Zagrepčanin Davor Banović ovlašteni je revizor i stalni sudski vještak za financije i knjigovodstvo još od 1983. godine. Svoje znanje putem javne televizije često koristi kako bi savjetovao građane RH u borbi s onim što on sam naziva „ovršnom mafijom“.
Banović je svojedobno objavio knjigu Metodologija revizije osnivanja – kako spriječiti krađu kroz sustav, u kojoj prikazuje razloge financijskog kraha nekih domaćih banaka i trgovačkih društava.

Često spominjete termin 'ovršna mafija' – na koga pritom mislite?

To je kolokvijalni termin za skupinu ljudi čiji je jedini cilj bogaćenje. Ovrhama se uglavnom bave iste interesne grupe koje su bile u tom poslu još u vremenu socijalizma, dakle u uvjetima kad je samo sud provodio ovrhe. U pravilu su to specijalizirana društva koja na razne, često i nedopuštene načine pokušavaju doći do ovršne isprave i provesti ovrhu. Pritom ne prežu ni od, primjerice, kupnje potraživanja tvrtke koja je već izbrisana iz sudskog registra, pa krenu u ovršni postupak kako bi naplatili nešto što više ne postoji.
Nerijetko ovršuju čak i više od trećine mirovine i plaće, iako zakon to ne dopušta. Smisao ovrhe nije da se na njoj zarađuje i da to bude iznimno profitabilan biznis, a u što se ovrha pretvorila zbog troškove odvjetnika, Fine, javnih bilježnika i ogromnih kamata. Ovrhe su postale biznis u kojem moćni i jaki, uz asistenciju države, otimaju od onih najslabijih. Iz njihove nemogućnosti plaćanja napravljen je veliki biznis. To je ozakonjena lihva i nedopustiva zarada na nečijem dugu – umjesto da se pomaže ovršeniku u otplati duga, još ga se dublje gura u propast.
Kako smo došli do toga da RH ima 320.000 blokiranih građana, pri čemu je glavnica njihovog duga osam milijardi, a kamata čak 32 milijarde kuna?
Kod ovrha se, uz Ovršni zakon, na odgovarajući način primjenjuje i Zakon o parničnom postupku, koji predviđa samo naplatu nužnih troškova, ali to sada očito više nije slučaj jer su ti troškovi postali čak četiri puta veći od glavnice. Ima slučajeva da čovjek umre pa se godinama čeka ostavinska rasprava. A u međuvremenu potraživanje, za kojeg se ni ne zna, otiđe u nebo.
Onda se naplata vrši iz ostavinske mase, koju se time potpuno iscrpi. Nekad se pojave i krivotvorena potraživanja, mogućnost kriminala je postala ogromna otkako ovrhe više ne vodi sud, nego javni bilježnici. Prije sustav nije bio toliko nepravedan, kao što je nezamislivo bilo i da sud izda rješenje o deložaciji za nekretninu koja je prodana na javnoj dražbi daleko ispod tržišne vrijednosti zbog duga od par stotina kuna.

Postoji li još neka zemlja u EU gdje ovrhe pokreću javni bilježnici?

Ne, samo kod nas javni bilježnici pokreću ovrhe, u drugim zemljama EU se time bave isključivo sudovi. Nedavno je u Europskom parlamentu postavljeno pitanje zašto nijednog građanina EU ne može ovršiti javni bilježnik, a građanina RH može. Čekamo odgovor na pitanje da li Ovršni zakon diskriminira građane Hrvatske.
Kod nas je posao s ovrhama delegiran javnim bilježnicima kako bi se smanjio broj neriješenih predmeta. To je zgodno rješenje za smanjenje broja neriješenih sudskih predmeta u statistikama, ali nije u interesu naroda, koji plaća rad tog suda i ima pravo na sudsku zaštitu.

Koji bi se troškovi izbjegli vraćanjem ovrha na sudove?

Cijeli niz troškova ovrhovoditelj naplaćuje ovršeniku, iako je za neke vrlo upitno jesu li trebali biti plaćeni. Recimo, trošak ishođenja pravomoćnosti i ovršnosti. Ako bi se postupak odvijao na sudu, a ne kod javnog bilježnika, onda sudac može pitati stranku hoće li se žaliti na obvezu utvrđenu u sudskom postupku.
Odgovori li stranka da se neće žaliti, taj trošak postaje bespredmetan. Kad ljudi i ne znaju zašto su ovršeni, onemogućeni su da bi uštedjeli na trošku ovrhe. Sudac Mislav Kolakušić je predložio da svaka strana snosi svoje troškove, a ne da ovršenik sve plaća, a ovrhovoditelj ništa. Onda bi Finu i bilježnika plaćao ovrhovoditelj, dok bi na teret ovršenika išle samo kamate i to od trenutka kad je saznao za svoju obvezu.

U priči s ovrhama najveći su problem kamate?

Kamate su problem jer se one ne fakturiraju, pa ovršenik ni ne zna za ovršni postupak i postojanje duga na koji se cijelo vrijeme obračunava kamata – to dozna tek kad bude blokiran. Kamata zbog kašnjenja s vraćanjem nekog duga bi se morala fakturirati, trebalo bi o tome obavijestiti korisnika, što se ne radi.
Ranije, kad je netko uredno plaćao nije se išlo s posebnim postupcima naplate nego se takva mala prekoračenja toleriralo, no sad se računovodstveni sustavi vode na kompjuterima i tu više nema osobnosti. Razgovarao sam s odvjetnikom preko kojeg je HEP zbog duga od jedne lipe namjeravao pokrenuti ovršni postupak, na što je odvjetnik rekao da neće više za njih raditi jer ima savjest.
U slučaju da vas netko ovrši, pa makar i zbog duga od jedne lipe, najniži trošak koji ovršenik mora platiti je između 300 i 400 kuna. Ponekad se predmet namjerno dugo držao u ladicama jer je zatezna kamata bila i 20-ak posto godišnje.
Takvu kamatu nigdje drugdje ne možeš zaraditi, dakle čak je i visoka zatezna kamata u funkciji ostvarenja što veće zarade.

Kakva je uloga Fine?

Fina je monopolist koji sam sebi određuje naknade. Za Finu se sada tvrdi da je privatno trgovačko društvo, pa je nedavno iz inozemstva došlo pitanje kako privatna kompanija može raditi bez da država regulira cijenu njihove usluge? Tu je ministarstvo pravosuđa trebalo reagirati, jer ako javni bilježnici i odvjetnici imaju službene tarife onda ih i Fina mora imati. Nitko ne zna zašto su Finine cijene tolike, a to sve na kraju tereti ovršenika. Institucije poput Fine su u drugim zemljama nepoznate.

Snažno kritizirate ovršni zakon, pa zar ga ni učestale izmjene nisu učinile boljim?

Svaka od tih izmjena zakona išla je na štetu ovršenika, a naročito u korist javnih bilježnika koji su dobili javne ovlasti i djelomično preuzeli ulogu suda. Oni koji bi trebali skrbiti o društvenoj odgovornosti pokazali su se krajnje neodgovornima. Nitko ne sluša struku niti se želi nešto riješiti, a porast broja blokiranih i pravnih i fizičkih govori da se tu radi o velikom problemu.
Tim ljudima ne ide na ruku ni to što se nakon zadnjih izmjena Ovršnog zakona postupak više ne vodi u mjestu gdje je sjedište ovršenika, već ga se može voditi na bilo kojem sudu u RH. To znači da se ovršenik, želi li se pravno suprotstaviti rješenju o ovrsi za kojeg smatra da nije pravično, mora pristupiti na sud, primjerice, u Metković ili Beli Manastir i pritom sam snosi troškove puta. Znam da se time željelo ubrzati proces naplate i rasteretiti sudove u velikim gradovima, koji su zatrpani predmetima, no ovako je samo otežan život normalnim ljudima, a olakšan kriminalcima.

Nudite li neka rješenja, kako je problem ovrha riješen u drugim zemljama?

Ne moramo ići daleko, evo susjedna Slovenija je dobila Kristalnu vagu, nagradu EU za svoje rješenje ovrha putem interneta – tamo pet sudaca vodi ovrhe u cijeloj zemlji, pri čemu se koriste novim tehnologijama. Sud sve vodi, nema mogućnosti da se ide po sudskom rješenju koje nije pravomoćno, odnosno po izvršnoj ispravi koju je izdao sam ovrhovoditelj (ovjerovljeni izvadak iz poslovnih knjiga). Slovenski model funkcionira i tu nema visokih troškova.
Tamo sve tvrtke moraju imati e-račune koje se vodi na računalima, a tim se putem dostavljaju i izvješća. Svaki Slovenac se može pod svojim OIB-om ulogirati i pogledati ima li kakav dug ili obavezu plaćanja, a kod nas ljudi često niti ne znaju da su nekome ostali dužni. Sve se to rješava preko web upisnika, a oni stariji moraju imati nekoga tko to može za njih odraditi, možda i preko centra za socijalnu skrb.
Troškovi su minimalni, tu nema zarade na ovrsi, samo nužni troškovi – kamata i nešto minimalno za trošak suda, za biljege. A kod nas je digitalizacija praktično prihvaćena svugdje u poslovanju, čak i na tržnicama, osim na sudu.

Ovih se dana govori o faktoring kompanijama, zamišljeno je da se one pozabave neriješenim ovršnim postupcima?

Faktoring je ozakonjen nakon što je Kukuriku vlada Zakon o javnim ovršiteljima stavila izvan snage, jer je stručna javnost na njega imala jako puno primjedbi. Faktoring kompanije su zamjena za nikad uvedene javne ovršitelje, što znači da smo jednu lošu zamijenili još gorom.
Zakon o faktoringu je to tržište napravio međunarodnim biznisom, sad su se pojavile strane faktoring kompanije i bave se naplatom dugova po ovrhama koje nije donio sud. Pritom vrlo često one prelaze granice uljuđenog poslovanja, ulaze u privatni život ovršenika, nazivaju susjede, znance, poslovne partnere, poslodavce, iako Ovršni zakon govori da se mora poštovati dostojanstvo ovršenika.
Neki su ostali bez posla nakon što su ljudi iz tih kompanija počeli nazivati njihove poslodavce i prijetili da će zbog privatnog duga ovršenika tužiti tvrtku. Faktoring postoji i u drugim zemljama, ali tamo rješenje o ovrsi donosi sud. Nitko ne kaže da se dugove ne treba plaćati, no ponekad dug nije plaćen zato što netko prema ovršeniku nije ispunio svoje obveze, ili on nije niti znao da dug postoji.

Kakve će biti posljedice novog zakona o sistemskim kompanijama?

Opet se pokazalo da država i vodeći poduzetnici najviše generiraju neplaćanje. Srpski premijer Aleksandar Vučić već je rekao da se neće dozvoliti izvlačenje dobiti iz njegove zemlje. Hrvatska se ne može sa svojim propisima ponašati onako kako bi željeli, kao da je otok u Oceaniji bez kontakata sa svijetom.
Europski sud je već presudio da pojedina država članica EU ne mora prihvatiti prodaju neke kompanije koja ima sjedište u njoj kroz stečaj konzorcija, a to znači da, primjerice, Slovenija može blokirati javnu prodaju Mercatora bez nadzora njene vlade.

Uz ovršni zakon, žestoko kritizirate i Zakon o predstečajnoj nagodbi?     

To je kriminal, koji također provodi Fina. Imam i osobni primjer. Nakon sedam godine sudskog postupka sa svim sudskim troškovima, Visoki trgovački sud presudio je u korist moje tvrtke i dosudio nam znatan novčani iznos. Ne znajući da je nad tom tvrtkom na Trgovačkom sudu u Karlovcu otvoren postupak predstečajne nagodbe, moj je odvjetnik zakasnio predati stečajnom upravitelju zahtjev da se i naše potraživanje uvrsti u popis potraživanja, čime je pravomoćna i ovršna presuda postala beskorisni komad papira. Čisti je kriminal da nekakav odbor pri Fini tako olako obriše naše zakonito potraživanje i time ne dopušta provođenje dvije pravomoćne i ovršne sudske presude, a govorimo o svoti koja je jednaka našem godišnjem prihodu. I još smo na tu nenaplaćenu svotu morali platiti PDV. A to što mi kao vjerovnik nismo izravno obaviješteni o pokretanju postupka PSN-a za nas predstavlja klasično kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju i krivotvorenje isprave. Država u takvom postupanju ima svoju računicu, jer se produženjem izvršenja presude unedogled, odnosno brisanjem dugova, briše i devalvacija, zato jer se za tako izbrisane dugove ne mora tiskati nedostajući novac. Takvo stanje mogu preživjeti samo oni monopolisti koji si mogu priuštiti par godina poslovanja bez naplaćenih prihoda i bez tužbi kroz ovršne predmete. Masa malih poduzetnika i obrtnika taj si luksuz nije mogla priuštiti jer su prethodno bili ovršeni i blokirani bez obzira na visinu njihovih potraživanja i bez prava prijeboja potraživanja s državnim tijelima, odnosno osobama javnog prava. U Sloveniji, kad dužnik ode u stečaj, vjerovnik ima pravo na umanjenje obveze za PDV po računu koji je sadržan u priznatim potraživanjima, a nije naplaćen. Pitanje je hoće li se loša praksa kod nas promijeniti ili ćemo i dalje živjeti po propisima iz prošlog stoljeća.