (nažalost) znanstvena fantastika za značajan dio hrvatskog gospodarstva. I to nije problem turizma, to je problem države bez jasne vizije koja nije uspjela stvoriti uvjete za razvoj ostatka gospodarstva.

Ne bi se niti turizam razvio da se nas pitalo, ali je strana potražnja odradila svoje. U takvim maćehinskim uvjetima, jasno je da ni turizam nije na razini na kojoj bi trebao biti – smještajna struktura je lošija od one iz 1989. godine i najlošija u EU, najizraženija sezonalnost na Mediteranu, 60% manji prihodi u odnosu na konkurenciju, cijela prošla EU financijska perspektiva bez kapitalnih investicija u proizvodnu infrastrukturu te niz drugih neslavnih rekorda. Hrvatska je uspjela u jednom od najvrjednijih mediteranskih prostora stvoriti jednu od najneproduktivnijih turističkih industrija na Mediteranu. Stoga je ova krizna godina samo dodatno naglasila koliko su turizmu potrebne promjene. Na postojećoj političkoj strukturi je, više nego ijednoj drugoj od osamostaljenja Hrvatske, odgovornost za povlačenje ključnih poteza. Nova strategija turizma je prva poluga promjena. Ona ne smije biti znanstveni rad, nego kratki i jasni poslovni plan restrukturiranja sektora. Mora adresirati ključne interne izazove sektora ali i one međuresorske (Croatia Airlines, ACI, poljoprivreda, nacionalni parkovi, kultura itd.). Prethodna strategija, ne ulazeći u njenu kvalitetu, se nije provodila. I to je najveći problem.

Druga je ključna poluga osiguranje sredstava iz fondova EU za investicije u kapitalne projekte turističkog razvoja. Bez njih nema razvoja novih proizvoda koji su ključni za jačanje prometa u pred i posezoni te razvoj kontinentalnog turizma.

Globalnom turizmu će trebati dvije do tri godine za oporavak, no hrvatskom turizmu je strateški najvažnija sljedeća godina i potezi Ministarstva na kojima će ono „položiti“ ili „pasti“. Pet do dvanaest je, no budimo optimisti.