Deloitte u Hrvatskoj nedavno je dobio novo pojačanje. Njihovom se timu pridružila stručnjakinja Iris Ernst koja je 16 godina provela u Kazahstanu gdje se kao partnerica KPMG Caspian bavila financijskim savjetovanjem te spajanjima i preuzimanjima na šest tržišta Srednje Azije i Kavkaza. Ernst, koja je u sklopu svoje bivše funkcije imala priliku sudjelovati u transakciji vrednijoj od dvije milijarde dolara te raditi s najvećim svjetskim kompanijama, Deloitteu, ali i domaćem tržištu posve sigurno nosi neprocjenjivo znanje i iskustvo. Njega, posebno dubinsko snimanje za koje se specijalizirala, unosi u Odjel za financijsko savjetovanje čija je nova direktorica.

O svom karijernom putu, zašto se odlučila vratiti, razlikama Hrvatske i Kazahstana te što od zemlje Srednje Azije, koja broji oko 19 milijuna stanovnika, možemo naučiti, govori u intervju za Poslovni dnevnik.

Proveli ste 16 godina u Kazahstanu. Otišli ste iz Hrvatske radi posla u KPMG, gdje ste napredovali do najviše moguće pozicije u kompaniji – one partnera. Sada ste se odlučili vratiti u Hrvatsku – zašto?

Da, moje vrijeme provedeno u Kazahstanu je definitivno bilo iskustvo koje mijenja život, koje me oblikovalo ne samo profesionalno, već i na osobnom planu. Tako da je i moj povratak u Hrvatsku bio prvenstveno vođen osobnim razlozima.

Naime, 2021. sam došla u Hrvatsku u osmom mjesecu trudnoće s namjerom da ovdje rodim sinčića i vratim se u Kazahstan nakon nekoliko mjeseci. Međutim, naposljetku smo kao obitelj odlučili ostati ovdje kako bi bili bliže mojem dijelu obitelji nakon tako dugog odsustva iz zemlje.

U Kazahstanu ste bili zaduženi za financijsko savjetovanje u transakcijama spajanja i preuzimanja, a sada ćete u Deloitteu biti direktorica Odjela za financijsko savjetovanje. Koja će Vam biti zaduženja i kakva su vaša očekivanja od nove pozicije?

Sam posao kojim ću se baviti prirodan je nastavak onoga što sam radila u Kazahstanu. Vodit ću tim koji se bavi transakcijama spajanja i preuzimanja, prvenstveno financijskim dubinskim snimanjem (due diligence) tvrtki pri takvim transakcijama, kako od strane kupaca, tako i od strane prodavatelja. Moja zaduženja će uključivati specijalizirani fokus na klijente i rješavanje njihovih zadaća iz perspektive nekoga tko je cijeli svoj profesionalni život posvetio baš dubinskom snimanju. Mislim da je to ono što donosim u tim, specijalizirano iskustvo rada s klijentima na velikim transakcijama u raznim sektorima gospodarstva.

Također, da bi naši klijenti bili sigurni da dobivaju vrhunsku uslugu, koja je u skladu s vodećim poslovnim praksama u tom području u svijetu, fokusirat ću se na daljnji razvoj i obuku tima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Sloveniji, BiH, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori te na unifikaciju načina rada u raznim zemljama kako bi naš proizvod na tržištu bio još prepoznatljiviji.

Od nove pozicije očekujem daljnji osobni i profesionalni razvoj, dinamično okruženje i rad s najboljima – kako s najboljim klijentima, tako i s najboljim specijalistima na tržištu koje imam u vlastitom timu.

Koliko su hrvatske kompanije, te koji sektori najviše, zanimljive stranim investitorima za spajanja i preuzimanja?

One kompanije koje su dobre, koje su dokazale svoju uspješnost te unikatnost ideje i proizvoda uvijek će biti zanimljive investitorima, neovisno o tome gdje se geografski nalaze. U danom trenutku, u Hrvatskoj vidim (tradicionalni) interes prema uslužnim djelatnostima, prvenstveno prema maloprodajnim lancima (retail) i hotelima. Novi, odnosno obnovljivi izvori energije su također “hot topic”: geotermalni izvori, solarna energija te vjetroelektrane. Strani investitori također pokazuju interes za neke manje biznise u svojevrsnim “nišama”, koje proizvode neke usko specijalizirane proizvode.

Naposljetku, medicinske usluge (healthcare) i općenito, wellbeing, također su u fokusu interesa stranih investitora što je vjerojatno vođeno starenjem stanovništva u Europi te većom brigom pojedinaca za zdravlje i balans poslovnog i osobnog.

Primjećujete li promjene u Hrvatskoj nakon 16 godina odsustva i koje najviše?

Naravno. Promjena ima mnogo, prvenstveno u geopolitičkom smislu i utjecaju tehnologija na svakodnevni život. Ulazak u Europsku uniju i Schengen, te uvođenje eura su najočitije od tih promjena, što je imalo odraz u velikim infrastrukturnim promjenama.

Naprimjer, danas je Hrvatska puno bolje prometno povezana nego 2007. kada sam otišla u Kazahstan, imamo mnogo novih cesta, novu zračnu luku. Promet ljudi, a i roba i usluga, općenito se odvija mnogo brže.

Nadalje, promjena stope nezaposlenosti je neusporediva – od gotovo 20% prije 15-ak godina do danas, kada nedostaje radne snage. Smanjenje broja stanovništva i odlazak velikog broja ljudi na rad i život izvan Hrvatske je ono što najmanje raduje, ali se nadam da će mnogi, kao što sam to napravila i ja, u budućnosti opet naći svoj put natrag u Hrvatsku, da će ovdje vidjeti priliku za dostojan život te da će nam donijeti neka nova znanja i poglede na život. Pogled koji će svima nama biti od koristi za daljnji razvoj.

Je li poslovna klima u Kazahstanu drugačija od one u Hrvatskoj i bi li nešto od njih mogli naučiti?

Ima nekih razlika u poslovnoj klimi, mada nisu pretjerane. U zemlji postoji jedan veliki holding u državnom vlasništvu koji pod sobom okuplja najveće tvrtke u zemlji koje proizvode više od polovine BDP-a.

Utjecaj je, dakle, državnog i kvazi-državnog sektora na poslovni svijet još izraženiji. Što se same poslovne kulture tiče, ona mi se čini ipak nešto više formalna i konzervativna, s većom dozom poštovanja autoriteta u poslovnom i političkom svijetu. Ljudi s kojima sam imala priliku raditi su dobro obrazovani, mnogo ljudi ima međunarodno obrazovanje s vodećih svjetskih sveučilišta.

Tome je tako jer je država takvo obrazovanje podržala kroz sustav stipendiranja – bili su zainteresirani da imaju domaće stručnjake s međunarodnim obrazovanjem koji će onda doprinijeti ubrzanom razvoju poslovne klime u zemlji. To je ono što smatram da bi bilo dobro naučiti od Kazahstana – staviti u fokus stipendiranje obrazovanja naših mladih ljudi na najboljim svjetskim sveučilištima. Naravno, s obvezom “odrađivanja” te stipendije na hrvatskom poslovnom tržištu.

Drugačiji su i neki izazovi s kojim se poslovni svijet susreće, ne samo u Kazahstanu, već i u Srednjoj Aziji. Sjećam se jednog projekta u Tadžikistanu, gdje se biznis, osim “standardnih”, susreće i s drugim izazovima, naprimjer, kako se obraniti od napada talibana na njihovu infrastrukturu.

Tu je i primjer tvornice cementa u Uzbekistanu koja je radila besprijekorno, no imala je internetsku vezu samo u jednoj sobi na cijelom teritoriju. Zemlja je, naime, prevelika da bi se pokrila u potpunosti telekomunikacijskim mrežama i signalima. Poslije takvih iskustava, naučila sam imati jako široki pogled na potencijalne izazove s kojima se klijenti s kojima radim mogu suočavati.

Što vas se u Kazahstanu najviše dojmilo?

Mnogo me se toga u Kazahstanu dojmilo, inače ne bi ostala tamo tako dugo. Ono što sam primijetila u razgovoru s Hrvatima je da jako malo znaju o Kazahstanu i općenito o Srednjoj Aziji, te često s podcjenjivanjem gledaju na to tržište. Mislim da je to definitivno neprihvatljivo jer jedino što pokazuje jest naše neznanje. Naime, Kazahstan je zemlja koja je u vodećih 10 proizvođača u svijetu u mnogo toga, uključujući uran, naftu, zlato, pšenicu, ugljen, čelik, bakar…

Mislim da je to samo po sebi dovoljno da impresionira bilo koga u poslovnom svijetu. Za mene osobno to je značilo da sam radila i razvijala se na tržištu koje mi je dalo priliku sudjelovati na jako velikim transakcijama spajanja i preuzimanja, kakve bih u našem dijelu svijeta teško imala prilike raditi. Naprimjer, moj najveći projekt je bio za potencijalnog kupca iz Kine koji je želio kupiti najveće potvrđeno, no još neistraženo, nalazište zlata na svijetu koje se nalazi baš u Kazahstanu. Ta tvrtka se prodala za 2,4 milijarde američkih dolara. Transakcije takve veličine daju priliku raditi s najvećim imenima u konzaltingu, pravu i općenito, s najvećim tvrtkama u svijetu.

Također, dojmilo me se što su Kazahstanci iznimno gostoprimljiv narod, vole strance i različitost koju stranci donose u njihovo društvo. Tamo sam se uvijek osjećala dobrodošlom, a odnos prema meni uvijek je bio s poštovanjem.

Njihova želja, pogotovo mladih naraštaja – učiti, dokazati se i biti najbolji – to je ono što želim prenijeti i na svoje vlastito dijete. Toj dalekoj i velikoj zemlji mogu reći samo hvala.