Razvojna strategija Grada Zagreba, lani donesena za razdoblje do 2020. godine temeljni je strateški dokument politike regionalnog razvoja glavnoga grada Hrvatske. O realizaciji tog iscrpnog dokumenta (571 stranica!) razgovarali smo sa Sanjom Jerković, pročelnicom zagrebačkoga Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada. 

Zašto je Razvojna strategija Grada Zagreba za razdoblje do 2020. donesena na svega tri godine, nije li to prekratak rok za realizaciju nekog ozbiljnijeg projekta? 
Strategija je trebala biti donesena ranije, tada bismo imali na raspolaganju duži period za realizaciju planova, no kasni zbog niza faktora, među kojima su i izmjene zakona i propisa. Strategije se u Hrvatskoj donose za sedmogodišnje razdoblje  u skladu s financijskim okvirom EU, no primjerice London ima viziju sve do 2036. Mi bismo u svakom slučaju već sad trebali početi raditi sljedeću strategiju. Grad Zagreb jedna je od najbrže rastućih metropola u Europi, u sto godina narastao je sa 100.000 na 800.000 stanovnika, što je uzrokovalo i neke diskontinuitete, koji se jasno vide na zračnoj snimci grada. Na nama je da sad izgradimo poveznice i ojačamo urbanu kompaktnost, da ga konsolidiramo i evidentiramo potencijale, odlučimo u kojem smjeru idemo da bismo mogli krenuti u izradu novog prostornog plana. Cilj je vrednovati razvojne potencijale Zagreba. 

U tu je svrhu vaš Ured, uz Strategiju, izradio i Atlas neiskorištenih površina na području Grada Zagreba?
Da, htjeli smo evidentirati koliko ima prostora za razvoj. Na tragu održivog upravljanja gradom zanimalo nas je s koliko prostora unutar GUP-a raspolažemo, a ne koristimo ga. To je popis brownfield lokacija, prostora koje je ljudska ruka dotakla, koje nisu u funkciji – primjerice, napuštena gradilišta i razne građevine koje nisu našle neku novu namjenu. Zanimalo nas je s koliko prostornog kapitala raspolažemo. To su sve lokacije koje možemo relativno brzo oživjeti jer ne trebate dovoditi novu infrastrukturu, ona tamo već postoji. Intencija je pametnije koristiti prostor i spriječiti širenje građevinskog prostora. Mapirali smo površine u vlasništvu Grada i Zagrebačkog holdinga, ali i sve lokacije veće od jednog hektara koje su u privatnom vlasništvu. Ukupno je riječ o 284 hektara samo u prvoj fazi, a to je jako puno. Po našoj analizi, 154 takva prostora u vlasništvu su Grada i Holdinga, 23 su u vlasništvu RH, a 107 imaju privatna i javna poduzeća. U našem Atlasu ćete naći dimenzije, informaciju kakvi su sve prijedlozi postojali za neku novu namjenu, planske uvjete koji izlaze iz GUP-a… Njegov obuhvat se godinama nije mijenjao, čak se i smanjio zato što smo po zakonu morali izdvojiti centre za gospodarenje otpadom. Granice GUP-a trebaju se revidirati i to na najbolji mogući način. 

Najviše neiskorištenog zemljišta nalazi se uz željezničku prugu? 
Pruga je poveznica između istoka i zapada i velika barijera u komunikaciji sjever- jug, a uz nju postoji dosta neiskorištenih džepova koje moramo valorizirati. Željeznica je jedan od rijetkih nepromijenjenih faktora u Zagrebu, ostala je ista otkako je izgrađena prije 150 godina. Prugu bi bilo najbolje cjelovito denivelirati, no to je jako skupo i zahtjevno. Ona je već danas velikim dijelom izdignuta, ali je i dalje nedovoljno propusna, posebno u smjeru sjever-jug.  Svakako moramo željeznički teretni promet maknuti iz grada, jer ćemo inače, nastave li zapaljivi tereti prolaziti kroz centar Zagreba, morati plaćati visoke kazne. 

Ne želimo li plaćati te penale, nova bi teretna pruga, bypass koji zaobilazi Zagreb, morala biti gotova već 2023. Radi li se na tom projektu?
Koliko znam, ne. Studija razvoja željezničkog prometa u Zagrebu je odgođena, a bez nje nema ni projekta. Za ukopavanje ili izdizanje teretne pruge morate krenuti izdaleka, jer zbog teškog tereta rampa ne smije biti strma, spuštanje mora biti puno blaže i to poskupljuje projekt. No, ako bi u gradu ostao samo putnički promet, prugu možete neposredno prije centra strmo ukopati ili izdići. Izgradnja južne željezničke obilaznice smanjila bi promet kroz grad pa bi se i brklje na prijelazima rjeđe spuštale i već to bi olakšalo promet. Putnički prijevoz onda ima prostora razvijati se u obliku nadzemnog metroa, što bi smanjilo dolazak automobila u grad, a onda je lakše razgovarati i o denivelaciji. Željeznička pruga, kao i područje uz rijeku Savu, državno je vlasništvo pa je nužan politički konsenzus da se neki problemi zajednički riješe. Već smo započeli sa zajedničkim projektima kojima će pruga, Sava i bivša tvornica vagona Gredelj postati integralni dijelovi grada, kao što po svojoj poziciji već jesu.

Kad bi se mogao realizirati projekt pretvaranja Gredelja  u novo gradsko središte? I tu morate surađivati s državom?
Gradski projekt Gredelja obuhvaća 13 hektara u gradskom vlasništvu, te dva hektara koji ih obrubljuju s juga i zapada, u vlasništvu HŽ-a. Trenutačno pripremamo sporazum, kako bismo partnerski razvili projekt. Raspis urbanističko-arhitektonskog natječaja za Gredelj planiramo za srpanj i očekujemo interes iz cijele Europe. Kako bismo uštedjeli na vremenu, zadatak će biti idejno arhitektonski obraditi dva objekta, koja su pod zaštitom, a za ostatak obuhvata tražit će se urbanistički prijedlozi.  Tako možemo paralelno izrađivati projekte za objekte i urbanistički plan uređenja, čime se skraćuje vrijeme pripreme. No, neminovno je da će za to biti potrebno barem godinu dana, tako da bi optimalno negdje u drugoj polovici 2019. građani trebali vidjeti prve rezultate te transformacije. Prostor Gredelja je izuzetno vrijedan, zbog strateške pozicije, ali i povijesne vrijednosti. Zbog svoje veličine i smještaja jedan je od najvećih potencijala u Zagrebu, usporediv jedino s bivšom tvornicom Zagrepčanka. Kad smo ga krenuli pripremati, uzeli smo sve studije i projekte transformacije koji su dosad napravljeni. To je sigurno najprostudiraniji prostor u gradu pa čak se planom iz 1936. predlagalo preseljenje željezničkih radionica u industrijsku zonu na istoku, a prostor željezničkih radionica prenamijeniti u stambenu četvrt. I u svim kasnijim planovima imamo ideju transformacije, no desile su se samo neplanske i nekvalitetne građevinske intervencije. Stalno se provlači kao neka ideja privremenosti,  ali se ništa nije dogodilo.

Kod nas ta privremena rješenja često postaju trajna, recimo 'limenke' izgrađene nakon poplave 1964.?
Nažalost da, pa imate i primjer Zagrebačkog velesajma čiji su veliki objekti bili svakako građeni da traju, ali je i dobar dio prvih paviljona podignut samo privremeno s idejom da će se kasnije zamijeniti reprezentativnijim zgradama.  Velesajam možemo usporediti s područjima gdje se gradi za Expo, na njima se zadržava samo dio objekata i prostor koji je visokoopremljen infrastrukturom i spreman je za transformaciju. Za mene je najvrjedniji dio baštine Velesajma upravo njegov inicijalni karakter koji je bio hrabar, napredan, prilagodljiv, suvremeno ogledan i transformativan. U našem društvu zbog raznih okolnosti, a najviše zbog ratova, nemamo ideju kontinuiteta. Rezultat je strah i realizacija samo kratkoročnih projekata, jer oni koji su na vlasti garantiraju samo za ono što mogu realizirati za svog mandata. To je dugoročno gledano neodrživo, jer ne možete projekt Zagreb na Savi ili prugu riješiti u jednom mandatu. Pa i za uklanjanje tih limenki koje ste spomenuli trebalo bi vam nekoliko godina – morate napraviti projekt uklanjanja građevina, odrediti alternativne lokacije, sagraditi zamjenske objekte, napraviti tendere… A sve to je ništa u odnosu na velike projekte.  

Kad se priča o velikim gradskim projektima, misli se na vječite teme poput pruge, Save, Paromlina, izgradnje kongresnog centra, bolnice u Blatu, sljemenske žičare… Što je od toga moguće realizirati u bliskoj budućnosti?
U najvišem stupnju pripreme je sljemenska žičara, koje nema još od 2007. Uskoro se kreće u izvođenje, tu je sve spremno, a rokovi su do konca 2018. ili početka 2019. Druga građevina koja bi mogla ići relativno brzo je Paromlin. Natječajni program je dovršen i sad kreće raspis. Koncipiran je ne samo kao nova gradska knjižnica, već kao kuća znanja, u kojoj se znanje prenosi uz pomoć raznih medija među kojima je i knjiga. Time se dodavanjem nove suvremene funkcije oživljava napušteni Paromlin. Nadam se da ćemo njime započeti lančanu reakciju, koja će se pozitivno odraziti i na obližnji Gredelj.  Naš ured želi usmjeriti razvoj prvenstveno valorizacijom postojećih resursa, tako smo pripremili i natječajni program za brendiranje pitke vode. Ujedno pripremamo i projekt za uređenje poteza uz potok Črnomerec, radimo na projektu podizanja kvalitete sadržaja u svim gradskim četvrtima, čime ćemo dodatno osnažiti kvartovsku kulturu koja je tipična za Zagreb, a opjevali su ju Prljavci i Azra. 

Koliko su građani uključeni u vaše projekte? 
Oni se dolaze informirati o izradi pojedinih planova i projekata. Mi naš rad prezentiramo kroz prostor ZG foruma u Gajevoj ulici, kroz službene stranice, društvene mreže, radionice, konferencije, tribine, izložbe, no moramo ojačati komunikacijske kanale i stvoriti mogućnost za konstruktivni dijalog. Glas građana najčešće se čuje samo kad se netko buni protiv promjene, a većina je tiha. Svaki plan prolazi proceduru javne rasprave, imamo velik odaziv, ali najglasniji su uvijek protivnici plana. Kod nas se jako osjeti nepovjerenje građana u strukturu i u sistem. Živjela sam godinama u Nizozemskoj, tamo ljudi jako vjeruju da svatko radi svoj posao na najbolji mogući način.  Veliko je olakšanje kad ste sigurni da sistem radi dobro i da radi za vas. Treba raditi na tom povjerenju i stvoriti okolnosti da ljudi konstruktivno sudjeluju u izradi, ne samo da se bune protiv predloženog. Kod nas je sveprisutan strah da svaka promjena ide nagore, a moramo biti svjesni da su promjene jedina konstanta u gradovima i da ako ne činimo nismo na nuli nego nazadujemo. Mislim da se puno može ostvariti s otvorenim dijalogom i kontaktom. Zagreb ima 218 mjesnih odbora ravnomjerno raspoređenih na teritoriju grada. To je neprocjenjiv kapital, koji raspolaže s gotovo 50.000 kvadratnih metara. Trebali bi dodatno raditi na otvaranju svog djelovanja prema građanima, uključiti ljude koji tamo žive. Cijelu tu infrastrukturu moramo otvoriti, neka se ljudi tamo okupljaju, stvoriti od tih prostora kvartovske klubove, gdje će se uz kartanje bele uključivati i u komunalne akcije. 

Je li moguće smanjiti broj vozila u središtu Zagreba, kao što se najavljuje?
To je moguće i neizbježno. Smanjenjem kolnog prometa oživljavate povijesne jezgre, što zvuči paradoksalno, ali Ljubljana je ukinula promet u centru i kažu da taj dio grada nikad nije bio življi. To je smjer u kojem će Zagreb neizbježno ići, jer na taj način valoriziramo građevne prostore koje imamo  u središtu i omogućavamo ljudima da u njima žive kvalitetnije.

Najavljuju se nove pješačke zone u gradu? 
Sigurno će se ići u proširenje pješačkih zona, paralelno s unaprijeđenjem javnog prijevoza i kvalitetnijom standardizacijom prostora za pješačko i biciklističko kretanje.  U Teslinoj ulici već je pješački režim pa sada preispitujemo Masarykovu i Amruševu, što je logični slijed. Bilo bi idealno otvoriti blok na kraju Amruševe i tako stvoriti osovinu koja povezuje HNK i trg ispred HNB-a, odnosno zgrade nekadašnje burze, koja je djelo Viktora Kovačića. To je bila prva građevina u Zagrebu posvećena biznisu, koja se onda može povezati s Radničkom, koja je novi zagrebački city. Formira se dijagonala koja ne bi bila isključivo pješačka, samo bi se favorizirao protok pješaka. U Barceloni je uvedena zona umjerenog prometa, 'superilles', u kojima se vozi do 30 km na sat, Pariz će do 2030. zabraniti ulazak u grad svim automobilima s benzinskim i dizelskim motorima. 

Godinama ste bili predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata. Koliko bi djela čuvenih svjetskih arhitekata, tzv. arhitektura s potpisom, pomogla razvoju turizma u Zagrebu?
Takva vrhunska arhitektura podiže ukupnu ljestvicu arhitektonske produkcije i nesporno je da arhitekture 's potpisom' doprinose brendiranju gradova. Gradovi s djelima svjetski renomiranih arhitekata drastično dobivaju na vidljivosti, jer jako puno ljudi zanima arhitektura. U Milanu je posljednjih godina bilo nekoliko predivnih zahvata, primjerice Fondazione Prada, djelo Rema Koolhaasa ili Fondazione Feltrinelli Herzog & de Meurona, svjedočila sam koliko je ljudi dolazilo vidjeti te komplekse još dok su bili u izgradnji, možete misliti koliko ih je sada. U Zagrebu je prilika bio natječaj za zračnu luku na kojem su sudjelovali svjetski najpriznatiji arhitekti poput Zahe Hadid, Normana Fostera, Shigeru Bana i Nicolasa Grimshawa, no rad nijednog od ovih autora nije ocijenjen kao najbolji. I Tom Mayne je trebao projektirati u Zagrebu, ali se odrekao tog projekta. Od recentnih realizacija imamo samo Centar cvjetni, s potpisom Borisa Podrecce, koji je europski prepoznat autor. Nastojat ćemo stvoriti nove prilike u projektima koje pripremamo.